Jedno od znamenitih kazivanja u Kur’anu jeste ono o Talutu i Džalutu. Naime, neko pleme na čijem čelu je bio Džalut (Golijat) napalo je Benu Israil. Nakon toga su Israilćani zatražili od svog vjerovjesnika da im odredi vladara koji će ih voditi u borbi protiv neprijatelja. O ovim događajima čitamo u suri El- Bekara (246-252).

Raznovrsna iskustva naroda i pojedinaca mogu poslužiti kao odlična paradigma za ljudsku zajednicu u svakom historijskom periodu. U tom smislu ilustrativan primjer je kur’ansko tretiranje Benu Israila (današnji Jevreji), raznim povodima u mnogim situacijama. Na kur’anskim stranicama naići ćemo na mnoštvo situacija  kroz koje prolazi ovaj narod. Komentatori Kur’ana su iznosili argumente i razloge zašto je spomenuta (u Kur’ana) određena situacija koja može biti karakteristična samo za narod kojeg se i tiče.

Kutb navodi da uzvišeni Allah zna da će pojedinci muslimanske zajednice proći kroz iste situacije kroz koje je prolazio, naprimjer narod Benu Israil i da će, pri  tome, zauzimati iste stavove po pitanju vjere. Stoga su mnogi primjeri moralnog posrnuća Benu Israila navedeni u Kur’anu kao uprizorujući primjeri. Kur’anska kazivanja su tu da nas opomenu, prizeme, da nas  stalno opominju kakav čovjek treba biti.  Prema tome, svaki čovjek svoju sliku i priliku može vidjeti u kur’anskom ogledalu ako želi dotaći iskonsku prirodu svog bića.

Jedno od znamenitih kazivanja u Kur’anu jeste ono o Talutu i Džalutu. Naime, neko pleme na čijem čelu je bio Džalut (Golijat) napalo je Benu Israil. Nakon toga su Israilćani zatražili od svog vjerovjesnika da im odredi vladara koji će ih voditi u borbi protiv neprijatelja. O ovim događajima čitamo u suri El- Bekara (246-252).

Zavjetni kovčeg

Kur’an nam opisuje kako su Israilćani poslije  Musaa, a.s., nakon što su izgubili vlast, bile opljačkane njihove svetinje, te nakon što su iskusili kaznu zbog prkošenja Allahu, dž.š.,  došli su svijesti, jednostavno, probudili su se: “postavi nam vladara na Allahovom Putu”. Bez obzira i na drugačije implikacije ovog njihovog zahtjeva, ipak možemo nazrijeti i određenu dozu sazrijevanja na životnom putu, ili bar, priliku ka zrelosti. Međutim, sve situacije spomenute na ovom mjestu ili negdje drugdje, a vezane za Benu Israil svjedoče o čudnoj i prevrtljivoj naravi ovog naroda koji je generalno bio na Pravom putu, ali istovremneo pokazivao visok stepen neiskrenosti u vjeri.

Tako se jednom desilo da su ponijeli Kovčeg sa sobom u bitku, ali su doživjeli težak poraz od susjednog mnogobožačkog naroda koji su čak i zaplijenili Zavjetni kovčeg. To bijaše veliki šok za čitav Benu Israil. Međutim, Benu Israil nije imao snage i pronicljivosti da razazna da su zbog slabe i neiskrene vjere doživjeli težak poraz, bili protjerani iz svojih zemalja i odvojeni od svojih porodica, te su čak izgubili i najveću svetinju, Zavjetni kovčeg. Tako oni uzrok svog stanja ne vidješe u samima sebi, u onome što bijaše u srcima njihovim, već ga površno tražiše u vlastitoj organiziranosti. Tako im se u svijesti učvrstilo uvjerenje da bi došli do veće snage ako bi imali jednoga vladara, kralja koji bi vladao nad svim plemenima Benu Israila, koji bi ih okupio, ujedinio i pod čijim vodstvom bi porazili sve svoje neprijatelje. Starješine svih plemena Israila obratiše se Allahovom vjerovjesniku Samuelu sa zahtjevom da im on postavi kralja. Samuel ih je pokušao upozoriti da je uzrok njihove slabosti i nesreće koja ih je pogodila u njihovoj neiskrenoj vjeri i njihovim grijesima pa im ustoličenje kralja neće riješiti probleme, ali su oni ostali uporni u svome zahtjevu. Evo kako nam Kur’an saopćava ovu situaciju: „Zar nisi čuo da su prvaci sinova Israilovih nakon Musâa svom vjerovjesniku rekli: “Postavi nam vladara da bismo se na Allahovu Putu borili!” “Možda se vi nećete boriti, ako vam borba bude propisana?”, reče on. “Zašto da se ne borimo na Allahovom Putu”, rekoše, “mi koji smo iz zemlje naše prognani i od sinova naših odvojeni?” A kada im borba bi propisana, oni, osim malo njih, zatajiše. A Allah dobro zna one koji su sami prema sebi nepravedni“. (2:246);

Iz ovog iskustva Benu Israila izvlačimo nekoliko pouka. Ovdje se radi o masovnom entuzijazmu snažno kondeziranog uslijed gubljenja Zlatnog kovčega. Vjerovjesnik očito hoće da provjeri i iskuša ovaj kolektivni entuzijazam prije odlučujuće bitke. Katkad se mnogi prevare i razočaraju u masovne entuzijazme, posebno rukovodstvo ako stvari posmatraju samo sa vanjskog aspekta. Zapravo, i Kur’an govori da je ovaj sveopći zanos splasnuo: „…A kada im borba bi propisana, oni, osim malo njih, zatajiše.“ (2:246)

Propisivanje borbe je prvo iskušenje, prvi filtrirajući momenat kada će mnogi pokleknuti, osim malo njih. Ako pratite do kraja ovo kur’ansko kazivanje, primjetit ćete da nakon svakog slijedećeg iskustva ostaje sve manja i manja grupica ljudi.

Zanos uzavrli i vidljivi entuzijazam ne smije prestati u prvom iskušenju među članovima društva. Ova mala grupica koja nije okrenula leđa, jesu ustvari oni koji će kasnije raspravljati sa novim vladarem, Talutom. Oni će  kasnije biti iskušani na drugi način.

Tada je Samuel uputio dovu Allahu i bilo mu je objavljeno da će Israil zaista i dobiti kralja koji će nad njima vladati. Kako se tu našao snažni i mudri mladić po imenu Talut (Saul) iz plemena Benjamin, očekivani znaci se pojaviše baš kod njega. Osvjedočivši se u to, Samuel zvanično objavi da je Talut od Allaha izabran da bude kralj Benu Israila. Ali, tada opet dođe do izražaja iskvarena vjera starješina i uglednika Benu Israila koji nikako nisu mogli prihvatiti činjenicu da nijedan od njih nije izabran, već je izabran neki mladić bez ugleda i bogatstva. Zato oni krenuše da negoduju, pa im onda Allah odasla nepobitan znak u vidu jasno vidljiva čuda. To je slijedeće poskliznuće Israilćana. Sve razloge koje oni navode protiv Taluta je ustvari ustajanje protiv Božije volje. Čovjek često na ovom dunjaluku u svojoj velikoj glagoljivosti i ‘racionalnim’ argumentima ustaje protiv Božije volje. Nije bitan Talut, nisu bitni argumenti koje oni iznose, posrijedi je protivljenje Božijoj volji i odredbi. U takvu situaciju ljudi počesto zapadnu, nisu svjesni svog  govora.

Samuel im prenese objavu kako će meleki donijeti Zavjetni kovčeg iz zatočeništva i na očigled sveg svijeta postaviti ga ispred Taluta što će im biti jasan znak da je on uistinu odabran za kralja Israila. Čim ih je Samuel obavijestio, to se i obistinilo. Svi prisutni su mogli vidjeti meleke kako im ponovo donose Zavjetni kovčeg i postavljaju ga ispred Taluta.

Zavjetni kovčeg je bio opljačkan od strane neprijatelja Israilćana. A oni su smatrali kovčeg vrlo svetim. Povratak kovčega s njegovim sadržajem nošenog od meleka, predstavljao je veliko čudo koje je Israilćanima trebalo pružiti pouzdanje i sigurnost u njihovoj borbi protiv neprijatelja. U kovčegu vele komentatori bio je primjerak ploča koje je Allah dao Musau na Turu.

Ovako jasni i sasvim očigledni dokazi nisu omogućili Benu Israilu ništa drugo nego da prihvate Taluta za svoga prvog kralja. Tako su mu sve starješine plemena dale zavjet na vjernost i pokornost.

Nakon nekog vremena ovom narodu stiže još jedna kušnja koju su oni sami sebi donijeli. Talut je organizirao vojni pohod protiv mnogobožaca, vjerovatno onoga istog naroda koji ih je ranije porobio i okupio brojnu vojsku koju povede ususret neprijatelju.

Talut je vojsku poveo kroz bezvodni kraj, pa su trpeći žeđ putovali neko vrijeme. On je bio upoznat da je u pitanju kušnja od dragoga Allaha, pa je na vrijeme upozorio svoje vojnike da, kada stignu do rijeke nipošto ne trebaju piti osim samo malo, tek koliko mogu šakom da zahvate.

Međutim, kad su stigli do rijeke većina vojske nije ga poslušala, već su se obimno napili vode i pali su na Allahovoj kušnji čime su automatski izgubili snagu i volju za boj. Tako se desilo da je samo mali broj vojnika (Davud, a.s., je  među njima) sa Talutom prešao rijeku i krenuo u susret neprijatelju, a većina ih je, kako nam predanja kažu, ostala na drugoj strani i povukla se nazad.

Iako su oni borci koji su nastavili pohod svi redom bili iskreni vjernici, čvrsti i nepokolebljivi, ipak im je pogled na njihovu sada malobrojnu vojsku unosio nemir u srca. Znali su da je mnogobožačka vojska izuzetno jaka i brojna i to ih je plašilo. Naročito su se plašili Džaluta (Golijata), neprijateljskog junaka neuobičajeno velike snage. Niko se nije usuđivao izaći na megdan, a ako bi neko i smogao hrabrosti, bio bi brzo ubijen. Sve je to uticalo na rastući strah u srcima Talutovih vojnika. To primijetiše Davud i još neki borci jake i čvrste vjere, pa su svoje uznemirene drugove ohrabrivali podsjećajući ih koliko su puta znatno slabije vojske vjernika uz pomoć dragoga Allaha pobjeđivali mnogo jače neprijatelje. Evo kako Kur’an iznosi ovo kazivanje: “I kad Talut vojsku izvede reče: ‘Allah će vas staviti na iskušenje kraj jedne rijeke; onaj ko se napije iz nje nije moj, a onaj ko se ne napije, jedino ako šakom zahvati, moj je.’ I oni se, osim malo njih, napiše iz nje. I kad je pređoše, on i oni koji su s njim vjerovali povikaše: ‘Mi danas ne možemo izići na kraj sa Džalutom i vojskom njegovom!’ Ali oni koji su tvrdo vjerovali da će pred Allaha izići rekoše: ‘Koliko su puta malobrojne vojske, Allahovom voljom, nadjačale mnogobrojne vojske!’ A Allah je na strani izdržljivih”. (2:249)

Talut je znao da je disciplina onih koji su mu potčinjeni slaba, pokušao je sa iskušenjema odvojiti slabe od jakih, pouzdane od nepouzdanih. Ovdje je jasno da oni koji ni kratko ne mogu pretrpjet žeđ nisu vrijedni povjerenja.

Uskoro su se susreli sa neprijateljskom vojskom koja je svojom brojnošću i snagom zaista izgledala strašnom. Džalut istupi naprijed i stade između dvije vojske vičući iz sveg glasa razne pogrde Israilu i pozivajući njihove junake na megdan. No, taj je div bio do te mjere strašnoga izgleda da niko od njih nije mogao sakupiti dovoljno hrabrosti da istupi i suprostavi mu se. Isfrustriran kralj Talut je čak i obećao ruku svoje kćeri Mikale onome od boraca koji izađe na megdan i ubije Džaluta, ali se i dalje niko nije usuđivao javiti.

Borba Davuda i Džaluta

Ta mučna situacija potrajala je sve dok Davud, nošen snagom iskrene vjere, nije istupio naprijed ispred redova Benu Israila i prihvatio Džalutov izazov.

Davud iako skladno građen, ipak fizički bijaše mnogo slabiji od ogromnoga Džaluta. Džalutovi suborci su grohotom smijali se, očekujući brzo i lahko smaknuće njihova neprijatelja, dok su borci Israila strijepili za svoga druga.

Ali, Davud nije imao ni malo straha. On bi osnažen svojom dubokom i iskrenom vjerom u dragoga Allaha i osjećao je kako je Gospodar svih svjetova uz njega. Čak se prenosi i to da je, ranije prilikom putovanja, čuo kako ga dozivaju tri kamena da ih pokupi i da ih kasnije upotrebi u borbi protiv Džaluta, kako je, prema tim predanjima, i učinio. Bilo kako bilo, Davud se odlučio da protiv Džaluta upotrijebi oružje sa kojim bijaše izuzetno vješt i precizan, praćku. Krenuo je smireno u susret gorostasu s Allahovim imenom u srcu i na usnama. I Džalut je, naoružan svojim ogromnim mačem, krenuo na njega. Tada je Davud, uz tekbir, svojom praćkom snažno bacio kamen. Taj kamen bijaše bačen snagom mnogo jačom od ljudske, pa je, pogodivši ga u glavu, Džaluta prosto pokosio. To je bila prava mu’džiza (čudo) kojim je Allah pomogao Svoga miljenika i odabranika. Zahvala Allahu se zaorila iz grudi boraca, a mnogobošci su sa bijesom u srcima krenuli u juriš. Benu Israil su upućivali dove Allahu da ih pomogne, učini izdržljivim i ojača im korake protiv Njegovih i njihovih neprijatelja. Uzvišeni Allah je ispunio dove Svojih robova i tako su oni nanijeli težak i potpun poraz mnogobošcima. Kur’an ovako iznosi taj događaj: “I kad nastupiše prema Džalutu i vojsci njegovoj, oni zamoliše: ‘Gospodaru naš, nadahni nas izdržljivošću i učvrsti korake naše i pomozi nas protiv naroda koji ne vjeruje!’ I oni ih, Allahovom voljom, poraziše, i Davud ubi Džaluta, i Allah mu dade i vlast i vjerovjesništvo, i nauči ga onome čemu je On htio. A da Allah ne suzbija ljude jedne drugima, na Zemlji bi, doista, nered nastao, ali Allah je dobar svim svjetovima. (2:250,251)

Ova mala grupica ljudi izvojeva pobjedu jer su crpili svoju snagu iz nepokolebljive vjere i čvrste uvjerenosti da će Allah pomoći strpljive. Ona mala grupica ljudi, nepokolebljivi, koji su ostali takvi nakon svih spomenutih iskušenja, odlučiše postati ili šehidi ili gazije. Ugledavši Džalutovu vojsku koja je svima ulijevala strah, umjesto da se uplaše i pobjegnu, oni još čvršće zbiše svoje redove.

Davud, mali i nepoznati čovjek pobjeđuje gorostasa Džaluta. Eto kako Allah suzbija ljude jedne drugima. Dakle, ni jedan narod ne može neograničeno vladati nad drugim. Vlast konstantno kruži i prelazi u ruke drugih. To je način dokazivanja dostojanstvenosti nošenja emaneta vlasti. Čim nastane tiranstvo i dikatatura vlast biva oduzeta. I tako Allah suzbija narode jedne drugim. Ustvari, velika je Allahova milost što je On učinio vlast prolaznom za svaki narod. To nije stalna kategorija ili ekskluzivno pravo koje vječno traje. Da je tako, zemlja bi bila trajno ispunjena diktaturom i korupcijom.

Kada se Talut trijumfalno vratio u zemlju Benu Israila dočekala ga je velika radost naroda. Zaista su imali razloga da se raduju jer su se osvetili mnogobošcima za sva ranija poniženja i od njih povratili ono što su im oni bili oduzeli. Naročita slava je pratila Davuda, čija se pobjeda nad Džalutom nadaleko pročula. Kralj Talut je ispunio dato obećanje i vjenčao Davuda svojom kćeri Mikalom, pa je on, kao Talutov zet, dobio visok položaj na njegovom dvoru, a uz to bijaše i veoma omiljen među narodom kao izuzetno pobožan, mudar i čestit mladić.

Davud mudar kakav jeste, nije dozvolio da ga uspjeh ikoliko opije. Bez imalo dvoumljenja znao je da je njegova pobjeda nad Džalutom samo ono što mu je dragi Allah podario i da zahvala, slavljenje i veličanje samo dragome Allahu i pripadaju. On je, kako smo ranije i naveli, još od najranijega djetinjstva živio u Allahovoj blizini i znao je da ga On,ne bez razloga, obasipa Svojom posebnom pažnjom, bereketom i milošću. Uzvišeni Allah, najvjerovatnije nakon smrti Samuela, odabrao je Davuda za Svoga vjerovjesnika i poslanika Israilu, te mu započeo objavljivati Zebur.

Izvor: Islam.ba