Srpska nacionalistička intelektualna elita planirala je zločine koji su se desili u ratovima iz devedesetih godina 20. veka. Zločini su bili planirani, etničko čišćenje i genocid u Bosni i Hercegovini – sve je to bilo planirano. Akademik Antonije Isaković je rekao pre ratova da će 80.000 ljudi poginuti, ali će svi Srbi živeti u jednoj državi. Rekao je i da će Miloševiću biti stavljen nož pod grlo ukoliko ih ne bude slušao.

Uloga srpskih orijentalista u stvaranju uvjeta za genocid, a kasnije i njegovom opravdavanju,  dobro je objašnjena u knjizi Normana Cigara.

„Srpski orijentalisti koji su postali ‘stručnjaci’ u proučavanju islama odigrali su nemjerljivu ulogu za velikosrpsku ideologiju, posebno u ‘proizvodnji neprijatelja’ i ‘demonizaciji’ muslimana. Oni su jačali ustaljene klišee o islamu i stvorili uslove za opravdanje svakog zločina protiv muslimana. Mnogi orijentalisti iz rane kolonijalne ere, kao i njihove kolege iz Srbije, podržavali su nacionalne političke interese kroz svoja istraživanja, ali je rijetko ta povezanost bila tako neposredna i destruktivna kao u slučaju Bosne i Hercegovine.“

Najvažniju ulogu u ovom procesu nacionalne mobilizacije imala je Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU).

Period koji je prethodio raspadu komunističke Jugoslavije, također, ima poseban značaj u afirmiranju velikosrpske ideologije i stvaranju uvjeta za provođenje genocida nad muslimanima. Sa slabljenjem utjecaja Josipa Broza Tita krajem sedamdesetih godina i, posebno, nakon njegove smrti 1980. dolazi do buđenja ekstremnog srpskog nacionalizma.

Dio srpskih intelektualaca iz Srpske akademije nauka i umetnosti i Udruženja književnika raštrkane pisane i usmene rasprave o položaju Srbije i Srba u zajedničkoj državi kompletiraju u Memorandumu, strateškom dokumentu za stvaranje velike Srbije, koji je tenkovima i topovima primjenjivao vođa srpskoga nacionalsocijalizma Slobodan Milošević.

U tom su “srpskom Mein Kampfu” zavjerenici protiv srpskoga naroda Albanci, Hrvati i Muslimani, te Vatikan i Kominterna – u liku Josipa Broza Tita, a aktuelni srpski predstavnici vlasti su kukavice, zbog čega je potrebno povesti borbu protiv svih, a za životni prostor (Lebensraum) Srba. Pa kakva je to višenacionalna država u kojoj su svi narodi, osim Srba, separatistički nastrojeni? I kako srpski demokrata može sebi da ne postavi takvo pitanje? Dakle, svijetla budućnost srpskog naroda, koji se nalazi u velikim nedaćama, može se osigurati na ovaj način: da se smijeni vlast koja nije uz nas, i pobiju ili protjeraju zavjerenički narodi kako bi se stvorio životni prostor zvani „Velika Srbija“. Na takav način stvorit će se uvjeti za kulturni i ekonomski preokret i prosperitet srpskoga naroda!

Na tom zločinačkom dokumentu, nije šala, na znanstvenoj osnovi, kao i prethodnici (Garašanin, Đorđević, Čubrilović, Moljević…) radili su: Pavle Ivić, Antonije Isaković, Dušan Kanazir, Mihajlo Marković, Miloš Macura, Dejan Medaković, Miroslav Pantić, Ljubiša Rakić, Radovan Samardžić, Miomir Vukobratović, Vasilije Krestić, Ivan Maksimović, Kosta Mihajlović i Stojan Čelić. U potpisu tog dokumenta nema onoga koji ga je zamislio – Dobrice Ćosića! To nikako ne iznenađuje, zna li se da je Ćosić uvijek bio u podrepaškom položaju kada su u pitanju vlast i njezina tajna služba. On je čovjek moralnih alternativa.

Memorandum je rađen 1985. i 1986. godine kao kapitalni dokument srpske inteligencije i na zagonetan je način 24. i 25. septembra 1986. godine objavljen u Novostima, najtiražnijem srpskom dnevniku. Ne bez razloga. Konačnu verziju javnost je ugledala u časopisu Duga, juna 1989. godine, uoči mitinga i proslave u povodu šest stoljeća srpskog poraza u bici protiv Turaka na Kosovu polju 1389. Tom je prilikom 28. juna, pred više stotina hiljada već zapjenjenih mitingaša zakrvavljenih očiju, Milošević najavio ratni pohod za stvaranje velike Srbije: „Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene.“ Na ove riječi, izgovorene i pred milionima Jugoslavena pored TV-ekrana, niko od prisutnih najviših predstavnika vlasti Jugoslavije, članova njezina državnoga predsjedništva, na čelu sa Janezom Drnovšekom, i onog partijskoga, što ga je predvodio Milan Pančevski, nije reagirao. Na Gazimestanu se Memorandum već uveliko počeo primjenjivati.

Autori Memoranduma bavili su se isključivo srpskim nacionalnim pitanjem. Podvrgli su kritici politiku vođenu u Jugoslaviji u ratu i poslije rata prema Srbiji, srpskom narodu, srpskom nacionalnom pitanju:

– srpski je narod u neravnopravnom položaju;

– Srbija je u neravnopravnom položaju u Jugoslaviji;

– srpski je narod podijeljen u više republika (24% Srba živi van Srbije);

– srpski narod nije dobio svoju državu (srpska nacija “nije dobila pravo na vlastitu državu”);

– Srbija je zaostajala u ekonomskom razvoju i dr.  

Dobrica Ćosić bio je glavni ideolog Memoranduma SANU, nacionalističkog projekta koji je formulirao sve srpske “nepravde” i odredio pravac srpske nacionalističke politike.

Beogradski filozof Miladin Životić  za života je bio jedan od najvećih kritičara Memoranduma. Zbog toga se okrenuo protiv svojih najboljih prijatelja, kao što su bili akademici Ljubo Tadić, Mihajlo Marković, Svetozar Stojanović, jedan čitav niz ljudi koji su postali nacionalisti i koji su direktno podržavali režim Slobodana Miloševića. To je za njega bila lična drama.

„Jedna od najsramnijih stranica u istoriji srpske kulture svakako je pojava dokumenta koji je, umesto da se osloni na liberalnu tradiciju izazvao nacionalne netrpeljivosti, nacionale sukobe na ovim prostorima. Upravo u tom smislu smatram odgovornim potpisnike Memoranduma. Najpre je od njih potekla jedna uporna, sistemski vođena kampanja protiv svih težnji da se pokaže da rat u ovim uslovima ne može da bude rešenje nijednog problema, da nas on samo vodi u sunovrate, nove sukobe, u nove mržnje. Tvorci tog programa sami su sebi učinili opelo rezultatima koji su sledili na osnovu svih tih njihovih bolesnih ambicija. Saznanje da je Srbija danas najporaženija u ovom ratu, dovelo je i njih, nadam se, do nekih oblika samoosvešćenja. Smatram da je Memorandum SANU glavni manifest srpskog nacionalizma. Mislim da je Dobrica Ćosić najveći krivac institucionalizacije srpskog nacionalizma i vezivanja takozvanog srpskog nacionalnog programa za Miloševićevu stranku. To je ogromna krivica Dobrice Ćosića i ljudi koje je on poveo za sobom. Često govorim da je Dobrica Ćosić okrvavio ruke do lakata.“

Memorandum SANU, koji su napisali vodeći srpski intelektualci, jasno je proklamirao težnju za Velikom Srbijom. U tom se dokumentu, između ostalog, navodi da je “rešenje nacionalnog pitanja” srpskog naroda osujećeno od strane komunista na kraju Drugog svjetskog rata, jer “nije dobio svoju vlastitu državu kao ostali narodi”. Jedini način da se osigura istinsko “postojanje i razvitak” Srba, bilo je, prema Memorandumu, “teritorijalno ujedinjenje srpskog naroda” ujedinjenjem svih Srba u jedinstvenu srpsku nacionalnu državu.

Član Ratnog predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine i bivši predsjednik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Bosne i Hercegovine Stjepan Kljujić napominje da je „Ćosić bio Titov čovjek i bilo je šokantno i pomisliti da će on da propagira zlo“.

„Memorandum, kada se pojavio, nije odmah bio dešifriran. Ja sam ga čitao kao feljton u tisku. Mislili smo da je to nešto neozbiljno, da neka grupa starih profesora tamo sjedi dokona, nešto pišu jer ne znaju šta će od sebe. Jugoslavija je bila dobro organizirana policijska država i mislilo se da to ne može proći, mislilo se da je to jedna devijacija akademika srpskih. Međutim, ako sada idete u podrobniju analizu, shvatite da je to bilo dugo i temeljno pripremano i koordinirano, da je to projekt koji je mobilizirao sve. Od oca tzv. otadžbinskog novinarstva Aleksandra Tijanića do izvršilaca genocida, bivših oficira Jugoslavenske narodne armije, na čelu sa vrhom Jugoslavenske narodne armije, generalima Ljubičićem i Mamulom, i to još od 1971. Ćosić je objedinio sve dotadašnje velikosrpske projekte“, kaže Kljujić.

Profesor Medicinskog fakulteta dr. Miroslav (Mirko) Simić, jedan od tadašnjih dopisnih članova SANU-a, zajedno je s još 17 akademika napisao antimemorandum u kojem se pobijaju teze o ugroženosti srpskog naroda. To je naišlo na osudu vrha Akademije. Simić je potom napisao knjigu „Goodbye SANU“, u kojoj je objasnio zašto napušta društvo srpskih akademika. „Prvi put sam video taj tekst Memoranduma uoči vanredne skupštine Srpske akademije nauka i umetnosti održane 18. decembra 1986. godine. Taj tekst je bio izložen na stolu u jednoj od prostorija SANU. Svaki akademik je mogao da prelista taj dokument. To je bio način kako je taj dokument u Akademiji došao na videlo. Kao ubeđeni Jugosloven, bio sam od samog početka protivnik stavova i ideja iznetih u pisaniju nazvanom ‘Memorandum SANU’. Naime, smatrao sam da je to jedno konfuzno i, sa naučne tačke gledišta, nedorađeno, bezvredno intelektualno nedonošče, ali koje je istovremeno i veoma opasno. Opasno zato što nacionalističkim raspamećivanjima Srba idejama ‘Velike Srbije’ i ‘svi Srbi u jednoj državi’, predstavlja tempiranu bombu za razaranje moje domovine Jugoslavije. Svoju osudu Memoranduma iskazao sam kroz tri otvorena pitanja, koja sam na zvaničan način dostavio tadašnjem predsedništvu SANU sa molbom da mi na ta pitanja odgovore, da bi se na bazi mojih pitanja razvila diskusija, koja bi onemogućila to raspamećivanje, koje je ta grupa, vrlo aktivna u Akademiji, činila. U svojoj kasnijoj ostavci sam hteo da se ogradim i nisam više hteo da budem u društvu takvih ljudi, niti da ponesem odgovornost za ono što se dešavalo. Sa akademikom Ljubišom Rakićem sam bio dobar prijatelj. Imao sam običaj da svratim kod njega u kancelariju da porazgovaramo. Došavši kod njega 1991. godine, video sam da na stolu ima jednu veliku mapu Hrvatske i Krajine. Pitao sam ga – šta to znači? Rekao je da je dobio zadatak da predloži bolnicu za 1.500 ranjenika.

To su već bile pripreme za rat. Smatram da Memorandum nikako nije ‘svetla tačka’ srpske istorije, već više ‘crna mrlja’, koja će se teško izbrisati. Isto tako verujem da bi Srbija, bez te crne mrlje, već davno bila uvaženi i poštovani član Evropske unije“, izjavio je akademik Simić.

Historičarka Latinka Perović otkrila je da joj je još 1987. tadašnji potpredsjednik SANU Antonije Isaković objašnjavao kako je došlo vrijeme da Srbija “konačno reši svoje pitanje, jer Slovenci i Hrvati ne žele Jugoslaviju…“

„Čekaj, vi, dakle, hoćete rat?“, prekinula sam ga. “Da”, potvrdio je, “ali u Srbiji tog rata neće biti. Poginuće 80.000 ljudi i…”, rekao je Isaković… “Kojih to 80.000 ljudi? Čijih to glava?“, pitala sam Isakovića. I onda kažu – rat je izbio iznenada“, kaže Perović.

Na okruglom stolu u Somboru pod nazivom „Izazovi: kultura dijaloga“ održanom početkom septembra 2016. historičar Milivoj Bešlin je kazao: “Srpska nacionalistička intelektualna elita planirala je zločine koji su se desili u ratovima iz devedesetih godina 20. veka. Zločini su bili planirani, etničko čišćenje i genocid u Bosni i Hercegovini – sve je to bilo planirano. Akademik Antonije Isaković je rekao pre ratova da će 80.000 ljudi poginuti, ali će svi Srbi živeti u jednoj državi. Rekao je i da će Miloševiću biti stavljen nož pod grlo ukoliko ih ne bude slušao. Nacionalistička inteligencija ima dominantnu ulogu u Srbiji još od šezdesetih godina 20. veka. Čekali su Titovu smrt i posle toga su izašli sa nacionalističkim projektom za razbijanje Jugoslavije, za rušenje avnojevskih granica. To je bilo kolektivno delo dominantne srpske intelektualne nacionalističke elite.“ 

Milan Kučan, bivši vođa Saveza komunista Slovenije i slovenski predsjednik, smatra da Miloševiću u prvom planu nije bilo stvaranje “Velike Srbije” nego pretvaranje Jugoslavije u zemlju koja će prije svega služiti interesu srpskog naroda. „Mi smo to imenovali Srboslavija, dakle, pretvaranje Jugoslavije u Srboslaviju. Teza je bila da je Jugoslavija zemlja koja omogućava srpskom narodu da živi unutar granica jedne države. To je bila politika ‘krv i zemlja’, a takva politika uvijek dovodi do sukoba i rata. To se, nažalost, i desilo. Pretvaranje Jugoslavije u “Srboslaviju” osmislili su akademici koji nisu imali organizacijske sposobnosti za ostvarenje programa, a Milošević je bio čovjek bez programa. Pojednostavljeno rečeno, on je dobio program, a oni čovjeka koji je bio u stanju provesti te ideje“, kaže Kučan. 

(Izvor: Avdo Huseinović, Ovamo daleko – atentat na Bosnu, Pravda, Sarajevo, 2024).