U aprilu su Pariz i London poslali upitnik članicama koalicije: šta je svaka država spremna poslati u Ukrajinu? Odgovori su bili mlaki, bez preciznih obaveza. Na papiru je tu 26 „voljnih“ zemalja, među kojima i Kanada i Australija. No, gotovo nijedna nije spremna govoriti o konkretnim kontingentima

Formirana početkom marta ove godine, evropska „koalicija voljnih“ imala je za cilj da pripremi vojnu misiju u Ukrajini u slučaju mirovnog sporazuma kojim bi se okončala ruska invazija. No, od samog početka falilo joj je ono najvažnije – jasnoća. Danas, kada se o njoj govori kao o „Koaliciji čekanja“ i kada se procjenjuje da bi eventualni raspored stranih trupa mogao potrajati pet godina, s prvim jedinicama na ukrajinskom tlu tek 72 sata nakon potpunog prekida vatre, dileme i nesigurnost su još uvijek veće od rješenja.

Predsjednik Volodimir Zelenski više puta je upozoravao da je Ukrajina ostala sama na bojištu: „Svi žele da pobijedimo Rusiju, ali niko ne želi ratovati protiv nje osim nas.“ To je realnost koju i Vladimir Putin dobro razumije. Evropa zna da bi neuspjeh Ukrajine značio gubitak sigurnosti za cijeli kontinent, ali političari se boje posljedica vojnog angažmana: šta ako se prekid vatre raspadne i vojnici NATO-a ostanu izloženi ruskim napadima?

U aprilu su Pariz i London poslali upitnik članicama koalicije: šta je svaka država spremna poslati u Ukrajinu? Odgovori su bili mlaki, bez preciznih obaveza. Na papiru je tu 26 „voljnih“ zemalja, među kojima i Kanada i Australija. No, gotovo nijedna nije spremna govoriti o konkretnim kontingentima.

Razmatraju se različite opcije: od zaštite kritične infrastrukture na zapadu Ukrajine, uključujući stvaranje „sigurne zone“ oko Lavova, do obezbjeđenja granice s Bjelorusijom i jačeg pomorskog prisustva kod Odese. Ali sve su to scenariji daleko od prve linije fronta.

Vojni analitičari Jack Watling i Michael Kofman podsjećaju da problem nije u masi, nego u političkoj volji. Po njihovom proračunu, za misiju odvraćanja ne bi bilo potrebno više od 15.000 do 20.000 vojnika u Ukrajini, plus još 30.000 do 40.000 za rotaciju. Takve snage mogle bi biti dovoljne da promijene ruski račun rizika. No, pitanje je ko bi ih poslao?

Velike evropske sile se premišljaju. Francuska i Velika Britanija nominalno bi trebale preuzeti najveći dio odgovornosti, jer su jedine evropske nuklearne sile. Njemački kancelar Olaf Scholz izbjegava jasan stav, čekajući definisanje okvira misije. Poljska i Finska, koje su najbliže prijetnji, ne žele slati trupe, potrebne su im kod kuće. Španija i Italija ne osjećaju neposrednu opasnost i imaju još manje motiva.

Moskva računa na ovu neravnotežu: za Ukrajinu je u pitanju opstanak države, za Putina opstanak režima, dok za evropske vlade rizik angažmana može izgledati veći od rizika nečinjenja. Strah od rata s Rusijom paralizira odluke. Čak i ako dođe do prekida vatre, ostaju ključna pitanja: koliko zemalja će stvarno poslati trupe, kako će biti opremljene i šta će se desiti ako Rusi ponovo napadnu?

IZVOR: El Mundo