Iznad svojih unutrašnjih konteksta, ove sile dijele strateške interese na Bliskom i Srednjem Istoku, poput Indija–Bliski Istok–Evropa ekonomskog koridora. Istovremeno, dijele retoriku koja muslimansku zajednicu označava destabilizirajućim “drugim”, kulturno nekompatibilnim ili intrinzično nasilnim, kako na međunarodnom, tako i na unutrašnjem planu

U današnjem geopolitičkom okruženju, osim trajanja bijelog supremacizma, značajno je posmatrati kako tri sile, geografski i kulturno udaljeneSjedinjene Američke Države (uz implicitnu podršku brojnih evropskih vlada), Izrael i Indija konvergiraju u konstrukciji islama i muslimana kao egzistencijalne prijetnje

U središtu mnogih prikaza osvajanja i kolonizacije u modernom dobu leži pojam “odabranog naroda”, s navodnim božanskim pravom da potčini ili čak eliminiše  rase i narode koji se smatraju inherentno inferiornim. Prisustvo tih naroda doživljava se kao prepreka, prvo teritorijalnoj ekspanziji, a kasnije i konsolidaciji etnički “čistih” nacija. Tek sredinom 20. stoljeća riječ “supremacist” počelo se koristiti, prvi put pojavivši se 1946. godine na stranicama Chicago Defendera, jedne od najutjecajnijih afroameričkih novina tog vremena.

Evropa je upravo izašla iz traumatičnog iskustva nacističke okupacije, opravdane od Trećeg Reicha u ime “životnog prostora” njemačke nacije, i duboko pogođena istrebljenjem jevrejske populacije i drugih manjina koje su smatrane “podljudima”.

U početku povezan s bijelom supremacijom, pojam supremacizam danas se koristi za opis pokreta ili “ideologije koja brani nadmoć jednog društvenog sektora nad ostatkom, uglavnom iz razloga rase, spola, porijekla ili nacionalnosti”, prema definiciji RAE (Kraljevske španske akademije), koja je taj termin uvrstila u svoj Rječnik 2021. godine.

U konstrukciji supremacističkih imaginarija, značajnu ulogu odigrao je film. Prije svega mislim na Rođenje jedne nacije (The Birth of a Nation). Premijerno prikazan 1915. godine, film je označio rođenje Hollywooda kao industrije i presudno doprinio konstrukciji osnivačkog mita Sjedinjenih Američkih Država iz perspektive robovlasnika Juga.

Režirao ga je D.W. Griffith, a temelji se na romanu Thomasa Dixona. Ovaj trosatni spektakl pripovijeda priču o dvije porodice, jednoj sa Sjevera i jednoj s Juga, tokom Američkog građanskog rata i kasnije Rekonstrukcije.

U jednoj sceni, dvojica bijelih dječaka igraju se s plahtom. Sjede, pokrivaju se njome, a potom se pojavljuju četiri crna dječaka, skromnije odjevena. Prilaze i smiju se igri, ali kada prvi počnu mahati plahtom kao da je duh, uplaše se i pobjegnu. Iz daljine, konfederalni vojnik Ben Cameron posmatra prizor i gestikulira oduševljeno. Na ekranu se pojavljuje međunaslov: “Inspiracija.” Slijedi drugi: “Rezultat. Ku Klux Klan, organizacija koja je spasila Jug od anarhije crnačke vlasti.”

Griffith otvoreno glorifikuje stvaranje KKK, uzdižući ga kao otkupiteljsku silu bijelog južnjačkog društva pred “prijetnjom” emancipovanih Afroamerikanaca. Tumačeni uglavnom od strane bijelih glumaca s licima obojenim u crno, crni likovi komuniciraju histrioničnim, grotesknim jezikom tijela koji pojačava karikaturalnu, nasilnu i opasnu sliku koju film želi projicirati. Nekolicina stvarnih Afroamerikanaca koji se pojavljuju svedeni su na marginalne uloge, plesače ili muzičare.

Film je bio pionir po veličini produkcije, inovativnim montažnim tehnikama i dotad neviđenoj marketinškoj strategiji s ogromnim ulaganjima u reklamu. Umjetnost i ideologija ispreplele su se u inauguracijskom mitu američke nacije, podjednako ikoničnom i nasilnom. Već tada, antirasističke grupe protestovale su protiv prikazivanja filma. Ipak, postigao je ogroman uspjeh i prikazivan je decenijama.

Iako termin tada još nije postojao, rasni supremacizam koji prožima „Rođenje jedne nacije“ prisutan je u brojnim hollywoodskim ostvarenjima od tada. Uz dehumanizaciju Afroamerikanaca, nalazimo i ponižavanje autohtonih naroda u vesternima o osvajanju Divljeg zapada, kroz koje je Hollywood decenijama kolonizirao svjetska platna.

Supremacizam se danas ogleda u diskursima i politikama koje povezuju različite sile u specifičnim istorijskim, religijskim i političkim kontekstima: od nasljednika engleskih puritanaca i američkih pionira granice, zagovornika ksenofobnih mjera Donalda Trumpa, preko određenih sektora cionizma koji unutar i izvan Izraela podržavaju etničko čišćenje Gaze kakvo brani Benjamin Netanyahu, pa do onih grupa u našoj neposrednoj blizini koje prizivaju fantom “starog kršćanina”, sve do predstavnika hinduističkog ultranacionalizma.

Pokret hindutva, koji danas upravlja Indijom putem Baharatiya Janata Partyja (BJP), predvođenog Narendrom Modijem, promoviše kulturnu, političku i društvenu hegemoniju hindusa nad drugim manjinama, posebno nad muslimanima, najbrojnijom manjinom u zemlji. Uz podršku civilnih organizacija poput Rashtriya Swayamsevak Sangh (RSS), osnovanog 1925. godine, Vlada teži hinduizaciji indijskog društva.

Osim zakona koji diskriminišu manjine, cilj je i prepisivanje nacionalne historije. U tome je BJP pronašao moćnog saveznika u multimilijarderskoj indijskoj filmskoj industriji sa sjedištem u Bombaju. Istraživanja pokazuju da Bollywood već najmanje dvije decenije proizvodi filmove koji otvoreno demoniziraju muslimane ili suptilno šire stereotipe, hraneći sve rašireniju islamofobiju. Neki se scenariji zasnivaju na nedavnim događajima poput konflikta u Kašmiru ili džihadističkih napada u Indiji, kako bi učvrstili sliku muslimana kao teroriste.

Drugi se vraćaju u prošlost, na mogulsku vladavinu, učvršćujući ideju da muslimani ostaju “strana tijela” u indijskoj naciji. Tu su i narativi koji, pod izgovorom kritike islamskog patrijarhata, karikiraju položaj žena u muslimanskoj zajednici, poput kontroverznih filmova „The Kerala Story“ (2023) ili „Hamare Baarah“ (2024). Prvi je dobio i eksplicitnu podršku federalne Vlade u obliku poreskih olakšica.

U današnjem geopolitičkom okruženju, osim trajanja bijelog supremacizma, značajno je posmatrati kako tri sile, geografski i kulturno udaljene, Sjedinjene Američke Države (uz implicitnu podršku brojnih evropskih vlada), Izrael i Indija, konvergiraju u konstrukciji islama i muslimana kao egzistencijalne prijetnje.

Iznad svojih unutrašnjih konteksta, ove sile dijele strateške interese na Bliskom i Srednjem Istoku, poput Indija–Bliski Istok–Evropa ekonomskog koridora. Istovremeno, dijele retoriku koja muslimansku zajednicu označava destabilizirajućim “drugim”, kulturno nekompatibilnim ili intrinzično nasilnim, kako na međunarodnom, tako i na unutrašnjem planu.

Neophodno je prepoznati ovu konvergenciju islamofobnih supremacističkih aspiracija kao dio globalnih geopolitičkih dinamika, uz ulogu određenih medija i kulturnih industrija u konsolidaciji njihovih imaginarija. Međutim, i ovo je ključno, prihvatanje ove analize ne znači ignorisati činjenicu da islamski fundamentalizam, u svojim različitim oblicima, također predstavlja stvaran izazov za pluralistička, demokratska i rodno ravnopravna društva. Legitimna kritika integrizma ne smije se zamijeniti sistematskom stigmatizacijom raznolike zajednice, normalizirajući logiku supremacizma pod izgovorom borbe protiv vjerskog ekstremizma druge vrste.

Pred rastom i susretom starih i novih supremacizama vrijedi evocirati riječi gospođe Pell u filmu „Mississippi u plamenu!: “Niko se ne rađa mrzeći. Mržnja se uči.” Isti onaj film koji je pridonosio njenom sijanju, zna ponekad, kao u klasiku Alana Parkera o rasnim neredima šezdesetih, upozoriti na njegove brutalne posljedice.

IZVOR: Olivia Muñoz-Rojas, El Pais