Boabdil nije tek historijska ličnost, on je postao mit. Njegovo ime priziva slike vrtova Alhambre, poezije na arapskom jeziku, zidova ukrašenih kaligrafijom i melodija koje su odzvanjale pod zvjezdanim nebom Granade. U podnožju planinskog vijenca Sierra de la Contraviesa, na visini od 450 metara nad morem, leži Órgiva, mali grad koji je s vremenom postao simbol suživota i multikulturalnosti. Ako je Boabdil u 15. stoljeću ovdje našao privremeno utočište na putu ka izgnanstvu, onda se danas Órgiva pretvorila u dom ljudima iz čitavog svijeta

U januaru 1492. godine, u dvorcima i baštama Alhambre, jedne od najljepših građevina koje je podigla ljudska ruka, odigrala se drama koja će obilježiti kraj jednog svijeta. Pred zidinama i kulama, gdje su se stoljećima isprepletali zvuci arapskih lutnji i žubor fontana, posljednji nasridski sultan Granade, Muhammed XII, poznatiji kao Boabdil, bio je prisiljen predati ključeve svoga grada Katoličkim kraljevima, Izabeli od Kastilje i Ferdinandu od Aragona.

Boabdil je rođen 1459. godine upravo u Alhambri. Njegovo djetinjstvo bilo je obilježeno raskošem dvora, ali i stalnim prijetnjama izvan zidina. Dinastija Nasrida, posljednja muslimanska vladarska kuća na Pirinejskom poluotoku, tada je već bila slomljena unutrašnjim sukobima i pritiskom kršćanskih kraljevstava sa sjevera. Sultanova mladost protekla je u borbama protiv vlastitog oca Muleja Hasana, a zatim i protiv strica, El Zagalija. Ti krvavi porodični sukobi dodatno su oslabilili Granadu, dok su katolički monarsi neumoljivo stezali obruč.

Kada je Granada pala, završena je epoha od gotovo osam stoljeća muslimanske prisutnosti u Iberiji. Španska hronika zabilježila je scenu koja se, mitom ili istinom, pretvorila u simbol: Boabdil, napuštajući grad, zastao je na jednom prijevoju i posljednji put se okrenuo da pogleda dragocjenu Alhambru. Na tom mjestu, koje će zauvijek nositi ime Suspiro del Moro (Uzdisaj Maura), njegova majka, Ajša, izrekla mu je riječi koje i danas odjekuju: „Plači kao žena za onim što nisi znao odbraniti kao muškarac.“ Bilo da su ove riječi izrečene ili su samo pjesničko predanje, one su postale epitaf jedne epohe. Boabdil je, kažu hroničari, zaplakao.

Nakon predaje, Katolički kraljevi dodijelili su Boabdilu posjede u La Alpujarri, planinskom lancu smještenom južno od Granade. Ova brdovita oblast, ispresijecana dolinama, maslinjacima i bademovim poljima, postala je posljednje uporište sultana koji je izgubio prijestolje. Boabdil je sa sobom poveo porodicu i dio svoje pratnje, ali njegova sudbina bila je zapečaćena: on više nikada neće vladati.

Kasnije je, nezadovoljan svojim položajem i sve jačim pritiskom katoličkih vlasti, otišao u egzil u Fez, prijestonicu tadašnjeg Maroka. Tamo je, daleko od svog djetinjstva i veličanstvenih dvorova Alhambre, proveo ostatak života, sve do smrti 1533. godine. Njegov mazar u Fezu i danas se smatra tihim svjedokom kraja islamske Granade.

Boabdilov odlazak iz Alhambre nije bio samo poraz jedne dinastije. To je bio kraj cjelokupne islamske civilizacije na Pirinejskom poluotoku. Granada, posljednje muslimansko kraljevstvo, pala je nakon gotovo 800 godina, zatvarajući jedno od najfascinantnijih poglavlja evropske historije.

Za Španiju, to je značilo ujedinjenje pod katoličkom krunom, otvaranje puta za kolonijalna osvajanja i epopeju otkrića Amerike iste te godine. Za muslimane Andaluzije, to je značilo egzil, prisilne konverzije i stoljeća progonstva.

Ipak, tragovi tog svijeta nisu nestali. Alhambra stoji i danas, svjedočeći o visokoj kulturi, umjetnosti i arhitekturi koja je oblikovala duh Andaluzije. Legenda o Boabdilu postala je simbol ne samo poraza, već i sjećanja na izgubljeni svijet.

Kroz stoljeća, pjesnici i hroničari vraćali su se Boabdilovoj sudbini. Njegov uzdah postao je metafora za gubitak, ali i za nostalgiju. On je posljednji u nizu vladara koji su pokušali očuvati nasridski dvor, ali i prva figura koja je ušla u evropsku literarnu imaginaciju kao simbol kraja „maurovog sna“.

U tom smislu, Boabdil nije tek historijska ličnost, on je postao mit. Njegovo ime priziva slike vrtova Alhambre, poezije na arapskom jeziku, zidova ukrašenih kaligrafijom i melodija koje su odzvanjale pod zvjezdanim nebom Granade. U podnožju planinskog vijenca Sierra de la Contraviesa, na visini od 450 metara nad morem, leži Órgiva, mali grad koji je s vremenom postao simbol suživota i multikulturalnosti. Ako je Boabdil u 15. stoljeću ovdje našao privremeno utočište na putu ka izgnanstvu, onda se danas Órgiva pretvorila u dom ljudima iz čitavog svijeta.

Grad broji oko 6.000 stanovnika, ali ono što ga čini posebnim jeste činjenica da se u njemu susreću i žive ljudi iz čak 68 nacionalnosti. Od Španaca i Engleza, preko Nijemaca i Francuza, pa sve do Marokanaca, Skandinavaca, pa čak i Australaca, ulice Órgive svakodnevno svjedoče o raznolikim akcentima, običajima i pričama. Taj šaroliki mozaik dao je gradu posebnu atmosferu: andaluzijski duh pomiješan s globalnim duhom nomada i doseljenika.

Posebno mjesto u slici Órgive zauzima hipi-komuna Beneficio, osnovana 1980-ih. Smještena u dolini nedaleko od grada, Beneficio je s vremenom izrasla u najveću hipi-komunu u Evropi, s nekoliko stotina stanovnika koji žive u improviziranim kućicama, šatorima i drvenim kolibama.

Ovdje nema uobičajenih gradskih pravila: život se organizira u zajednici, oko ognjišta, vrtova i improviziranih radionica. Stanovnici Beneficija dolaze iz različitih društvenih slojeva, tu su bivši univerzitetski profesori, umjetnici, muzičari, ekološki aktivisti, ali i ljudi koji su jednostavno odlučili prekinuti s „normalnim“ životom i potražiti alternativu.

Iako ponekad osporavana zbog anarhične strukture, Beneficio je postao svojevrsni simbol Órgive: mjesto gdje se eksperimentira s načinima življenja izvan granica potrošačkog društva.

Šetajući kroz ulice, možete sresti staru andaluzijsku baku koja nosi korpu maslina, odmah zatim mladića iz Švedske s gitarom na leđima, pa onda marokansku porodicu koja se doselila radi rada u poljoprivredi. U kafićima se razgovara na španskom, engleskom, francuskom i arapskom jeziku. Na tržnici možete naći maslinovo ulje lokalnih zadruga, ali i hljeb od kiselog tijesta koji peku doseljenici iz Njemačke.

„Órgiva je čudo,“ reći će mnogi od njenih stanovnika. I zaista, teško je zamisliti drugo mjesto u Evropi gdje toliko različitih kultura uspijeva koegzistirati na tako malom prostoru.

Geografija također igra ključnu ulogu. La Alpujarra, planinska oblast koja se proteže na jugu Granade, stoljećima je bila utočište onih koji bježe ili traže mir. Još nakon pada Granade, muslimanski Morisci povukli su se u ove planine, sve dok i oni nisu protjerani krajem 16. stoljeća. Kasnije su upravo ova brda privlačila i putnike, i buntovnike, i ljude željne izolacije.

Danas, kada sunce zađe iza snježnih vrhova Sierra Nevade, Órgiva izgleda kao mjesto izvan vremena. Maslinjaci i vinogradi okružuju grad, a u zraku se osjeća miris bademovog cvijeta i jasmina. Sve to stvara kulisu u kojoj različiti narodi i kulture pronalaze svoj ritam.

Upravo zbog te raznolikosti, Órgiva je dobila epitet „malih Ujedinjena nacija“. Ljudi različitih vjera i običaja žive jedni pored drugih bez većih napetosti. Tu se nalaze katolici i protestanti, muslimani i budisti, ateisti i sufijski mistici. Svako gradi svoj mali svijet, a svi zajedno oblikuju mozaik u kojem se različitosti doživljavaju kao bogatstvo, a ne prijetnja.

Kada se danas govori o Órgivi, ona više nije samo mjesto povezano s Boabdilovim egzilom. Ona je postala prostor u kojem se isprepliću historija i sadašnjost, mit i stvarnost. Ako je u 15. stoljeću ovdje završavala jedna civilizacija, danas u Órgivi počinju mnoge nove price, riče doseljenika, obraćenika, duhovnih tragača, i onih koji su jednostavno odlučili da žive drugačije.

Među svim zajednicama koje danas žive u Órgivi, posebno mjesto zauzima sufijska zajednica nakšibendija, jedno od najznačajnijih muslimanskih mističnih bratstava. Njihov centar, poznat kao dergah, smješten je izvan glavnih puteva, skriven među maslinjacima i poljima. Do njega se stiže nakon što se prođe ispod mosta kod gradske bazena, zatim preko presušenog riječnog korita, pa uskim, gotovo neobilježenim stazama.

Za one koji prvi put dolaze, taj put izgleda poput labirinta. I nije slučajno tako. „U drevnim centrima inicijacije uvijek je postojao labirint. Do kraja dolazi samo onaj ko je uistinu spreman“,objašnjava jedan od članova zajednice, Suleyman, nekada Juan Antonio Martínez iz Madrida, danas 67-godišnji obraćenik i najbliži učenik šejha Umara Margarita.

U središtu ove zajednice stoji šejh Umar Margarit, rođen kao Felipe u Barceloni, danas 73-godišnjak. Još 1970-ih, na Kipru ga je imenovao čuveni šejh Nazim al-Haqqani, vođa nakšibendijskog reda, i od tada vodi ovu zajednicu.

Njegov izgled odaje skromnog, ali karizmatičnog lidera: duga, gusta brada, zelena taqiyah (mala kapa), široka odjeća otomanskog kroja, a na očima naočale s debelim staklima. Iako u Andaluziji živi više od četiri decenije, govori sa blagim katalonskim akcentom.

Dočekuje goste u dvorištu dergaha, uz šolju marokanskog čaja. Njegove riječi zvuče oštro, ali i duboko: „Naš centar nije nikakav raj, niti utočište za egzotiku. Ovo je bolnica za ranjene duše, mjesto Božije milosti. Mi nismo ovdje da proizvodimo fikcije, kao što to rade političari, novinari i youtuberi. Mi tražimo povratak prvobitnoj stvarnosti.“

Za sufije u Órgivi, put ka Bogu vodi preko ljubavi i pročišćenja srca. Njihova filozofija temelji se na ideji da se čovjek mora osloboditi iluzija i želja koje nameće moderno društvo. „Današnji svijet počiva na potrošnji, na stalnoj želji za novim. Ako to ne napustimo, čovječanstvo neće preživjeti“,kaže šejh Umar.

U dergahu se život odvija oko zajedničkih molitava, razgovora i zikra, duhovne prakse ponavljanja Božijih imena. Muškarci i žene mole se odvojeno, a petkom navečer okupljanje prerasta u dugi duhovni susret koji traje do kasno u noć.

Najveći broj članova zajednice čine obraćenici iz Španije i drugih evropskih zemalja. Njihove priče svjedoče o potrazi za smislom. Suleyman (Juan Antonio Martínez, 67),  nekada prevodilac i gitarista, danas ključna figura zajednice. „Bio sam siguran da ne vjerujem u ništa. Ali shvatio sam da samo čekam pravi način da pronađem vjeru.“

Ali (37, iz Cartagene), nekada Sergio, zlatar i ljubitelj noćnog života, danas vodoinstalater: „Tokom pandemije bio sam izgubljen. Islam me spasio. Danas moj duh ima mir.“ Yassim (Ignacio Jacobo, iz Madrida), mladi obraćenik: „Sufizam mi je dao ono što sam tražio: porodicu i smisao. U svijetu gdje se ljudi ubijaju zbog ideja, ovdje sam pronašao ljubav.“ Njihove sudbine svjedoče o univerzalnosti sufizma, on nije ograničen etničkim ili kulturnim granicama, već postaje utočište za sve one koji traže mir i ljubav.

Najposebniji trenutak u zajednici jeste zikr, sufijska praksa sjećanja na Boga. U večernjim satima, kada sunce zađe iza planina La Alpujarre, članovi dergaha okupljaju se u glavnoj prostoriji. Glasovi se stapaju s ritmom molitvi, a atmosfera postaje gotovo ekstatična. Neki nose turbane u crvenoj, zelenoj ili bijeloj boji,  simboličnu „smrt ega“ i pripremu za susret s Bogom.

Nakon molitve, svi sjedaju za stolove s voćem, čajem i mlijekom. Razgovori teku mirno, a osmijesi i zagrljaji prate kraj susreta. „Ovdje je svako dobrodošao. Svi, osim youtubera, jer oni prave fikcije“,kaže šejh Margarit sa blagim osmijehom.

Za članove ove zajednice, Órgiva nije samo mjesto življenja, to je mirakulum suživota. U gradu gdje se susreću hipiji, imigranti, lokalni seljaci i duhovni tragači, sufije pronalaze svoj prostor u harmoniji. „Ovo je čudo. Ljudi različitih kultura i religija žive zajedno. To je lekcija za cijeli svijet“,naglašava Suleyman. U njihovoj viziji, sufizam nije egzotična sekta, već suština islama: ljubav, zajedništvo i unutrašnje pročišćenje.

Ako je Boabdil napustio Alhambru plačući za izgubljenim kraljevstvom, onda današnje sufije u Órgivi pronalaze snagu u tišini i ljubavi. Pet stoljeća nakon što su muslimani protjerani s Pirinejskog poluotoka, islam se u Andaluziji vraća u drugačijem ruhu, ne kroz carstva i vojske, nego kroz male zajednice koje njeguju duhovnost i mir. Órgiva tako spaja kraj i novi početak: od uzdaha posljednjeg sultana do šapata zikra u dergahu, od izgubljenog kraljevstva do pronađene unutrašnje slobode.

IZVOR: El Mundo