Radnja filma veže se za period rata u BiH kada je Sead Delić pobjegao na slobodnu teritoriju Srebrenice, gdje se pridružio vojsci i 1995. godine preživio genocid. Nakon rata on se odselio u Ameriku i ispunio dječački san da postane vozač kamiona. Uprkos činjenici da je izgradio novi život, prošlost nastavlja da ga proganja. U potrazi za odgovorima o vlastitom identitetu, uranja u historiju srednjovjekovne Bosne, posjećuje tvrđave, gradove i stećke. Kako tvrdi Hodžić, ta strast njegovom životu daje novi smisao, a poštivanje bosanskog nasljeđa postaje njegova misija.

Dokumentarni film “Bosanski vitez” rađen u režiji Tarika Hodžića danas je premijerno prikazan na SFF-u. Reditelj filma Tarik Hodžić kaže da film istražuje historiju Bosne od njenih prvih pisanih tragova pa do uređenja u kojem ona danas postoji. Film nastoji argumentovano odgovoriti na pitanja identiteta jednog naroda i njegove bogate kulturne baštine.

Hodžić je otkrio da je kompletan projekat bio zahtjevan, pun uspona i padova, ali je ipak uspješno okončan. Motiv za realizaciju filma bilo je njegovo druženje sa glavnim akterom filma, Seadom Delićem.

Radnja filma veže se za period rata u BiH kada je Sead Delić pobjegao na slobodnu teritoriju Srebrenice, gdje se pridružio vojsci i 1995. godine preživio genocid. Nakon rata on se odselio u Ameriku i ispunio dječački san da postane vozač kamiona. Uprkos činjenici da je izgradio novi život, prošlost nastavlja da ga proganja. U potrazi za odgovorima o vlastitom identitetu, uranja u historiju srednjovjekovne Bosne, posjećuje tvrđave, gradove i stećke. Kako tvrdi Hodžić, ta strast njegovom životu daje novi smisao, a poštivanje bosanskog nasljeđa postaje njegova misija.

Priča Seada Delića jeste filmska, i ovo je drugi film u kojem je Delić glavni lik. No, krenimo redom. Sead Delić rođen je 1971. godine u mjestu Glogova u općini Bratunac. Agresiju na BiH dočekao je u svom rodnom mjestu, u kojem se 9. maja 1992. godine desio pokolj Bošnjaka. Tada se tokom noći izvukao prema slobodnoj teritoriji Srebrenice. Sead kaže kako je i tokom rata imao ponude da napusti Bosnu i Hercegovinu, međutim, o tome nije bilo ni govora. Tokom 1996. godine i demobilizacije pripadnika Armije BiH dobija poslovnu priliku pa sa suprugom seli u Berlin. Nakon određenog vremena, predao je zahtjev za useljenje u Ameriku. Godine 2000. s porodicom seli u Ameriku – Jacksonville, Florida.

“Čim smo došli, brzo smo kupili kuću na Floridi jer sam već prethodno bio zaradio novac u Njemačkoj. Desilo se da smo supruga i ja u to doba radili u istoj smjeni, pa smo se jednog dana zajedno vraćali kući. Tu se noć desilo da smo se nešto zapričali, promašili smo jedan, pa zatim i drugi exit. Otišli smo onda po malca u vrtić, uglavnom, zakasnili smo kući jedan dobar sahatak vremena. Kada smo došli, naša je ulica bila blokirana. Vatrogasna, hitna, policija, svi su tu. Tada sam rekao svojoj dragoj u šali: ‘Eno, gori nam kuća!’ Kada smo se približili, vidjeli smo da nam zaista gori kuća. Dobro se sjećam, tada sam u sebi pomislio: ‘Hvala Bogu, žena i dijete su dobro. A kuća, gorjela je pet puta do sada i gdje god dođem to me prati.’ Međutim, to je bilo sve osigurano, tako da su mi ovi iz osiguranja srušili kuću, sanirali i sagradili novu, pa sam dobio bukvalno novu kuću za cijenu stare”, prisjeća se Delić.

U SAD-u je ubrzo počeo voziti kamion. Vozeći kamion, kaže Delić, obišao je cijelu Ameriku i ne postoji ni grad ni država, osim Aljaske i Havaja, u kojima nije vozio i proveo određeno vrijeme.

Kaže da je to težak i odgovoran posao, ali i da ima trenutaka kada zaista uživa, poput obilaženja nekih mjesta koje je nekada gledao u vestern-filmovima i za koja nije mogao ni sanjati da će ih vidjeti uživo.

“Tako sam upoznao i Indijance, koji su mi uvijek bili nekako bliži nego ovi drugi. Još sam kao mali, gledajući te filmove, vidio neke nelogičnosti vezane za njih. Predstavljali su ih primitivcima, a ustvari, neko je došao i zauzeo njihovu zemlju. I nas isto tako već stoljećima pokušavaju protjerati s naše zemlje. Vidite, Srebrenica nije prvi genocid nad Bošnjacima, već postoji jedan genocid u kontinuitetu koji se dešava unazad dva ili tri stoljeća. Između mene i Indijanaca jednostavno se desila emocija koja se ne može lahko objasniti. Na granici New Mexica i Arizone postoji jedan veliki rezervat plemena Navaho i često tu napravim pauzu. To je jedino mjesto u Americi gdje se može naći originalno pečenje, baš onako kako ga i mi u Bosni spremamo, a ovo je sve drugo s nekim premazima, umacima i začinima”, šaljivo će Sead Delić.

Nevjerovatna je i činjenica da Indijanci veoma dobro poznaju situaciju o Bosni, tvrdi Delić, i spominje razmišljanja jednog Indijanca s kojim je razgovarao u rezervatu Navaho: “Indijanci su dugo vremena smatrani divljacima upravo zbog toga što su hodali polugoli i to je bio jedan od razloga zašto ih je tada trebalo eliminirati. Danas imate situaciju da se čitav svijet skida i muškarci i žene polugoli šetaju ulicama, a muslimani su ti koji su obučeni i pokriveni, pa se zbog toga proglašavaju primitivcima i divljacima, te i njih sada treba eliminirati. Čudne su te potrebe ljudi da ono što je drugačije i što ne razumiju nazivaju primitivnim i divljačkim.”

Film Harija Šečića “U potrazi za domom” rikazan je na Sarajevo Film Festivalu 2016, a govori upravo o Seadu Deliću i njegovoj životnoj priči i o tome kako se nakon ostvarenja tog famoznog “američkog sna” iz ljubavi prema domovini ipak vraća u Bosnu.

Sead kaže da je film nastao gotovo spontano, sasvim slučajno. “Mladi režiser Hari Šečić došao je 2014. godine na ideju da radi dokumentarni filma o Bošnjacima u Americi. Kontaktirao je svog kolegu, a mog prijatelja Adu Hasanovića, koji je u to vrijeme studirao režiju u Rimu. Rekao mu je da treba snimiti film od 5 do 10 minuta o našim ljudima koji voze kamion, a Ado mu je odmah dao moj kontakt. Mi se prije toga uopće nismo poznavali. Našli smo se u Phoenixu, Arizona, pa smo ostatak ture koju sam trebao razvesti proveli zajedno. Pričali smo o svemu, o ratu, o miru, sve što ga je interesiralo. Nakon drugog dana mi je rekao da  ništa neće biti onako kako je zamislio i da mora uraditi neke izmjene u svom planu. Smontirao je desetak minuta, titlovao  i pokazao taj kratki film profesorima u Americi”, priča Delić i dodaje da su Hariju profesori odmah sugerirali da čitavu priču koju je zamislio gurne ustranu i da radi film samo o njemu.

“Film se radio godinu i po, pola je materijala urađeno u Americi, a pola u Bosni. U filmu postoji scena gdje dođem na Niagara Falls i pričam kako me i Nijagara i svaka druga rijeka uvijek podsjeća nekako na Drinu. Zato je pola filma moralo biti snimljeno u Bosni”, kroz smijeh će Delić. U filmu U potrazi za domom postoji i tematika bosanskog srednjovjekovlja koja je dosta godina prije snimanja filma postala neizostavan segment Delićevog života. 

Naime, Delić je 2012. godine na društvenim mrežama upoznao akademskog slikara Enesa Enu Bešića, nakon čega se zainteresirao za period bosanskog srednjovjekovlja. “To je prvi umjetnik kojeg sam imao priliku upoznati da je naslikao bosanskog viteza s ljiljanima i svom ornamentikom. Ta me slika bosanskog viteza fascinirala i tada sam poželio da uradim nešto slično, a potpuno svjestan da ne znam nacrtati ni najobičniju stvar. Ako crtam kućicu, prozori su tamo gdje trebaju biti vrata, vrata su na dimnjaku, ama katastrofa živa. Kada sam došao na par tvrđava u Bosni iz perioda srednjeg vijeka, znao sam da moram nešto učiniti po tom pitanju. Istražujući, vidio sam da svi ti bosanski kraljevi, banovi, gazije, junaci, da svi oni ustvari imaju svoju ostavštinu i da tu nema nikakve mitologije i fantaziranja. Tada sam shvatio da su Bošnjaci jedini originalan, autohtoni narod, barem kada je okruženje u pitanju”, s određenim ponosom ističe Delić.

Tada je Delić došao na ideju, kada već ne zna crtati, da se bavi fotografijom. “Onda sam se sjetio jedne Enesove slike, pa sam došao na ideju da napravim kostim, čisto da probam i da vidim na šta će to sve ličiti. Te prve fotografije na stale su negdje u septembru 2012. godine i bile su klasična improvizacija. Uzeo sam jedan štap, zaogrnuo se zastavom s ljiljanima, tamo iza bio je zalazak sunca, i uradili smo fotografiju. Ispala je dobra, i ustvari je ta fotografija pokrenula cijelu priču. Međutim, to mi je bilo nekako suho, pa sam došao na ideju da uradim jedan originalni štit i mač s ljiljanima. Pronašao sam čovjeka po imenu Omar Krasnić, koji radi čuda u metalu”, prisjeća se Delić i nastavlja kako je, pogledavši Krasnićev repertoar umjetnina urađenih u metalu, već odmah bio siguran da će s njim napraviti uspješnu saradnju. Ubrzo nakon toga, Sead je stupio u kontakt s Omarom, koji mu je kazao da prije toga nije imao sličan zahtjev, ali i da će svakako pokušati napraviti ono što Sead želi. “On je napravio i mač i štit za jedan dan. Kada mi je poslao sliku, odmah sam se zaljubio u to. Krenuo sam da putujem po cijeloj Bosni i Hercegovini i, čim vidim neki krajolik, odmah izađem, oprema je svakako uvijek sa mnom, brzo se presvučem i tu, gdje god mi se svidi, napravim fotografiju. Često ljudi naiđu pa mi pomognu, a nerijetko me uspoređuju s Williamom Wallaceom ili Vikinzima. Kada pogledaju fotografiju koju nekad i sami urade, samo mi kažu: ‘Ovo je original.’ Onda sam počeo te fotografije objavljivati na društvenim mrežama uz kratki popratni tekst vezan za srednjovjekovnu Bosnu. Velika mi je inspiracija Mehmedalija Mak Dizdar i smatram ga jednim od najvećih gazija bošnjačkog korpusa”, ističe Sead, te dodaje kako su ljudi odmah počeli jako pozitivno reagirati na to što radi, pa mu je to dalo i dodatnu energiju i snagu. 

Sead Delić kaže da ima veliku želju da se oživi veoma bitan dio povijesti bošnjačkog naroda i same Bosne, jer onaj narod i ona zemlja koji nemaju svoju historiju ne mogu imati ni svoju budućnost.

Delić ističe da je današnji položaj Bošnjaka jednim dijelom i krivica svih nas, upravo zbog pasivnosti i neangažiranosti po pitanju nacionalnog osvještavanja i njegovanja bošnjačke kulturno-historijske baštine koja je veoma bogata, ali i oživljavanju same svijesti o dugoj historiji bošnjačkog naroda koji je jedini autohtoni na ovom prostoru. “Mi ne smijemo biti samo muslimani jer je to na štetu našeg naroda i naše zemlje. Nijedan narod bez punog identiteta nema pravo na državu. Mi smo krivi što smo dopustili da nam neko kroatizira, srbizira ili negira našu povijest. Naša je pasivnost to dozvolila, odnosno naš nerad. Mi smo danas možda i jedini narod na svijetu koji uči svoju historiju od drugih jer se pozivamo na neke susjedne autore. Mislim da je došlo vrijeme da Bošnjaci pišu svoju historiju onakvu kakva ona jeste. Dabogdo imamo svijest o tome pa da pošaljemo svoje stručnjake u Vatikan, Beč, Istanbul, Dubrovnik, pa da otvore svoje arhive da vidimo šta to sve u njima piše. Ako ja mogu da napravim nešto za svoju državu po ovom pitanju, mislim da može svako, jer sutra, kad dođem pred Boga dragog, mogu svijetla obraza reći da sam uradio najbolje što sam mogao, onoliko koliko sam intelektualno, zdravstveno, finansijski, inspirativno bio u mogućnosti i da nisam svoje vrijeme na svijetu potrošio uzalud”, potcrtava Delić.

Slijedeći tu ideju istraživanja prošlosti Bosne, tog fascinantnog srednjovjekovlja, nastao je i drugi dokumentarni film u kojem je glavni lik Sead Delić – Bosanski vitez.