Goran Macura u vihoru rata nije imao ni najmanju dvojbe kamo i kome pripada. Roditelji su mu iz Skradinskog zaleđa, otac iz Međara, a majka iz Bribira, zaseok Pavići, i ondje su ga pobunjeni Srbi pokušali pridobiti na svoju stranu, još u jesen 1990. kada se vratio sa odsluženja vojnog roka u JNA.

Tisuću dana borbenog sektora – toliko je trajao impresivni ratni put hrvatskog branitelja iz Šibenika Gorana Macure. Bivši pripadnik 113. brigade HV-a, kao i Specijalne jedinice policije “Jastrebovi” u sklopu koje je dva puta “otukao” teren na Velebitu, jedan je od veterana Domovinskog rata koji su žrtvovali mladost i zdravlje, a mnogi su dali i svoj život za slobodu te ih se Hrvatska ovih dana prisjeća u povodu 30. obljetnice Oluje.

I bila bi to priča nalik brojnim drugima, da nije dijelom posve drukčija, posebna, stoga i impresivna, zbog jednostavne činjenice da ovaj nekadašnji vojnik pripada korpusu hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti. Njihova odluka da sudjeluju u obrani države koja je i njihova domovina u trenutku kad su mnogi kalkulirali ili, još gore, birali drugu stranu, pokazatelj je lojalnosti i izuzetne hrabrosti.

Mnogi su od njih taj izbor platili glavom, no veliki broj preživjelih ne samo da nije dobio priznanje koje zaslužuje nego se mora nositi, kako onda u ratu tako i danas u miru, s različitim stigmama, od etiketa izdajica do vječitih sumnjivaca, uz osjećaj da nikamo ne pripadaju. Premda ključna za razumijevanje konteksta ratnih zbivanja iz tog vremena, priča o Srbima koji su branili Hrvatsku i danas je jedna od najzanemarenijih i najmanje istraženih tema Domovinskog rata, a pitanje sudjelovanja Srba u Domovinskom ratu i dalje je jedna od najosjetljivijih i posve nenačetih, a iznimno važnih tema u protekla tri desetljeća.

Nerasvijetljena tema

No Goran Macura u vihoru rata nije imao ni najmanju dvojbe kamo i kome pripada. Roditelji su mu iz Skradinskog zaleđa, otac iz Međara, a majka iz Bribira, zaseok Pavići, i ondje su ga pobunjeni Srbi pokušali pridobiti na svoju stranu, još u jesen 1990. kada se vratio sa odsluženja vojnog roka u JNA.

– Jedne večeri po mene su došla dva momka. Rekli su da Milan Martić dijeli oružje u policijskoj postaji u Kninu i da bismo trebali otići tamo po naoružanje. Ali ja sam im se zahvalio i rekao da mi nikad više ne dolaze u kuću. U tom razdoblju često sam iz Šibenika odlazio gore u selo, s roditeljima i sestrom, i tada su mi govorili da ćemo uskoro trebati “dva pasoša”, odnosno pasoš i putovnicu, i od tada smo prestali dolaziti. Već sam se tada stavio na raspolaganje našoj Civilnoj zaštiti i Uredu za obranu. Potom sam se 1991. dragovoljno javio u Zbor narodne garde – kaže Macura.

Točan broj branitelja srpske nacionalnosti ni danas nije poznat: u obrani Hrvatske od 1991. do 1995., prema neslužbenim podacima, sudjelovalo je njih oko deset tisuća, no stvarna brojka puno je veća, što dovoljno govori o potrebi otvaranja ove, još uvijek neosvijetljene teme.

Kao osnivač Udruge hrvatskih pravoslavnih branitelja, Goran Macura upornim je istraživanjem došao i do većeg broja.

– S obzirom da se evidencije nisu vodile prema nacionalnom ključu, trebale su mi godine, ali nabrojio sam 12.600 ljudi i rekao bih da sam mogao pogriješiti plus-minus 50 ljudi, ali to je to. Zamislite, pa to su, brojčano gledano, tri brigade! Tijekom rata, moram to reći, mene nitko nije krivo pogledao niti mi prebrojavao krvna zrnca, a danas u miru, što se tiče odnosa prema hrvatskim braniteljima, prolazim istu sudbinu kao i svi oni – zaključio je Goran Macura.

Jedan od Srba hrvatskih branitelja koji su svojim javnim istupima nemjerljivo doprinijeli rasvjetljavanju ove teme svakako je i Predrag Mišić Peđa, umirovljeni časnički namjesnik HV-a iz Vukovara.

– Ja jesam Srbin po nacionalnosti, ali nijednog trenutka nisam razmišljao koga ću braniti. Pa tu sam rođen, tu su mi kuća, obitelj, prijatelji. Svatko normalan učinio bi isto što i ja, branio kućni prag. Moram priznati da takva zvjerstva i zločine nisam očekivao, ponajmanje od dojučerašnjih prijatelja iz djetinjstva – kazao je za Večernji list.

No nisu samo prijatelji izdali svoj grad, učinila je to i njegova obitelj.

– Nažalost, moj je brat bio na drugoj strani. On je napadao grad, a ja sam ga branio. Pretpostavljam da on i danas živi u Beogradu, gdje je živjela i naša majka – ispričao je Predrag Peđa Mišić, danas saborski zastupnik Domovinskog pokreta.

Hvalevrijedan doprinos dala je i ekipa nedavno snimljenog dokumentarnoga filmu “Braća po oružju” u produkciji zagrebačke Udruge veterana, vojnika i domoljuba.

Otpor koji vodi u smrt

Autori filma zabilježili su autentične ispovijesti hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti, koji svjedoče o brojnim, a široj javnosti nepoznatim primjerima domoljublja, junaštva i odricanja ljudi koji podrijetlom nisu Hrvati, ali Hrvatsku smatraju svojom domovinom i srčano su je branili u odori Hrvatske vojske s oružjem u ruci.

U Vukovaru su snimali Željka Ilića, hrvatskog ratnog vojnog invalida koji je bio zatočenik srpskih koncentracijskih logora, gdje je bio podvrgnut posebnom “tretmanu” jer je odabrao “pogrešnu” stranu, a zbog svega i danas boluje. Kad god su ga pitali tko mu je ubio roditelje, odgovarao je: “Vi!” Udarali su ga u prsa pri tome i stalno ponavljali: “Tko ti je ubio roditelje?”, a on je i dalje, već su mu prsa bila plava, pa crna od udaranja, tvrdoglavo odgovarao: “Vi! Vi!”… iako svjestan kako svaki otpor vodi u smrt.

Pripadnici Tigrova s ljubavlju su i poštovanjem govorili o svome suborcu Harllanu Von Bassingeru, za kojeg su četnici mislili da je strani plaćenik, a zapravo je bio dečko iz zagrebačkih Gajnica, 23-godišnji Srbin Goran Delić, koji je prije rata promijenio ime. Njegovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni.

– Na obranu Hrvatske motivirao ih je visoki osjećaj pripadnosti domovini. Filmom želimo reći da je nemoguće generalizirati i nametati kolektivnu odgovornost cijelom narodu. Cilj nam je još jednom pokazati kako Domovinski rat nije bio borba Hrvata protiv Srba, nego obrana Hrvatske od agresora – rekao je producent Dražen Hrženjak.

Naposljetku, Šibenčanin Goran Macura s početka ove priče nedavno je dobio poziv za sudjelovanje u svečanom mimohodu Oružanih snaga u Zagrebu, u povodu 30. obljetnice Oluje, kojem se, dakako, odazvao, ne krijući ponos. Uostalom, ondje mu je bilo i mjesto, rame uz rame sa svojim suborcima Hrvatima, s kojima se prije 30 godina borio za slobodu svoje jedine domovine.