Na muralu može stajati reklama za Marlboro, ali ne i simbol pod kojim je on igrao. Ironija je ovdje bolna, precizna i neugodna: reklama za rak pluća smije biti autentična, ali znak pod kojim si nekoć žrtvovao i trošio svoja pluća – ne smije
Nedavno je u Splitu osvanuo mural legendarnog Blaža Sliškovića, jednog od onih nogometaša koji su se igrali i loptom i sjećanjem. No sjećanje je i ovoga puta pažljivo retuširano na Mertojaku. S Bakina bijelog dresa, koji je nosio s ponosom i dostojanstvom, izostavljena je crvena zvijezda, nekoć sastavni dio slavnog Hajdukova grba. Ovdje, naravno, ništa nije slučajno. Kao da se Baki željelo reći: “Bio si ti velik, ali ne smiješ biti velik u tom starom dresu”. Kao da prošlost treba voljeti, ali samo ako je ideološki prilagođena.
Nije ovo prvi put da se povijest briše u tišini, naprotiv, čini se da to postaje gotovo uhodana praksa. Iza ovog murala ne stoji samo soboslikar, već i godine naučenog brisanja. I prije nekoliko godina, u Runovićima, održana je svečanost za tri imotske legende. Radilo se o Iki Buljanu, Ivanu Gudelju i Zvonimiru Bobanu. Buljan i Gudelj nosili su kapetansku traku u reprezentaciji Jugoslavije, a Boban u hrvatskom dresu.
No s njihovih reprezentativnih dresova Jugoslavije također je nestao grb s petokrakom. Uklonjen, izbrisan, gurnut pod tepih. Tako je sad i kod Bake Sliškovića maknut grb koji je godinama nosio na dresu. Na muralu može stajati reklama za Marlboro, ali ne i simbol pod kojim je on igrao. Ironija je ovdje bolna, precizna i neugodna: reklama za rak pluća smije biti autentična, ali znak pod kojim si nekoć žrtvovao i trošio svoja pluća – ne smije.
Ovdje nije riječ o pukom zaboravu, nego, kako to precizno primjećuje John Bodel, o svojevrsnoj “osveti nad prošlošću”. Nije dovoljno da zvijezda bude uklonjena. Ona mora biti uklonjena javno, ritualno, gotovo svečano. Micanje crvene zvijezde s Hajdukova grba tako postaje simbolička egzekucija jednog sloja kolektivne memorije, izvedena ne mačem, nego alatima digitalnog prikrivanja, uz lažni sjaj prividnog domoljublja.
Ne briše se time samo Jugoslavija kao politički entitet, briše se vlastita nesigurnost u suočavanju s povijesnom višeslojnošću. U toj simboličkoj amputaciji ogleda se duboka neuroza: nemogućnost da se prihvati vlastita složena povijest bez potrebe za pojednostavljenjem. Zvijezda, u konačnici, nije sporna zato što je crvena. Sporna je zato što upućuje na nešto što bismo najradije zaboravili. Nekoć smo bili drugačiji nego što to danas sebi dopuštamo priznati. Možda to više nismo.
Micanje crvene zvijezde s Hajdukova grba tako postaje simbolička egzekucija jednog sloja kolektivne memorije, izvedena ne mačem, nego alatima digitalnog prikrivanja, uz lažni sjaj prividnog domoljublja
Možda to ne želimo biti. A možda se potajno bojimo da još jesmo.
Ono što zabrinjava nije samo čin, nego i pozadina i ambijent. Oko retuširanih murala ne razvijaju se rasprave. Razvijaju se tišine. I to one samodopadne, pasivne i sterilne. Dinamo si, kažu, svako malo nadodaje neke nove, donedavno nepoznate, sekvence iz povijesti. Hajduk se, pak, s druge strane, pretvorio u svog cenzora i briše one neugodne dijelove. Jedino se Rijeka može s pravom podsmjehnuti: niti je stavljala petokraku na grb niti ju je morala uklanjati. A ipak je upravo ona često prozivana za jugonostalgiju, i to od onih koji su se najviše trudili retuširati vlastitu prošlost. U takvom uvrnutom poretku sve što ne pristaje uz novi mit briše se. Zvijezda više ne paše u priču o vječno čistoj i nepogrešivoj prošlosti. A kad stvarnost ne odgovara mitu, ne mijenja se mit. Mijenja se stvarnost.
Zato bi crtačima dobro došao pokoji sat povijesti. Ako ne one nacionalne, onda barem obiteljske. Jer ono što se danas briše, nekoć se nije nosilo iz prisile. Petokraka nije bila nametnuta. Hajduk ju je sam stavio i sam skinuo. U tome je bila njegova snaga. U autonomiji i zrelosti, a ne u kasnijim pokušajima pojednostavljivanja i ideološkog prepravljanja. Zrela kultura pamti sve slojeve vlastite prošlosti. I one slavne. I one neugodne. Infantilna kultura, naprotiv, precrtava, briše i lakira. Ponaša se poput tinejdžerice koja trga stranice iz dnevnika jer više ne voli osobu o kojoj je nekoć pisala.
U prepravljanju povijesti nema ničeg domoljubnog ni časnog. Svako ideološko čišćenje prošlosti nosi sa sobom opasnost. Jer kad uklonimo tragove povijesne složenosti, ne ostaje jasnoća, nego praznina. Sjećanje bez nijansi prestaje biti povijest. Ono se pretvara u oruđe ideologije. Povijest bez crvene zvijezde, bilo da je riječ o Hajduku, Dinamu ili Hrvatskoj, nije ništa čišća. Samo je siromašnija i neuvjerljivija.
Zato pitanje Bakina murala nije pitanje estetike ili nostalgije. To je pitanje identiteta. Ne onog sportskog, nego onog kulturnog. Onog civilizacijskog. Tko smo kad gledamo u vlastite zidove, a više ne prepoznajemo ono što smo nekoć s ponosom iscrtavali? Tko smo kad nas je stid vlastitih simbola, ali ne i vlastitog licemjerja? I što nam na kraju ostaje kad uklonimo sve što nam više nije politički ili estetski prihvatljivo? Samo zid. I tišina. Zid bez zvijezde. Zvijezda bez neba.
IZVOR: Dalibor Milas, Express.hr
