Allah, dž. š., je pravedan pa Mu upućujem posljednju molbu: Dabogda i ti, Dželal pašo, dočekao smrt kakvu zaslužuješ! Napij se bošnjačke krvi, ali kosti iz Bosne iznijeti nećeš. Dabogda u Bosni svoje kosti ostavio! I hoćeš, inšalah!”

Miran obiteljski život Gradaščevićevih prekinut je porukom iz Krajine, iz novske kapetanije, odakle je stigao glasnik s viješću da je vezir dao pogubiti kapetana Mehmed-bega Cerića. Saznavši to, Husein-beg je zatražio od sekretara da prešuti ovu vijest, jer je mo gla uznemiriti porodicu s obzirom da mu se brat još nije vratio. A u sebi je razmišljao šta je mogao biti razlog tom pogubljenju. Znalo se da je novski kapetan bio nasilnik, neko vrijeme zulumćar, pa je to potaklo vezira da ga smakne. S tom pretpostavkom pokušao je da zatomi dalje bavljenje nesrećom.

No time zlo nije ostalo usamljeno. Samo koji dan kasnije doznade da je pogubljen drugi krajiški prvak, krupski kapetan Ahmed-beg Arnautović. Ovaj kapetan je bio čovječan, uzoran janjičar, pa nije bilo nikakvog razloga da mu se dohaka. Misleći na njeg’, Husein-beg je mislio i na brata. Počeo je sumnjati u vezirovu pravednost. Brata mu zadržava već mjesec dana, a da pritom ne daje nikakvo objašnjenje.

Pogubljenja su nastavljena. Za ovima je otišao sljedeći Krajišnik. Pogubljen je Ali-beg Kulenović, petrovački kapetan. «Otac Mustajbegov!» sinulo je mladom Gradaščeviću kroz glavu. Pomislio je odmah na prijateljstvo koje gaje Mustaj-beg i njegov brat. Dopisuju se, posjećuju… Do dna duše se rastužio i osjetio bolnu prazninu. Bješe ganut zbog zlehude sudbine tog dobrog čovjeka. I ne samo njega. Istog dana kad je to saznao, dobio je poruku iz Fojnice. Otuda mu se javio mula Hašim, sin žepačkog sofije i pjesnika Abdulveh haba Ilhamije. Ilhamija se odazvao vezirovom pozivu i otputovao u Travnik, ali se otuda nije vratio niti se javio. U pismu mula Hašim moli Gradaščevića da mu kaže ako šta zna za njegovog nestalog oca.

***

Zaustavili smo se na mjestu odakle se više nije imalo kud. Tu se nalazila i najviša kula. Iznad nje su se nizali redovi niskih gvozdenih vrata i rešetaka. To bjehu vrata ćelija. Iza nekih su se čuli tihi ali grubi muški glasovi. Stražari su bili raspoređeni na svakih desetak koraka. Moji pratioci su me doveli pred ćeliju svu opasanu jakim rešetkama. Bila je osvijetljena samo jednom lojanicom. Unutrašnjost se slabo vidjela. Na podu je hasura, u ćošku leđen i ibrik, a iznad njih uzak prozorčić, koji valjda gleda u avliju. Uz jedan zid ćelije položen je debeo strožak, nalik na otoman. Na njemu je nauznak ležao zatvorenik s rukama pod glavom. «Ono ti je Gradaščević», rekao mi je sprovodnik. «Imaš čejrek sahata. Pohiti!» «Gospodaru», zovnem, «kapetane Murat-beže». On se trže, naglo diže, okrenu vratima, pa ostade kao obenđijan. Nije vjerovao da mene vidi. «Muhamede», progovori vedro i krenu meni, «otkud vi?» «Ne tražite da vam objaš njavam», rekoh, «nemamo vremena. Porodica želi znati šta se deša va s vama. Jeste li izašto okrivljeni?» «Nisam», veli, «to i jeste razlog zašto sam jako ogorčen. Ne diraju me, ali se odnose prema meni bez imalo poštovanja. Sve vrijeme zahtijevam da me puste pred valiju, samo riječ od njeg’ da čujem, nu ne haju. Moram znati zašto sam ovdje. Ako sam za što kriv, neka mi sude. Neka i glavu skinu, samo neka kažu zašto». «Husein-beg je divanio s Osman-pašom», rekao sam. «Nepotrebno», uzvratio je, «Osman zna gdje sam». «Al’ sad mu može reći da zahtijevate prijem kod valije». «Ne treba», opet će on, «Osman zna da to tražim». »Šta onda da radimo?» pitam ga. 618 «Ništa», veli, «riješit će sudbina». «Jeste li među zatvorenicima po znali koje lice», pitao sam. «Jesam», kaže, «više njih. Ovdje je i ču veni Ilhamija, veliki prijatelj nas Gradaščevića, Huseinov učitelj. On barem zna zašto su ga zatočili. Imao je oštar jezik. Gledao sam kako ga provode na saslušanje. Više puta su ga vodili tamo-ovamo. Pa i prestali. Više ga ne viđam. Ima tome, morebit, i tri hefte».

– Saznaste li šta je sa hudim Ilhamijom? – prekinuo ga je Husein-beg.

– Jesmo. Zadavljen je. Doduše, Ilhamija je predosjetio svoj vaktisahat prije nego što se je uputio u Travnik. Da je tako, svjedoči način na koji se oprostio od porodice i prijatelja a i pismena opo ruka kako želi da ga sahrane. Mogao je izbjeći smrt, nu nije htio. Već na prvom suočenju s valijom pokazao je svoj nepomirljiv stav. «Tvoje pjesme, Ilhamija, pune su žuči i otrova namijenjenog Car stvu», rekao je valija. «Čestiti paša», uzvratio je pjesnik, «okomio sam se na zulume i nepravdu ma od koga ona dolazila». «Udaraš na svakoga ko ne misli kao ti», nastavio je valija. «Nikad nisam ka zao da sam najpametniji», dočekao je Ilhamija. «Ti bi da mijenjaš zakone, pjesniče, jesi li spreman odreći se svojih ideala?» «Nisam, uvaženi vali-paša, nikad nisam zažalio ni za jednom riječi koju sam izgovorio. Da nisam gdje sam, još bi ih bilo». «Imam jednu ponu du», nastavio je Dželaluddin-paša a mišići na licu mu se stali grčiti, «ne žuri s odgovorom. Od njega ti zavisi sudbina. Promisli. Nudim da ideš u Carigrad, u središte Dvora. Budi dvorski pjesnik. Veličaj uzvišene: Carstvo i sultana. Čekaju te slava i imetak». «Jok, vali-pa ša», smjesta je odbio Ilhamija, «ta ponuda me vrijeđa. Ne mogu se čak ni zahvaliti na njoj». Valija se jedva suzdržao da ne skoči i na mjestu ga sasiječe svojom rukom. Siknuo je: «Svjestan si da si iza brao smrt?!» «Jesam, paša. Ona će mi biti hairli. Nu Allah dž. š. je pravedan pa Mu upućujem posljednju molbu: Dabogda i ti, Dželal pašo, dočekao smrt kakvu zaslužuješ! Napij se bošnjačke krvi, ali kosti iz Bosne iznijeti nećeš. Dabogda u Bosni svoje kosti ostavio! I hoćeš, inšalah!”

***

Nakon što je dozvolio posjetu Gradaščeviću, dizdar travničke tvrđave imao je još jednu priliku da se bavi njime. Tatar koji je do nio poštu iz Sarajeva, imao je i jedno neslužbeno pismo, bolje reći pisamce, i ono je glasilo na ime Murat-bega Gradaščevića. Nije bilo naznačeno ime pošiljaoca, niti bješe pod pečatom, što je značilo da nije ni bilo važno. «Što ga odmah nisi vratio tataru, ili ga pocijepao?» rekao je tamničaru koji je čekao da vidi šta će s njim. «Belćim ćeš se osevapiti, dizdar-aga, ako dopustiš da mu ga predam», uzvratio je podčinjeni. «Nevažno je», naglasio je dizdar, «kapetan Gradaščević će pred sabah biti zadavljen. Stigao je katil-ferman. Kapetanu više ne treba ništa». «Jah, nu on to ne zna». «Znamo mi. Zato i kažem da mu ne treba». «Adet je pokazati makar malo samilosti prema grešniku. Pismo je, božijom voljom, imalo dugu stazu. Iz Sarajeva je nošeno u Gradačac. Iz Gradačca vraćeno u Sarajevo. Onda je iz Sarajeva posla to ovamo. I održalo se. Ne bi trebalo, dizdar-aga, da mu mi stanemo na put. Ogriješit ćemo se». «Peke», popustio je dizdar, «predaj mu ga. Samo ne spominji gajtan». «To beli neću», kazao je tamničar. Kapetan Gradaščević je taj dan bio neobično raspoložen, neuobičajeno raspoložen. Snivao je lijep san. Nalazio se kod kuće, okružen dragim licima, vedrim, nasmijanim; bio je s majkom Me lek-hanom, s ocem Osman-begom. Sva peterica braće mu bjehu tu: Osman, Muharem, Husein, Ibrahim, Bećir… jedan pored drugog… nikad nisu bili tako zajedno… I nikad nisu bili tako raspoloženi; nisu bili tako prijazni, tako pričljivi, nasmijani, skloni šali… Snahe Hanifa i Fatma držale su djecu u krilu. I njihova lica su sjala.Vidio je i amidže čak i rodbinu te prijatelje. Sve ih je vidio. Bilo je i veselja. Pjevale su Hatidža i Ajnija. Posluga je raznosila kahvu i šerbe. Smi jeh se širio po svim odajama… Probudio se naspavan i lahak kao ptica. Doživljaj sna mu se u cijelosti prenio na javu. «Nije li ovo Allahov znak pred lijep haber?» zapitao se. Prišao je prozorčiću i pogledao van. Dan je bio vedar,  sjalo je sunce, kruna izbeharale jabuke u avliji bješe puna svjetlo sti… Nikad mu dan, gledan odavde, nije bio ljepši. A kad se poja vio tamničar s pismom, osjetio je svu puninu sreće. Ponijela ga je s mjesta živa misao: «Nuto! Istina je – haber!» Pokrenuo se, uzeo ga i žurno otvorio. Na listu hartije bješe ispisana poruka: «Slobodna sam, Murat-beže. Mislim na tebe i čekam te. Umihana Čuvidina». «Ona», uzbudio se, «najzad i ona! Bože, hvala Ti! Hvala ti na ovom daru i na svakom dobru do sada. Šalješ mi išaret da ću biti slobodan. Dragi moj Bože! Kako da ti se odužim na dobroti i milosti? Kako da dokažem da sam dostojan Tvog pogleda kad sam samo običan i sitan Tvoj rob! Zaviri u moje srce pa ćeš vidjeti koliko Te volim!» Ponesen burnim vedrim osjećajem, zaplesao je po ćeliji. U jednom trenutku zaželi da poleti, i vinu se, ali mu let zaustaviše željezne rešetke.