Splitska deklaracija je imala presudan značaj za ishod rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ovaj dokument ne samo da je omogućio legalno vojno djelovanje Hrvatske vojske u BiH, već je stvorio temelje za stvarnu vojnu, političku i institucionalnu saradnju između hrvatskog i bošnjačkog naroda. Potvrđena je volja za zajedničku budućnost unutar Federacije BiH, ali i za širu regionalnu stabilnost
Na današnji dan, 22. jula 1995. godine, u Splitu su predsjednici Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, i predsjedavajujći Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, potpisali historijski dokument koji je imao dalekosežne posljedice za tok rata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj – Splitsku deklaraciju.
Tim aktom je formalizirano i legalizirano zajedničko vojno djelovanje Hrvatske vojske (HV), Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) s ciljem odbacivanja srpske agresije, spašavanja opkoljenih gradova i stvaranja pretpostavki za postizanje političkog rješenja sukoba.
Puni naziv ovog dokumenta glasi: Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanje političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice.
Splitska deklaracija je potpisana dan nakon međunarodne konferencije o Bosni i Hercegovini održane u Londonu. U Splitu su, uz Tuđmana i Izetbegovića, deklaraciju potpisali i Krešimir Zubak, tadašnji predsjednik Federacije BiH, te Haris Silajdžić, predsjednik Vlade RBiH. Potpisivanju su prisustvovali američki ambasador u Hrvatskoj Peter Galbraith i predstavnik njemačke vlade za Federaciju BiH, uz podršku turskog predsjednika Süleymana Demirela.
Dokument jasno identificira uzrok rata: srpsku agresiju i pokušaj stvaranja „Velike Srbije“. U tekstu deklaracije se navodi da su “zaposjedanje i napadi na zaštićene zone UN-a u Bosni i Hercegovini” te odbijanje svih mirovnih prijedloga od strane bosanskih i hrvatskih Srba sastavni dio strategije nastavka agresije pod političko-vojnom dirigentskom palicom tadašnje Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora).
Deklaracijom se ističe da su vojne provokacije i neuspjesi međunarodne zajednice nametnuli potrebu da Hrvatska i Bosna i Hercegovina samostalno zaštite svoj suverenitet i teritorijalni integritet.
Središnji dio dokumenta sačinjavale su četiri ključne tačke:
Proširenje i jačanje obrambene saradnje na temelju Sporazuma o prijateljstvu i suradnji iz 1992. godine;
Poziv Hrvatskoj da pruži hitnu vojnu pomoć, naročito na području Bihaća, što je Hrvatska prihvatila;
Koordinacija vojnih aktivnosti, uključujući zapovjedništvo, logistiku, komunikacije i analitiku;
Održavanje redovnih političkih konzultacija radi realizacije Deklaracije i pripreme za konfederalno povezivanje sa Republikom Hrvatskom.
Splitskoj deklaraciji prethodili su dramatični dani jula 1995. kada su srpske snage zauzele Srebrenicu i Žepu, dok je Bihać bio pod stalnim opsadnim udarima. Vojska Republike Srpske i snage tzv. Republike Srpske Krajine pripremale su združeni napad na bihaćku regiju, gdje je više od 200.000 civila bilo u potpunom okruženju. Hrvatsko i bošnjačko vodstvo su, shvatajući razmjere prijetnje, stupili u direktan kontakt. Dana 18. jula 1995. Alija Izetbegović šalje poruku Tuđmanu u kojoj, pored ostalog, apeluje:
„…U takvoj situaciji predlažem da najvažnija, ako ne i jedina tačka naših razgovora budu pitanja vojnog saveza Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine radi zajedničke borbe protiv srpskog agresora.“ Tuđman je odmah prihvatio prijedlog, a nakon još nekoliko dana diplomatskih priprema, 22. jula u Splitu je održan ključni sastanak i potpisivanje deklaracije.
Već tri dana nakon potpisivanja deklaracije, 25. jula, pokrenuta je operacija “Ljeto 95” kojom su hrvatske snage oslobodile Bosansko Grahovo i Glamoč, otvarajući put prema Kninu. Oslobađanje ovih prostora prisililo je dio srpskih snaga da se povuku sa bihaćkog ratišta. Time je stvoren strateški uvod u operaciju “Oluja” koja je započela četvrtog augusta 1995.
Važno je istaknuti da je agresorska strana planirala pokrenuti operaciju “Vaganj” upravo petog augusta u 6 sati ujutro s ciljem da napadne jug Hrvatske i zapadnu Bosnu. Međutim, ofanziva hrvatskih snaga spriječila je tu operaciju.
Deklaracijom su definirani politički i vojni ciljevi koji su vodili ka konačnom porazu snaga bosanskih i hrvatskih Srba. Nakon “Oluje”, uslijedile su zajedničke oslobodilačke operacije HV-a, HVO-a i ARBiH – “Maestral” i “Južni potez”. Te operacije su stvorile vojni pritisak koji je doveo do toga da Republika Srpska pristane na mirovne pregovore, čime je otvoren put ka Daytonskom sporazumu.
Splitska deklaracija je imala presudan značaj za ishod rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ovaj dokument ne samo da je omogućio legalno vojno djelovanje Hrvatske vojske u BiH, već je stvorio temelje za stvarnu vojnu, političku i institucionalnu saradnju između hrvatskog i bošnjačkog naroda. Potvrđena je volja za zajedničku budućnost unutar Federacije BiH, ali i za širu regionalnu stabilnost.
U trenutku kada je međunarodna zajednica zakazala, kada su zone pod zaštitom UN-a padale jedna za drugom, dva naroda – Bošnjaci i Hrvati – odlučili su da preuzmu sudbinu u svoje ruke. Splitska deklaracija ostaje simbol tog trenutka jedinstva, odlučnosti i zajedničke borbe protiv agresije i genocida.
