Pod tom je krinkom u Beogradu (i ponekad u Beču) živio najtraženiji zločinac ovih prostora. Bjegunac, političar, psihijatar, pjesnik… Radovan Karadžić.
Vijest o hapšenju najtraženijeg haškog bjegunca Radovana Karadžića 21. jula 2008. odjeknula je svijetom. Svi su s nestrpljenjem očekivali da vide lice koje je “u zemlju propalo” 12 godina ranije. Novinari i javnost pomno su detaljisali, čekajući lice zločinca koji se smatrao najodgovornijim za Agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu, etničo čišćenje nesrpsog stanovništva, masovna ubistva, silovanja i na raju genocid u Srebrenici.
Prije hapšenja, posljednji put je viđen u javnosti u Han-Pijesku, u julu 1996.
Kad tamo – dr. Dragan David Dabić, čiča zarastao u bijelu bradu i dugu kosu, egzotični tipus koji se bavio alternativnom medicinom, predavao o energiji “s one strane” i prodavao hamajlije i čudotvorne viske.
Pod tom je krinkom u Beogradu (i ponekad u Beču) živio najtraženiji zločinac ovih prostora. Bjegunac, političar, psihijatar, pjesnik… Radovan Karadžić.
“Kao dete sa svojim dedom voleo je da istražuje okolne šume i planine, i mnogo vremena je provodio na obližnjoj planini Kopaonik gde je brao lekovite trave. Kao mladić otišao je trbuhom za kruhom u Beograd, odakle je prešao u Rusiju gde je na Moskovskom univerzitetu diplomirao medicinu (spec. za psihijatriju). Posle Rusije dr. Dabić je putovao po Indiji i Japanu, da bi se konačno skrasio u Kini gde je usavršio razne grane tzv. alternativne medicine, s posebnim osvrtom na kontrolu između mozga i tela, meditaciju, jogu, duhovnu prosvećenost i čišćenje, kao i kinesko bilje.”
Ovim riječima je zainteresiranima dr. Dabić a.k.a. Radovan Karadžić prodavao maglu, a vjerovali li ili ne, internet stranica o “iscjelitelju” egzistira i danas.
Na istoj stranici, među omiljenim izrekama dr. Dabića, našla se i ova: “Onaj koji ne može da se dogovori sa svojim neprijateljima je onaj koga neprijatelji kontrolišu.”
Karadžić je identitet (navodno) ukrao od farmera iz Rume – Dragana Dabića, koji se kleo “svim što postoji” da nije imao pojma kako je kopija njegove lične završila u rukama haškog bjegunca.
Na jednom sastanku u kabinetu Borisa Tadića, na kojem je bila i tadašnja crnogorska tužiteljica Vesna Medenica, Miodrag Rakić, šef kabineta Borisa Tadića i – kao šef Biroa za koordinaciju rada službi sigurnosti – član akcijskog tima za pronalaženje i hapšenje Mladića, doturio je Vladimiru Vukčeviću, tužitelju za ratne zločine, papirić na kojem je pisalo:
”Locirali smo R. K.”
Vukčević i jedan od njegovih bliskih suradnika, pogledali su se i zbunjeni, a na papirić napisali: ”Jeste li mislili na R. M.?”, jer su pretpostavljali da je riječ o Mladiću.
Međutim, lociran je bio Radovan Karadžić. Bila je to 2008. godina, a na čelu Vlade Srbije bio je Vojislav Koštunica.
Agenti BIA-e imali su pouzdanu informaciju da se Radovan Karadžić krije u Beogradu pod imenom Dragan David Dabić. Radovan Karadžić, alijas dr. Dabić, koji je doživio holivudsku fizičku transformaciju, radio je kao alternativni psihoterapeut i ordinirao na krajnje ekscentričan način, među ostalim tražeći od pacijenata da piju mokraću.
Da bi bili sigurni da je Dragan David Dabić zaista Radovan Karadžić, agentica BIA-e, lažno je došla zatražiti njegovu pomoć, i dok ju je na sebi svojstven, ekscentrični način, Dabić liječio masažom, ona je uspjela krišom uzeti jednu od dlaka s njegove brade.
DNK analizom utvrđeno je da je dr. Dabić, čovjek bujne sijede brade i još bujnije kose, zaista Radovan Karadžić.
Inspektori BIA-e, na čijem je čelu tada bio Saša Vukadinović (na čelo BIA-e došao je samo tri dana prije nego što je uhapšen Karadžić) ponovno su se suočili s opstrukcijom. Prije nego što je akcija hapšenja trebala početi, dr. Dragan Dabić (Radovan Karadžić) izašao je s torbom u ruci iz svoga stana i uputio se prema autobusnoj stanici. Agenti BIA-e pustili su ga da sam uđe u autobus koji je vozio prema Zelenom vijencu, a onda ga na pola puta presreli i zaustavili.
Uhvatili su Karadžića, koji je namjeravao s obližnjeg stajališta međugradskih autobusa krenuti u Vojvodinu, put nekog od fruškogorskih manastira. Kasnija rekonstrukcija otkrila je da je Karadžić saznao da će tog jutra biti uhapšen pa je namjeravao pobjeći. Dok je bio u autobusu, na putu prema Zelenom vijencu, zgrada u kojoj se skrivao i dalje je bila pod prismotrom.
Dana 24. marta 2016, Pretresno vijeće III Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju proglasilo je Karadžića krivim za genocid na području Srebrenice 1995. godine i za progon, istrebljivanje, ubistvo, deportaciju, nehumana djela (prisilno premještanje), teroririzanje, protivpravne napade na civile i uzimanje talaca. Oslobođen je krivice po optužbi za genocid u drugim općinama u BiH tokom 1992. godine.
On je poricao sve optužbe na svoj račun, tvrdeći da je bio najveći mirotvorac u BiH i da nikad nije želio rat.
Vijeće je zaključilo da je Karadžić počinio te zločine putem učešća u četiri UZP-a: u sveobuhvatnom UZP-u koji je uključivao zajednički plan s ciljem da se bosanski Muslimani i bosanski Hrvati trajno uklone s područja u Bosni i Hercegovini na koja su bosanski Srbi polagali pravo, i to činjenjem zločina u općinama širom BiH; u UZP-u da se pokrene i provede kampanja snajperskog djelovanja i granatiranja civilnog stanovništva Sarajeva, čiji je cilj bio širenje terora među civilnim stanovništvom; u UZP-u sa zajedničkim ciljem da se pripadnici UN-a uzmu za taoce kako bi se NATO prisilio da se uzdrži od vazdušnih napada na vojne ciljeve bosanskih Srba; i u UZP-u eliminisanja bosanskih Muslimana iz Srebrenice u julu 1995. godine.
Na presudu su Karadžićevi advokati uložili žalbu, a žalbu je uložilo i Tužilaštvo. Nakon tri godine, koliko je trajao žalbeni postupak, Žalbeno vijeće je kaznu zatvora u trajanju od 40 godina preinačilo u doživotni zatvor.
