Film prati put cijele košarkaške generacije, počevši od Svjetskog juniorskog prvenstva u Bormiju 1987., preko Europskog prvenstva u Zagrebu 1989. i Svjetskog prvenstva u Argentini, te kulminira Europskim prvenstvom u Rimu 1991., na koji se film najviše i fokusira

Ljubo Zdjelarević, producent igranog filma o Draženu Petroviću, upoznao nas je s činjenicom da je snimljen dokumentarni film o Evropskom prvenstvu 1991. u Rimu, na kojem legendarnog Amadeusa nije bilo. Ali ne iz političkih razloga, kako se to znalo reći, već zbog toga što je Dražen, tada NBA igrač, tražio da se naknadno priključi reprezentaciji, kao i Divac, što mu tadašnji izbornik Dušan Ivković nije odobrio. A razlog je to što njegovi Netsi nisu igrali u doigravanju dok su Divčevi Lakersi dogurali čak do finala.

No na temelju svjetskog zlata elegantno osvojenog godinu prije u Argentini (1990.), Duda je očito procijenio da do europskog zlata može i bez najpopularnijeg igrača te generacije i da su mu genijalnost Kukoča, Divca i Rađe, uz niz drugih vrlo kvalitetnih igrača (Paspalj, Perasović, Đorđević, Zdovc, Danilović, Komazec, Savić…), za takvo što dovoljni.

A upravo o Eurobasketu 1991. godine 40-godišnji hrvatski redatelj Jure Pavlović, dobitnik Europskog “Oscara” 2015., snimio je dokumentarac naslovljen “Izgubljeni Dream Team” ali ne da bi slavio to kako se ta momčad prošetala do naslova, već iz posve drugih razloga.

„Film prati put cijele košarkaške generacije, počevši od Svjetskog juniorskog prvenstva u Bormiju 1987., preko Europskog prvenstva u Zagrebu 1989. i Svjetskog prvenstva u Argentini, te kulminira Europskim prvenstvom u Rimu 1991., na koji se film najviše i fokusira. Prvo me zaintrigiralo to što je o tom natjecanju puno manje publicirano nego o velikim natjecanjima koja su prethodila i na kojima je reprezentacija SFRJ također slavila. Onda sam shvatio da je taj Eurobasket odigran krajem lipnja 1991. u vrijeme kada su i Slovenija i Hrvatska proglasile svoju neovisnost. I to je filmska priča. Film voli dramu, a tu drama postoji, priča je dublja od klasične sportske priče. Kada sam potom kontaktirao neke od tih igrača, došao sam do zaključka da je to zanimljiva priča o reprezentaciji koja se raspala, a bila je europski i svjetski prvak te je trebala igrati finale Olimpijskih igara u Barceloni“, kazao nam je Pavlović.

No više od sportske priče, mladog redatelja zanimao je njezin dublji sloj.

„Ovaj film je i neka vrsta studije sportaša koji sami po sebi, po prirodi svojih sportskih obveza, žive u svojevrsnom oblaku, izolirani od vanjskih događanja. Mene je zanimalo što se događa kada se taj oklop ruši i kada događanja postaju toliko jaka da se više ne mogu ignorirati. Što se sve događa nakon prvotne nevjerice da se takvo što, a spremao se rat, uopće može dogoditi?“

Koliko je prošlo vremena između odluke da se krene s razradom ideje o snimanju ovakvog filma do prvog snimljenog kadra?

„Prošlo je sedam-osam godina od početne ideje. Snimanje ovakvog filma velik je izazov jer je prije svega trebalo intervjuirati sve protagoniste. Potom, osim samih utakmica, postoji vrlo malo arhive, one pozadinske, te je izazov napraviti film koji ima dinamičan vizualni stil. Također, vlasnici prava na utakmice su svjetske sportske organizacije koji cijene sadržaja iz svojih arhiva postavljaju prema standardu američkih i engleskih produkcija, pa je produkcija sportskih filmova i veliki financijski izazov.“

Kakve su bile prve reakcije igrača na redateljsku ideju i perspektivu iz koje planira snimati film?

„Svi vole govoriti o sportskom dijelu priče, jako ih je veselilo evocirati uspomene na pobjede i veličanstvene uspjehe tog tima. Ono što je svima bilo osjetljivo jest kako će se to evocirati s političke strane. Ono što mogu ‘spojlati’ jest prva rečenica u filmu, izvađena iz razgovora sa Slovencem Jurijem Zdovcom, koji je kazao da ne voli pričati o tom Eurobasketu jer uvijek dođe i do političkih pitanja na koja se odgovori mogu interpretirati ovako i onako te mogu eventualno nekoga povrijediti. To smo stavili u film da se vidi određena zadrška, a ona je bila slična i kod srpskih i hrvatskih košarkaša, svatko je imao neke svoje razloge. Kada oni govore o tome, vidi se da postoji nekakva drama, oprez dok se o tome govori što diže važnost tih izjava. Film uvijek voli malo povišene uloge, svojevrsnu dramu. U njemu smo se koncentrirali na tih šest dana, a svaki dan donese neku novu situaciju pa se sve razvija kao triler. A sve što se događa zapravo je plod vanjskih odluka pa je tako bilo i s reprezentativnom sudbinom Jure Zdovca.“

A poznato je da je Zdovc povučen iz reprezentacije prije polufinala Eurobasketa jer je to od njega tražila slovenska vlada koja je baš tih dana proglasila svoju neovisnost, nakon čega je uslijedilo bombardiranje ljubljanske zračne luke te prodor tenkova JNA iz pravca Hrvatske.

„Jure je napustio momčad prije polufinala s Francuzima u skladu s odlukom slovenskog rukovodstva. Hrvatski politički vrh odlučio je da naši igrači ostanu do kraja što je djelomično povezano s Giannijem de Michelisom koji je u to vrijeme bio predsjednik LegaBasketa, talijanske lige, ali i talijanski ministar vanjskih poslova i jedan od trojice ljudi zaduženih za rješavanje situacije u Jugoslaviji. Da su se i naši povukli, a bili su tamo Kukoč, Rađa, Perasović i Komazec, Eurobasket se vjerojatno ne bi mogao završiti. Dakle, sve te odluke donosile su se na višim instancama od samih igrača, pa je jedna od ključnih poruka filma i to da u situacijama poput izbijanja ratova mali ljudi, a među njima i sportaši, imaju minimalan utjecaj. Svi su oni kao pojedinci bili bespomoćni, kao što su sada bespomoćni ruski i ukrajinski sportaši. To jest pesimistična ali, nažalost, i realistična poruka.“

Je li itko s hrvatske strane postavio upit hoće li to biti jugonostalgičan film?

„Ako ih je i bilo, te bojazni vrlo su brzo otklonjene jer pripadam mlađoj generaciji koja se Jugoslavije praktički i ne sjeća te gaji posebne emocije prema njoj. Film je postavljen tako da u početku postavlja Jugoslaviju kao naivnu utopiju bratstva i jedinstva. A na kraju svi znamo kako je ta utopija završila. Jedan od igrača čak u jednom trenutku govori da ima osjećaj da je živio u nekom snu koji nikad nije bio stvaran.“

Što je autor filma zaključio o tome koliko su igrači, prije nego što se dogodilo to sa Zdovcem, bili svjesni što se događa u državi koju predstavljaju?

„Igrači su bili jako malo svjesni toga što se događa, ne samo zato što su živjeli u svom balonu već i zato što su to bili mladi ljudi (22, 23 godine) kojima su na pameti bili sport, putovanja, djevojke… pa nisu bili involvirani u političku situaciju. Neki su možda vjerovali da će se SFRJ raspasti, ali ne na tako brutalan, krvav način. Ta država prestala je postojati tri dana prije finala. U Hrvatskoj je već bilo incidenata, ali još nije počeo punokrvni rat, koji je zapravo baš tijekom tog prvenstva započeo u Sloveniji ali je, srećom, trajao puno kraće nego u Hrvatskoj. Većina igrača nije bila svjesna što se događa sve do Zdovčeva napuštanja reprezentacije. No ni tada nitko nije vjerovao da će se tri mjeseca poslije dogoditi Vukovar i sve ostale strahote. Kao što barem 90 posto Ukrajinaca nije vjerovalo da će ih Rusi jednog jutra napasti. Na koncu je trijumf te reprezentacije bio paradoksalan jer on na kraju nikoga nije zanimao, čak ni u Srbiji, jer je sportska priča posve pala u drugi plan“, zaključio je redatelj dokumentarca koji će, vjerujemo, izazvati veliko zanimanje na prostoru bivše SFRJ (pa i šire), osobito kod starijih naraštaja.

Jure Pavlović inače je poznat po filmu “Piknik”, dobitniku Europskog Oscara 2015. godine, te filmu “Mater”, višestruko nagrađivanom na festivalima u Taormini, Puli i FEST-u. A osim toga Pavlović je osvojio i nagradu kritičara Oktavijan za najbolji hrvatski film 2020. godine. Ovaj dokumentarac odabran je kao film zatvaranja ovogodišnjeg 72. Pulskog filmskog festivala, te će premijerno biti prikazan 16. jula u pulskoj Areni. U hrvatskim kinima očekuje se u rujnu ove godine.

IZVOR: Večernji list