Na strateškom nivou, dilema je jasna: ako Iran zaista i dalje posjeduje znanje, materijal i infrastrukturu, onda vojni napadi, koliko god spektakularni bili, možda nisu ni blizu cilja. Umjesto uništenja, napadi bi mogli samo potvrditi narativ Teherana da je atomska bomba jedini način opstanka

I dok se američki predsjednik Donald Trump hvali da je postigao “spektakularan uspjeh” u uništavanju iranskog nuklearnog programa, stvarnost na terenu donosi ozbiljna pitanja: da li je iranski program uopće zaustavljen, i gdje se nalazi 400 kilograma uranija obogaćenog na 60%, koji je, prema procjenama, nestao neposredno prije napada?

I Sjedinjene Američke Države i Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) priznaju da trenutno nemaju informacija o lokaciji tog materijala. Uranij je viđen posljednji put sedmicu prije nego je Izrael, 13. juna, izveo prvi talas napada na iranske nuklearne objekte. Direktor IAEA Rafael Grossi potvrdio je američkim medijima da je Iran ranije jasno dao do znanja da će zaštititi taj materijal – što se sada ispostavlja kao možda najvažniji adut Teherana u ovom konfliktu.

Trump je tvrdio da su američke snage “potpuno i temeljito uništile” objekte za obogaćivanje uranija u Natanzu, Fordowu i Isfahanu. Operacija je uključivala više od 125 aviona, podmornice koje su ispalile Tomahawk projektile i čak 14 bombi težih od 13.000 kilograma, uključujući i tzv. antibunker bombe.

No, prema preliminarnom izvještaju američke vojno-obavještajne agencije DIA (Defense Intelligence Agency), napadi su uglavnom oštetili nadzemne objekte, dok su podzemne instalacije ostale netaknute. Satelitski snimci pokazali su da su štete velike, ali nisu dokazi potpunog uništenja. Zapravo, izvještaj sugerira da je program obogaćivanja možda samo “odgođen za nekoliko mjeseci”, a ne uništen.

Američki senatori, naročito iz redova demokrata, izrazili su bijes zbog odlaganja povjerljivog brifinga o rezultatima napada. Chuck Schumer je izjavio: “Administracija ima zakonsku obavezu da informira Kongres. Čega se boje? Gdje je dugoročna strategija? Na kocki su životi američkih vojnika i građana.”

Još veću zabrinutost izaziva pitanje – gdje se nalazi 400 kilograma uranija obogaćenog na 60%? Taj nivo obogaćenja je ispod praga za proizvodnju nuklearnog oružja (90%), ali značajno skraćuje tehnički put do vojnog nivoa. Prema riječima Sima Shine, stručnjakinje za Iran iz izraelske obavještajne službe Mossad, Iran je već premjestio taj materijal, zajedno sa naprednim centrifugama. “Program nije uništen, ma šta Amerikanci tvrdili”, rekla je za Financial Times.

FilterLabs, kompanija koja analizira iranske društvene mreže, izvijestila je da među iranskim građanima raste osjećaj da je posjedovanje nuklearne bombe jedini način da se zemlja odbrani. “Ako bismo imali nuklearnu bombu, ovo se ne bi dešavalo”, postaje sve češći narativ.

Da bi se razumjela opasnost, treba objasniti proces obogaćivanja uranija. Uranij-235, izotop potreban za nuklearno oružje, u prirodi se nalazi u količini od samo 0,7%. Civilna upotreba zahtijeva obogaćenje do 5%, dok je za oružje potrebno barem 90%.

Iranov uranij obogaćen na 60% sadrži oko 240 kilograma U-235 – dovoljno da se, uz daljnju obradu, proizvede do deset nuklearnih bombi poput one bačene na Hirošimu. Međutim, posjedovanje materijala ne znači automatski da postoji bomba. Potrebno je obaviti složen inženjerski proces transformacije tog materijala u eksplozivnu komponentu, što može potrajati mjesecima ili čak više od godinu dana.

Zanimljivo je da je, uprkos ranijem savezništvu, Trump izrazio otvoreno nezadovoljstvo ponašanjem Izraela. “Izrael je, čim smo postigli dogovor o prekidu vatre, izašao i izbacio tone bombi. Nikada nisam vidio nešto slično. Nemaju pojma šta rade”, rekao je u jednoj od najostrijih kritika upućenih Tel Avivu od strane američkog predsjednika u historiji.

Tel Aviv, s druge strane, tvrdi da je djelovao nakon što je Iran prvi prekršio sporazum. Američki državni sekretar Marco Rubio kazao je za CBS News da je “teško reći” je li uranij premješten, ali sumnja da je to moguće zbog izraelskog nadzora nad kretanjem bilo kakvih kamiona. Ipak, drugi analitičari i obavještajci, posebno iz Izraela, uvjereni su da je premještanje obavljeno.

Na strateškom nivou, dilema je jasna: ako Iran zaista i dalje posjeduje znanje, materijal i infrastrukturu, onda vojni napadi, koliko god spektakularni bili, možda nisu ni blizu cilja. Umjesto uništenja, napadi bi mogli samo potvrditi narativ Teherana da je atomska bomba jedini način opstanka.

U svakom slučaju, pitanje iranskog nuklearnog programa ostaje otvoreno – i daleko od riješenog. Izvještaji su kontradiktorni, politički pritisci rastu, a realna slika o učinku napada tek treba da izađe na vidjelo.