Ovo nije samo pitanje fizičkog preseljenja. Ovi artefakti su lišeni svog konteksta i svedeni na estetske objekte. Jezik, kultura i zemlja kojoj pripadaju sada se zanemaruju. Je li to legalno? Možda. Je li to etično?

Reljefi Persepolisa nekada su prikazivali izaslanike koji su se pojavili pred ahemenidskim kraljem. Iako su se ovi reljefi nedavno, 2024. godine, vratili na svoje pravo mjesto u Iran, dugi niz godina su se čuvali u muzejima Sjedinjenih Američkih Država. Odlučila sam napisati ovaj članak o svom nedavnom putovanju u Iran. Dok sam gledala ono što je ostalo od Persepolisa, poznatog i kao Džamšidovo prijestolje, ne samo da mi se poljuljao estetski senzibilitet, već i osjećaj za pravdu. Jer neki od ovih komada su se tek nedavno vratili na svoje mjesto gdje pripadaju. Međutim, Kirov cilindar još uvijek nije u svojoj domovini. Stotine artefakata odnesenih iz Turske, Egipta, Sirije i drugih mjesta još uvijek čekaju u stranim muzejima vrijeme kada će se vratiti u svoje domovine.

Kamen iz Rosette, izložen u Britanskom muzeju u Engleskoj, bio je ključ za dešifriranje egipatskog sistema pisanja. Ali pitanje je: Zašto taj kamen još uvijek nije u Egiptu? Spomenik Nereida, uzet iz antalijskog Kaša i izložen u istom muzeju, bio je dio drevne likijske kulture. Danas je predstavljen s komentarom britanskog kustosa. Kirov cilindar se široko smatra prvom deklaracijom ljudskih prava. Nije li upečatljiv kontrast da je deklaracija o ljudskim pravima u rukama najveće svjetske kolonijalne sile? Pergamonski oltar, izložen u Pergamonskom muzeju u Berlinu, Njemačka, uklonjen je iz turske Bergame. Krilata pobjeda Samotrake, uzeta s otoka Samotrake, poznatog i kao Samotraki, nekoliko kilometara od Gökçeade, izložena je u Louvreu, gdje veličanstveno dočekuje posjetitelje u glavnom ulaznom holu, dok je njihova domovina Grčka. Lav iz Knida iz turske Datçe nalazi se u Londonu. Mač koji je pripadao sultanu Sulejmanu Veličanstvenom i pločica Selima II uzeta iz Aja Sofije također su izloženi u muzeju Louvre u Parizu.

Ovo nije samo pitanje fizičkog preseljenja. Ovi artefakti su lišeni svog konteksta i svedeni na estetske objekte. Jezik, kultura i zemlja kojoj pripadaju sada se zanemaruju.

Je li to legalno? Možda. Je li to etično?

Zapadni muzeji se često brane pozivajući se na pravne dokumente. Daju izjave poput: „Kupili smo ih, dobili smo dozvolu od države, stekli smo ih kao ratni plijen“. Ali danas svi znaju da su mnogi artefakti stečeni okupacijom, ratom, kolonijalizmom ili ilegalnim iskopavanjima. Tokom propadanja Osmanskog carstva, carsko naslijeđe je postepeno transportovano u inostranstvo. Danas Muzej Louvre sadrži preko 17.500 artefakata iz islamskog svijeta. Ovaj broj ne odražava samo ogromnu veličinu kolekcije, već i koliko je sistematski sjećanje demontirano.

Šta se krije iza ove strasti za kolekcionarenjem? Prije mnogo vijekova, s pojavom zapadnog “prosvjetiteljstva”, pojavila se ova želja za sticanjem artefakata sa Istoka. Da li je to bila samo obična znatiželja? Ili je to bio proizvod mnogo zlokobnije namjere?

Sumnjam da su evropski “istraživači” ili “arheolozi” tog doba ispitivali ove artefakte samo iz naučne radoznalosti. U njihovim očima, postojala je goruća želja da transportuju, izlože, pa čak i prisvoje estetiku i znanje tih civilizacija kao svoje, slično novootkrivenoj biljnoj vrsti. Ovaj način razmišljanja bio je toliko ukorijenjen da bi čak i komad koji bi radnik slučajno otkrio odmah bio prijavljen nadležnim vlastima i započeli bi napori da se on pribavi. Kao da su ovi artefakti pretvoreni u plijen “orijentalnog” svijeta koji je Zapad novootkrio. Donoseći sjaj civilizacije u vlastite dvorane, doživljavali su svojevrsno “kolekcionarsko” zadovoljstvo. Nije li ovo samo manifestacija tradicije kabineta kurioziteta? Možda je ovo bio način da se pojača njihov osjećaj “superiornosti”, kao da se kaže: “Gledaj, možemo čak i sačuvati i prikazati naslijeđe ovih drevnih, ‘zaostalih’ civilizacija.” Činjenica da su veličanstvene izničke pločice Osmanskog carstva krasile domove evropskih aristokrata još je jedan dokaz ove žudnje za estetikom i želje za posjedovanjem.

Kako je ova velika kulturna krađa prikazana kao “legalna” oduvijek me je čudilo. Pravno prikrivanje tog vremena, uz spretnost mađioničarske ruke, prikazivalo je krađu kao legitimno sticanje. Posljednje godine Osmanskog carstva, kada je oslabilo, pružile su zapadnim silama priliku da preokrenu Anadoliju naglavačke i “oduzmu” njena blaga. Kapitulacije su dale ovom plijenu “zvanični” izgled. Zamislite da možete iskopati tlo neke zemlje i odnijeti najvrjednije komade koje pronađete nazad u svoju zemlju uz “legalnu” dozvolu. Ovo je situacija koja nikada ne bi bila prihvatljiva prema današnjim pravnim i moralnim standardima.

Ista situacija se odnosila i na Egipat. Način na koji je Kamen iz Rosette promijenio vlasnika nakon Napoleonove kampanje i naknadne intervencije Britanaca proizvod je ovog kolonijalnog načina razmišljanja. Međunarodno pravo tog doba favoriziralo je one na vlasti. Zastarjeli i nepravedni koncepti poput principa “prava nalaznika” otvorili su vrata nekim od najvećih krađa kulturne baštine u historiji. Argument “univerzalnosti” koji i danas brane veliki zapadni muzeji predstavlja moderni nastavak ovih “pravnih prikrivanja”. Uklanjanje artefakta sa zemljišta kojem pripada i njegovo smještaj u vlastiti muzej, a zatim njegovo nazivanje “zajedničkom baštinom čovječanstva”, najjasniji je primjer iskrivljavanja historije. Takvi artefakti mogu prenijeti istinski “univerzalnu” poruku samo unutar vlastitog kulturnog konteksta, u zemljama kojima pripadaju.

Vjerujem da uklanjanje ovih djela iz njihovih domovina nije samo materijalni gubitak. To je težak udarac časti, identitetu i osjećaju pripadnosti nacije i civilizacije. Zamislite da su vaši najvredniji komadi, koji pričaju priču o hiljadama godina historije, izloženi u staklenim vitrinama strane zemlje. To je kao da bez dozvole uzmete najdragocjenije porodično naslijeđe i koristite ga kao ukrasni predmet u tuđem domu.

Svaki reljef uklonjen iz Persepolisa, star 2.500 godina, svaki mozaik prenesen iz Anadolije, svaki hijeroglif ukraden iz Egipta, sa sobom odnosi dio kolektivnog sjećanja zemlje kojoj pripada. To stvara svojevrsnu historijsku traumu za njihove domovine. Kada pogledamo te artefakte, uspostavljamo vezu sa vlastitom prošlošću i vlastitim korijenima.

Pozicioniranje zapadnih muzeja kao “spasitelja” ili “zaštitnika” produbljuje ovu psihološku ranu. Argument da smo ih “spasili od uništenja pustinjskog pijeska ili ratova” nije ništa više od pokušaja da se legitimiziraju njihovi postupci. Ovo je suptilan, ali trajan trag kolonijalnog načina razmišljanja.

Značaj Lewisovih šahovskih figura za Škotsku je još jedan primjer ovog psihološkog aspekta. Ove figure nisu samo šahovski set; one su također simbol škotskog kulturnog identiteta i njenog odnosa s Engleskom. Zahtjev za njihovim povratkom u domovinu nije samo povratak artefakta; to je također dio borbe za kulturnu nezavisnost i dostojanstvo.

Jedna stvar koju sam naučila sa svog putovanja i priča o ovim artefaktima je da kulturna baština nije samo kolekcija. To je živa historija, identitet koji diše i važan dio kulturnog naslijeđa koje se mora prenijeti budućim generacijama. Prikazivanje ovog naslijeđa u njegovom vlastitom kulturnom i prirodnom kontekstu, na zemlji kojoj pripada, otkriva njegovo pravo značenje i duh. Ovi artefakti su sredstvo slobodnog i tačnog izražavanja vlastitih civilizacija.

Danas, potražnja za povratkom artefakata raste na međunarodnoj sceni. Ovo nije samo suočavanje s prošlošću, već i odgovornost za budućnost. Moramo prenijeti naslijeđe koje su naši preci ostavili našoj djeci i njihovoj djeci u cijelosti. Ako zapadni muzeji zaista cijene koncept “univerzalne baštine”, moraju vratiti ove artefakte na njihova prava mjesta i zaštititi ih kroz globalnu saradnju. Tada će se, možda, Kirov cilindar, mozaici iz Halikarnasa, slova s Rosette i da, mač Sulejmana Veličanstvenog, ponovo ujediniti s duhom zemalja kojima pripadaju. To neće biti samo povratak, već i oživljavanje izgubljenih nacionalnih osjećaja.

Sena Tunç, Daily Sabah