Novi ustav iz 1948. godine uspostavio je “narodnu demokratiju”, što je bio eufemizam za jednopartijsku komunističku diktaturu. Sve ostale političke partije su ili ukinute ili su potpuno podređene komunistima. Sloboda govora, štampe i političkog udruživanja nestale su gotovo preko noći.

Kada je Eduard Beneš podnio ostavku na mjesto predsjednika Čehoslovačke, to nije bio samo kraj jedne političke karijere – to je bio simbolični kraj demokratske ere u toj srednjoevropskoj zemlji. Čovjek koji je bio jedan od arhitekata moderne Čehoslovačke, sada je, poražen i slomljen, svjedočio njenom padanju u okove sovjetskog komunizma.

Eduard Beneš, rođen 1884. godine, bio je blizak saradnik Tomaša Masaryka, osnivača Čehoslovačke, i jedan od ključnih ljudi u stvaranju zemlje nakon Prvog svjetskog rata. Kao ministar vanjskih poslova, a potom i predsjednik (od 1935), Beneš je bio lice čehoslovačkog liberalizma i diplomatije.

Ali njegova politička sudbina obilježena je krizama koje nisu birale ni mjesto ni vrijeme.

Godine 1938. Beneš se našao pred nemogućim izborom. Njemačka, pod Hitlerom, zahtijevala je pripajanje Sudeta, regije sa značajnim brojem etničkih Nijemaca. Zapadne sile – Britanija i Francuska – pristale su na taj ustupak u tzv. Minhenskom sporazumu, bez prisustva Čehoslovačke. Beneš je, bez podrške saveznika, bio prisiljen popustiti.

Taj je čin razorio čehoslovačko samopouzdanje, a Beneš je 1938. podnio ostavku i otišao u izbjeglištvo u London.

Nakon Drugog svjetskog rata, Beneš se vratio kao predsjednik obnovljene Čehoslovačke. U početku je vlada bila šarolika koalicija, ali komunisti, podržani Moskvom, počeli su brzo preuzimati ključne poluge vlasti.

U februaru 1948. došlo je do političke krize: nekomunistički ministri dali su ostavke, nadajući se da će time izazvati pad vlade. No, komunisti su to iskoristili da, uz podršku sovjetske vojske u blizini granice, izvrše tihi državni udar.

Pod golemim pritiskom, izolovan i bolestan, Beneš je pristao imenovati novu, isključivo komunističku vladu Klementa Gottwalda. Ubrzo je bilo jasno da nema više nikakvog utjecaja. Kada je došlo vrijeme da potpiše novi, komunistički Ustav, odbio je.

Samo nekoliko mjeseci nakon udara, 7. Juna 1948., Beneš podnosi ostavku.

Bio je to njegov tihi protest, zadnji čin otpora čovjeka koji je vjerovao u demokratiju i ljudska prava. Umro je samo nekoliko mjeseci kasnije, u septembru iste godine, daleko od javnosti, gotovo zaboravljen od nove vlasti koju je nevoljko prihvatio.

Nakon ostavke Eduarda Beneša u junu 1948. godine, Čehoslovačka je ušla u novu, mračniju fazu svoje historije – postala je komunistička država pod čvrstom kontrolom Sovjetskog Saveza Klement Gottwald, lider Komunističke partije Čehoslovačke, postao je predsjednik nakon Beneša. On je već bio premijer i ključni čovjek sovjetske politike u zemlji.

Novi ustav iz 1948. godine uspostavio je “narodnu demokratiju”, što je bio eufemizam za jednopartijsku komunističku diktaturu. Sve ostale političke partije su ili ukinute ili su potpuno podređene komunistima. Sloboda govora, štampe i političkog udruživanja nestale su gotovo preko noći.

Komunistička partija brzo je nacionalizirala privredu, uvela kolektivizaciju sela i potpunu kontrolu nad školstvom i medijima.

Tajna policija (StB) vršila je represiju nad neistomišljenicima. Hiljade ljudi su uhapšene, osuđene u političkim procesima, a mnogi su završili u zatvorima ili radnim logorima.

Čehoslovačka se čvrsto vezala za Sovjetski Savez, postala članica Varšavskog pakta i Comecona (sovjetskog ekonomskog bloka).

Pod vođstvom Aleksandra Dubčeka pokrenut je pokušaj reforme komunizma poznat kao Praško proljeće. Ljudi su tražili “socijalizam s ljudskim licem” – više sloboda, manje represije. Taj je pokret gušen invazijom trupa Varšavskog pakta (uključujući i sovjetsku vojsku) u augustu 1968.

Tek krajem 1989. godine, padom Berlinskog zida i širenjem demokratskih revolucija, i u Čehoslovačkoj dolazi do promjena. Baršunasta revolucija predvođena Vaclavom Havelom dovodi do pada komunizma bez ispaljenog metka, a 1993. zemlja se mirno raspada na Češku i Slovačku – danas obje članice Evropske unije.