Zijad Konjić, u romanu Ne zaboravi juni, donosi vrijedno narativno djelo koje se ističe toplinom, pripovjedačkom finoćom i autentičnim prikazom života jedne zajednice u bosanskom podneblju. Ova knjiga je istovremeno nostalgično sjećanje, društvena hronika, i duhovna lekcija, ispisana rukom pripovjedača koji istinski poznaje dušu svoga naroda i prostora iz kojeg potječe.

Zijad Konjić: “Ne zaboravi juni”, Knjigoljubac, Brčko, 2024.

Glavna nit romana vezana je za djetinjstvo, vjeru, tradiciju i međuljudske odnose unutar jedne čvrsto povezane zajednice, smještene u Koraju – bosanskom selu koje postaje gotovo mitski prostor u kojem se isprepliću svakodnevni život i duhovna stvarnost. Autor nas vodi kroz život dječaka Mirsada i njegovih vršnjaka koji pohađaju mekteb kod efendije Abdulgafara. Kroz ovaj obrazovni i vjerski okvir, Konjić suptilno prikazuje vjersku edukaciju kao izvor moralnih vrijednosti, ali i kao platformu za razvoj prijateljstava, identiteta i međusobnog poštovanja.

Knjiga je istovremeno i hronika jednog vremena, gdje se osjeća trag socijalističke svakodnevice u pozadini, ali fokus ostaje na mikrohistoriji – na običnim ljudima, na njihovim radostima i mukama, na svakodnevici koja je ispunjena jednostavnom, ali snažnom ljepotom.

Stil i naracija

Zijad Konjić piše lirskim, pitkim stilom, koji ne gubi realističku prizmu. Opisi su puni detalja, bilo da je riječ o mektepskom času, igri djece u Dolovima, pripremi ručka u tradicionalnoj kuhinji ili večernjim razgovorima između oca i kćeri. Rečenice su tečne i prožete osjećajem pripadnosti, a pripovjedač nikada ne gubi poštovanje prema svojim likovima – bilo da su odrasli, djeca ili starci. Dijalozi su realistični, često u dijalektu, što dodatno pridonosi autentičnosti.

Jedan od najsnažnijih aspekata knjige je osjećaj „topline“ – ne samo atmosfere, već i emocija. Roman pulsira iskrenim ljudskim odnosima – među djecom, roditeljima, vjernicima i učiteljima, a sve je protkano duhovnošću, ali bez patetike. Likovi su živi, upečatljivi i bliski. Mirsad, kao središnja figura, prikazan je s posebnom pažnjom, njegovo sazrijevanje, stidljivost, ali i odanost i radinost, ocrtavaju jednog dječaka čija će se moralna vertikala oblikovati kroz vjeru, rad i ljubav prema porodici. Efendija Abdulgafar je više od vjerskog učitelja, on je duhovni vodič i moralni kompas zajednice, ali i pripovjedačev hommage svome ocu i vremenu koje cijeni.

Ženski likovi, posebno Lejla, Hana, nena Zlata i teta Husejnovca, prikazane su s velikom toplinom i poštovanjem. One predstavljaju stubove porodičnog života i čuvarice duhovne i praktične svakodnevice. Djeca, s druge strane, pokreću radnju i daju dinamiku – njihova igra, nestašluci, strahovi i snovi – sve to podsjeća na univerzalnost djetinjstva, ali i posebnosti koje nosi život u bosanskom selu.

Poruka i značenje

Naslov Ne zaboravi juni nije samo metafora za djetinjstvo, već i poziv čitaocu da ne zaboravi vrijednosti koje su oblikovale čovjeka: vjeru, porodicu, zajedništvo, jednostavnost i poštovanje prema prošlosti. Kroz mnoštvo narativnih sekvenci, knjiga prenosi i islamske vrijednosti, ali uvijek u kontekstu svakodnevice – kroz bajkovite priče iz prošlosti, pouke iz Kur’ana, hadisa, i životne savjete.

Posebno su dirljive epizode u kojima se govori o mevludu, odnosu prema učenju, smrti i vječnom životu, te metafizička pitanja koja se provlače kroz dječja pitanja i efendijine odgovore. Sve to daje knjizi edukativnu i duhovnu dimenziju.

Ratni kontekst

Roman Ne zaboravi juni ne izbjegava suočavanje s jednim od najtragičnijih perioda suvremene bosanske historije, ratom 1992–1995. godine. Kroz lične priče likova, konkretne događaje i detaljan prikaz svakodnevice u ratu, Zijad Konjić ispisuje emotivnu i potresnu hroniku stradanja, otpora i duhovne snage stanovnika Koraja i šire regije.

Roman detaljno opisuje atmosferu pred sami početak rata. U Koraju se organiziraju antiratni mitinzi, stanovništvo želi mir, a vlasti RS-a obećavaju sigurnost ako se pokaže lojalnost. Međutim, to je bila samo prividna sigurnost – slijedi potpuna opsada mjesta i sistematski napadi na bošnjačko stanovništvo. Krizni štabovi pokušavaju organizirati zaštitu i evakuaciju stanovništva. Opisuje se kako Damir, rizikujući život, prenosi puške kako bi pokušao spasiti zarobljene mještane, i kako uzbuna oglašava nadolazeći napad.

Knjiga nudi niz detalja o svakodnevnom životu tokom rata: granatiranja, snajperski napadi, nestašica hrane i vode, improvizirane kuhinje i porodična snalaženja u neuslovnim prostorima. Autor prikazuje kako porodice žive u ruševnim kućama, kako djeca pohađaju školu pod diskriminacijom i strahom, i kako žene i stariji brinu za preživljavanje.

Jedna od najpotresnijih scena je opis smrti mlade djevojke Emine, ranjene u granatiranju, te svakodnevnog života pod prijetnjom smrti, gdje ljudi ipak nalaze snagu da se druže, vole i pjevaju.

Konjić se ne ustručava govoriti o masovnim zločinima: spaljenim džamijama, ubijenim civilima, deportacijama, silovanjima i logorima. Posebno je dokumentirana sudbina Koraja, uništena infrastruktura, razoren kulturni i vjerski identitet, te ubistva i deportacije mještana u logore poput Batkovića.

U romanu se navodi da je u Koraju ubijeno 59 civila i 36 vojnika, a 105 muškaraca odvedeno u logore.

Posebno su snažno prikazane posljedice rata na mentalno zdravlje likova, opisi šoka, noćnih mora, i trajne traume koje se ne liječe ni decenijama nakon rata. Lik Suade je primjer mlade žene koja i godinama poslije ne uspijeva zaboraviti slike stradanja.

Nakon rata, likovi se vraćaju u Koraj gdje ih dočekuje porušena infrastruktura, nedostatak osnovnih uvjeta za život, ali i institucionalna diskriminacija. Ipak, duh povratka i borbe za „biti svoj na svome“ ostaje snažna poruka romana.

Ratni kontekst u romanu Ne zaboravi juni nije samo pozadina radnje, on je temelj na kojem se gradi emocionalna i moralna poruka romana. Zijad Konjić koristi literarnu naraciju da sačuva istinu, oda počast žrtvama i osnaži kolektivno pamćenje. Ovo je knjiga koja ne dopušta zaborav – ni juna, ni boli, ni dostojanstva.

Ne zaboravi juni je roman koji ne donosi dramu u klasičnom smislu riječi, već tiho i postojano izgrađuje osjećaj pripadnosti i zahvalnosti. Zijad Konjić je napisao djelo koje zaslužuje mjesto na policama onih koji cijene književnost s dušom. Knjiga je tihi podsjetnik na svjetlo koje nikada ne smijemo zaboraviti, svjetlo koje dolazi iz djetinjstva, vjere, porodice i zajednice, kolektivne i individualne patnje.  Ovo je knjiga za one koji žele razumjeti dubinu bosanske duhovnosti, običnog života i unutarnje ljepote našeg naroda.