Nekada moćan i stabilan stub evropske političke arhitekture, socijaldemokratija danas prolazi kroz duboku krizu legitimiteta, ideološke jasnoće i biračkog povjerenja. Stranke koje su desetljećima oblikovale poslijeratnu Evropu, gradeći sisteme socijalne sigurnosti, radničkih prava i ekonomske ravnoteže između tržišta i države, sada se nalaze u defanzivi

Lokalni izbori u Hrvatskoj donijeli su ozbiljan poraz Socijaldemokratskoj partiji, unatoč pokušajima stranačkog vodstva da predstavi rezultate kao uspješne. Službena retorika koja se temelji na “ostvarenju sva tri cilja” – povećanju broja vijećnika, nastavku saradnje s platformom Možemo! i osvojenoj pobjedi u Zagrebu te pojedinim županijama – sve više djeluje kao pokušaj prikrivanja stvarne političke slabosti i gubitka utjecaja.

U stvarnosti, SDP nije samo podbacio u ispunjavanju očekivanja koja je sam sebi postavio, već je izgubio ključne uporišne tačke koje su desetljećima bile temelj njegove lokalne moći. Posebno bolan udarac stigao je iz Rijeke, tradicionalne utvrde SDP-a, gdje je stranka po prvi put od osamostaljenja Hrvatske izgubila izvršnu vlast. Gubitak Rijeke nije samo simboličan – on ukazuje na duboko ukorijenjeni problem povjerenja birača i jasno pokazuje kako više ni “sigurna” biračka uporišta ne garantiraju uspjeh bez stvarne političke strategije i terenskog rada.

Takođe, najavljivana ambicija da se HDZ-u preotme izvršna vlast u pet županija nije se ni približno ostvarila. Umjesto obećavanog prodora, SDP se našao u defanzivi, braneći postojeće pozicije i pritom gubeći i ono što je već držao. Odnos snaga u županijama, koji je već ranije bio debalansiran u korist HDZ-a (15:2), dodatno se pogoršao, što svjedoči o nesposobnosti SDP-a da ponudi uvjerljivu alternativu biračkom tijelu.

Premda se saradnja s Možemo! u Zagrebu pokušava prikazati kao trijumf, realnost je da je SDP tu marginaliziran. S osam vijećnika, stranka je tek manji partner u gradskoj skupštini, bez stvarnog utjecaja na politički kurs grada. Činjenica da je gradonačelnik Tomislav Tomašević uspio ostati na čelu grada ne može se pripisati snazi SDP-a, već njegovom oportunom priključivanju dominantnijem partneru.

Unutar stranke vlada sve veće nezadovoljstvo, a samokritika je gotovo nepostojeća. Umjesto ozbiljne analize izbornih rezultata, stranačko vodstvo nudi uljepšanu verziju stvarnosti, što dodatno produbljuje krizu povjerenja unutar članstva i simpatizera. Rast nezadovoljstva, optužbe za unutarnje manipulacije i “gaslighting”, te izostanak jasne strategije za budućnost ukazuju na ozbiljnu strukturnu krizu.

Umjesto da se pozicionira kao snažna i organizirana oporba u godinama koje dolaze, SDP ulazi u fazu preispitivanja vlastitog identiteta i smisla. Izbori su pokazali da stranka više ne može živjeti na staroj slavi, niti se oslanjati na tradicionalna uporišta koja su već erodirala. Bez dubinskih reformi, kadrovskih promjena i iskrenog suočavanja s realnošću, SDP prijeti da postane politički irelevantan igrač na hrvatskoj sceni.

Ostaje im tri godine do sljedećih parlamentarnih izbora, ali vrijeme brzo curi, a ozbiljnih znakova oporavka još nema. Ako se nešto ne promijeni temeljno i brzo, SDP bi mogao izgubiti i ono malo preostalog utjecaja što ga još ima.

No, ono što se SDP-u dešava u Hrvatskoj samo je odraz procesa koji pogađa socijaldemokratske stranke širom Evrope.  

Od kraja Drugog svjetskog rata do kraja Hladnog rata, evropska socijaldemokratija bila je centralna politička sila u većini zapadnoevropskih država. Njen osnovni cilj bio je korektivna funkcija tržišne ekonomije kroz jaku državu blagostanja, redistribuciju bogatstva i institucionalizaciju prava radnika.

Uspjesi Socijaldemokratske partije Njemačke (SPD), Laburističke stranke Ujedinjenog Kraljevstva i francuske Partije socijalista (PS) omogućili su dugoročne promjene u javnim politikama, obrazovanju, zdravstvu i radnom zakonodavstvu.

No nakon 1990-ih, s ideološkim pomakom prema tzv. “Trećem putu”, došlo je do postupne razgradnje klasične socijaldemokratske paradigme. Taj zaokret, iako politički pragmatičan u postindustrijskom društvu, proizveo je duboke ideološke i strukturne rascjepe koji danas kulminiraju erozijom biračkog povjerenja i političke moći.

Gubitak podrške u tradicionalnim uporištima, razvodnjavanje političke poruke i nesnalaženje u novim društvenim podjelama – sve su to simptomi koji svjedoče o svojevrsnom “sumraku” evropske socijaldemokratije.

Francuska je možda najjasniji primjer dramatične erozije utjecaja socijalista. Socijalistička partija (PS), koja je dala predsjednike poput Françoisa Mitterranda i Françoisa Hollandea, marginalizirana je u korist centrističkog pokreta Emmanuela Macrona te radikalno lijevog bloka okupljenog oko Jeana-Luca Mélenchona. PS je 2022. jedva prešao prag prepoznatljivosti, a u predsjedničkim izborima njihova kandidatkinja Anne Hidalgo osvojila je svega oko 1,7% glasova. Taj debakl simbolizira kraj jedne političke epohe.

Slična sudbina zadesila je Portugal. U aprilu 2024. godine, nakon iznenadne ostavke Antonija Coste i serije korupcijskih skandala, Socijalistička partija (PS) izgubila je vlast po prvi put nakon gotovo desetljeća. Na vlast je došla desnica, dok je ekstremna desnica (Chega) postigla zabrinjavajući rezultat, osvojivši više od 18% glasova. Socijaldemokratija nije izgubila samo izbore – izgubila je tlo pod nogama, povezanost s biračima, posebno mladima i radničkom klasom.

U Njemačkoj, Socijaldemokratska partija (SPD) jest formalno na vlasti, ali jedva. U anketama pada ispod 15%, a koalicijski rad u takozvanoj “semafor koaliciji” s liberalima i zelenima iscrpljuje njihovu prepoznatljivost. Njihovog kancelara Olafa Scholza često se percipira kao pasivnog i bez harizme, u vremenu koje traži odlučnost.

U Italiji, Demokratska stranka (PD) godinama tapka između centrističkog pragmatizma i nostalgične ljevice, suočena s populizmom desnice i fragmentacijom ljevičarskih alternativa. U Ujedinjenom Kraljevstvu, Laburistička stranka se još uvijek oporavlja od polarizirajućeg vodstva Jeremyja Corbyna, a nova strategija Keira Starmera više nalikuje povratku u politički centar nego obnovi autentične socijaldemokracije.

Čak i u nordijskim zemljama – tradicionalnim bastionima socijaldemokratije – situacija nije sjajna. U Švedskoj su socijaldemokrati izgubili vlast, dok u Finskoj i Danskoj moraju prilagođavati retoriku pitanjima poput migracija i sigurnosti, gubeći tradicionalne ljevičarske reflekse.

Jedan od ključnih razloga krize socijaldemokratije leži u dubokoj promjeni društvene strukture. Tradicionalna industrijska radnička klasa, oslonac socijaldemokratskog pokreta, nestaje ili mijenja identitet. Prekarni radnici, samozaposleni, freelanceri, migranti – sve su to nove društvene grupe čiji su interesi difuzniji i koje jee teže politički mobilizirati.

Drugi je razlog ideološka zbunjenost. Socijaldemokratija, posebno nakon 1990-ih i “trećeg puta” Tonyja Blaira i Gerharda Schrödera, sve više prihvaća tržišnu logiku, reducirajući vlastitu socijalnu agendu. U mnogim slučajevima, razlika između centrističke ljevice i umjerene desnice postaje nejasna – što birače ili odvraća od izlaska na izbore ili ih gura prema radikalnijim opcijama.

Treći faktor jest kulturna i identitetska nesigurnost. Socijaldemokrati često pokušavaju balansirati između kosmopolitskog liberalizma (zastupanje manjina, feminizma, LGBTQ+ prava) i straha da će izgubiti podršku konzervativnijih, tradicionalnijih slojeva društva. Taj balans nerijetko rezultira neuvjerljivom politikom – previše “mekanom” za progresivne, a previše “radikalnom” za umjerene.

U gotovo svim evropskim zemljama, slabljenje socijaldemokratije ide ruku pod ruku s jačanjem desnopopulističkih snaga. Primjeri kao što su Nacionalno okupljanje u Francuskoj, Chega u Portugalu, Vox u Španiji, Lega i Fratelli d'Italia u Italiji, AfD u Njemačkoj i Švedski demokrati pokazuju da se birači okreću “jasnim” porukama – bilo o sigurnosti, migracijama, nacionalnom suverenitetu ili antiestablišment stavu.

Socijaldemokratija često nije u stanju ponuditi snažan narativ koji bi se suprotstavio tim silama. Pokušaji “mekog populizma” često zvuče neuvjerljivo, dok istinska odbrana socijalne države i progresivne agende izostaje zbog straha od gubitka centrističkih birača.

Unatoč tjeskobnoj slici, prostor za obnovu postoji. Socijaldemokratija bi trebala prestati biti “blaga alternativa” liberalizmu i desnici. Ako želi vratiti povjerenje građana, mora se jasno pozicionirati u odbrani jednakosti, radničkih prava, javnih usluga i demokratskih institucija – ali to mora činiti s uvjerljivošću i bez kalkulantskog oklijevanja.

Pojedini primjeri pokazuju da je to moguće: danski socijaldemokrati su, primjerice, spojili socijalnu politiku s restriktivnijim pristupom migracijama, što je mnogima kontroverzno, ali politički učinkovito. U Španiji je Pedro Sánchez preživio brojne izazove kroz vještu koalicijsku politiku. No to su više iznimke nego pravilo.

Sumrak evropske socijaldemokratije ne znači kraj borbe za socijalnu pravdu, jednakost i radnička prava. No znači kraj jedne političke forme i retorike koja više ne odgovara izazovima 21. stoljeća. Ako se ne transformira – idejno, organizacijski i komunikacijski – socijaldemokratija riskira da postane povijesna fusnota, a ne aktivni akter budućnosti.