Rođen 3. jula 1883. u Pragu, preminuo je na današnji dan 1924. u Kierlingu, blizu Beča. bio je pisac na njemačkom jeziku, autor vizionarske fikcije, čija djela – posebno roman Der Prozess (Proces, 1925) i pripovijetka Die Verwandlung (Preobražaj, 1915) – izražavaju tjeskobu i otuđenost koje su osjećali mnogi ljudi u Evropi i Sjevernoj Americi tokom 20. stoljeća.

U jednoj sumornoj praškoj ulici, krajem 19. stoljeća, u zgradi s pogledom na toranj stare sinagoge, u jevrejskoj porodici srednje klase rođen je Franc Kafka, čovjek čije će misli jednog dana promijeniti lice književnosti. Od početka je bio rastrgan između svjetova – između njemačkog i češkog jezika, između židovskog identiteta i sekularne srednjoevropske kulture, između stvarnosti i onog što se nalazi tik ispod njene površine.

Njegov otac, Hermann Kafka, bio je snažan, samopouzdan i autoritativan čovjek, trgovac s težnjom da se uzdigne iz siromaštva. Franz, nasuprot tome, bio je povučen, krhak i osjetljiv. Očev glas bio je za njega zvuk prijetnje i sramote, nešto što će ga pratiti cijeli život. Napisao mu je pismo – jedno od najpotresnijih djela u historiji književnosti – koje nikada nije poslao, ali u kojem je ogolio dušu: “Ti si mi onemogućio da budem ono što sam mogao postati.”

Danju je Franz radio kao pravnik u osiguravajućem društvu, revnosno i tačno, ali s dušom koja je gorjela za pisanjem. Noću, dok bi svijet tonuo u san, on je pisao. Pisao je kao opsjednut – o čovjeku koji se probudi kao insekt (Preobrazba), o čovjeku koji je uhapšen bez razloga (Proces), o dvorcu koji je nedostižan kao Bog (Dvorac). Njegova proza bila je čudna i uznemirujuća, puna noćnih mora, apsurda, birokratije, straha i krivnje. Ali i istine.

U ljubavi je Kafka bio jednako izgubljen. Zaručio se s Felice Bauer, dopisivao se s njom godinama, pisao joj pisma duga po nekoliko stranica svake večeri – ali je dvaput raskidao zaruke, prestravljen stvarnim životom i bliskošću. Bio je zaljubljen u ideju ljubavi, ali ga je stvarnost plašila. Njegov odnos sa ženama bio je poput njegovih priča: težak, složen i prepun unutrašnjih previranja.

Kafka je umro mlad, u 41. godini, od tuberkuloze. Bio je krhak, izmučen bolešću, iscrpljen psihičkim teretom koji nikada nije prestajao nositi. Umro je 1924. godine u sanatoriju u Austriji, ostavljajući iza sebe upute svom prijatelju Maxu Brodu da spali sve njegove rukopise. No Brod ga, srećom, nije poslušao.

Zahvaljujući tom “neposlušnom” prijatelju, Kafka nije nestao u tišini. Postao je jedan od najvažnijih pisaca 20. stoljeća. Njegovo ime pretvoreno je u pridjev – kafkijanski – za situacije koje su mračne, besmislene, klaustrofobične i izvan čovjekove kontrole. Njegov svijet je svijet u kojem se ljudi suočavaju s nevidljivim silama koje ih osuđuju, preziru ili ignoriraju.

Kafka je čovjek koji nikada nije znao vlastitu vrijednost, ali je duboko poznavao ljudsku dušu. Bio je prorok bez religije, pjesnik noćnih mora, pravnik čije su riječi bile presude savjesti.

Uprkos kratkom životu, Kafka je ostavio jedno od najmoćnijih naslijeđa u književnosti. Mnogi od najznačajnijih pisaca 20. stoljeća iz cijelog svijeta duguju mnogo njegovim sablasnim pričama, uključujući Nabokova, Márqueza, Borgesa, Camusa i Sartra. Max Brod je tvrdio da će to doba jednog dana biti poznato kao „stoljeće Kafke“.

Zanimljivo je da, uprkos svom značaju, Kafka nije jedan od onih pisaca čiji se citati neprestano ponavljaju. Zapravo, prilično je teško naići na jedan izdvojen red iz njegovog djela. Umjesto toga, upravo su njegove ideje i stil ti koji i dalje nadahnjuju. Kasniji pisci i umjetnici prepoznali su Kafkinu egzistencijalnu radoznalost i jedinstvenu perspektivu, prenoseći ih u vlastita djela tako da publika počinje preispitivati vlastite pretpostavke i razmatrati različita tumačenja. Na taj način, Kafka je natjerao generacije čitatelja da preispitaju svoja uvjerenja i ponudio novi način sagledavanja svijeta kroz književnost.