Fašizam je promijenio mnoge prirodne aspekte života, ali nije uspio uvjeriti Talijane u prednosti riže nad tjesteninom. Zbog raznolikosti, okusa, svestranosti i, ponajviše, navike, Talijani su se i dalje odlučivali za tjesteninu kad god su je sebi mogli priuštiti

Kad je Benito Mussolini preuzeo vlast u Italiji, platni bilans dvadesetih godina bio je jasno negativan u brojnim stavkama. Jedna od njih bila je pšenica, osnovna sirovina za brašno koje je bilo potrebno – i to u velikim količinama – za izradu tjestenine. Špageti, tortelini, pappardelle i farfalle, koji su činili temelj talijanske prehrane, bili su istovremeno i uzrok ekonomskih gubitaka koje država nije mogla tolerirati.

Italija, osim toga, nije imala mogućnost proširenja životnog prostora, ideje duboko ukorijenjene u fašizmu i njegovim srodnim pokretima. Lebensraum, koji je bio religija za nacizam i doveo svijet do još jedne katastrofe, nije mogao biti primijenjen na zemlju smještenu na poluotoku zatvorenom Alpama. Talijanske kolonije, osim toga, bile su daleko manje profitabilne od kolonija drugih evropskih sila a invazija na Etiopiju 1935. nije donijela mnogo koristi.

U međuvremenu, talijanska proizvodnja tjestenine i dalje je ovisila o uvozu turskog brašna kako bi se zadovoljila potražnja, što je dodatno slabilo talijansku privredu. Ako je Italija htjela smanjiti uvoz, morala je proizvoditi više… ili promijeniti prehrambene navike.

Tako je Italija 1925. godine krenula u poznatu Bitku za pšenicu (Battaglia del Grano), pokušaj povećanja proizvodnje žita kako bi se smanjio uvoz. No, istovremeno je neformalno osnovana i Nacionalna agencija za rižu (Ente Nazionale Risi), koja je službeno uspostavljena 1931. godine, s ciljem povećanja domaće proizvodnje riže.

Ako je bitka za pšenicu bila prava bitka, borba za rižu bila je svojevrsna kampanja. Režim je uveo niz mjera zaštite za proizvodnju riže, posebno u proizvodnim regijama poput Pijemonta i Lombardije, štiteći cijene kako bi spriječio njihovo povećanje i olakšavajući distribuciju. Agencija je podržavala i istraživanja vezana uz rižu, kako bi se olakšala masovna proizvodnja tog proizvoda. Drugim riječima, država je preuzela kontrolu nad proizvodnjom riže, favorizirajući vlasnike plantaža i pretvarajući proizvodnju riže u nacionalnu stvar.

Međutim, riža je ipak izgubila najvažniju bitku: onu ukusa i navike. Fašizam je promijenio mnoge prirodne aspekte života, ali nije uspio uvjeriti Talijane u prednosti riže nad tjesteninom. Zbog raznolikosti, okusa, svestranosti i, ponajviše, navike, Talijani su se i dalje odlučivali za tjesteninu kad god su je sebi mogli priuštiti.

Godine 1930., Mussolinijev rat protiv talijanske tjestenine dobio je podršku iz intelektualnih krugova. Filippo Tommaso Marinetti, autor Futurističkog manifesta iz 1909. i osnivač Futurističke stranke, koja se ubrzo integrirala u Mussolinijev fašistički pokret, napisao je drugi tekst 1930. godine, objavljen u La Gazzetta del Popolo. Zvao se Manifest futurističke kuhinje, iako bi se, s obzirom na sadržaj, mogao zvati i “Tjestenina će vas učiniti slabima”.

U tom tekstu Marinetti je hvalio vrline riže u odnosu na tjesteninu. I to koristeći igru riječi, u osnovi objašnjavajući zašto je tjestenina utjelovljenje svih zala. Tjestenina je bila “teška” i “buržujska”, stvarala je građane “spore i pesimistične”. Negirao je njene nutritivne prednosti i tvrdio da pastasciutta (suha tjestenina koja je temelj talijanske kuhinje) treba biti “ukinuta”. Suprotno tome, riža je bila vrlina, a mogla se povezati s čarobnim pridjevom koji koristi svaka nacionalistička ideologija: “patriotska”.

Nakon objave Marinettijevog teksta, koji je izašao 28. decembra 1930. godine, Nacionalna agencija za rižu dobila je na važnosti. Prvi novembar postao je Nacionalni dan riže, a nacionalistička propaganda počela je s kampanjama i plakatima kojima se narod pokušavalo uvjeriti da će ih riža, a ne tjestenina, učiniti slobodnima.

Marinetti je bio toliko opsjednut rižom da je 1932. objavio i kuharicu koja je u svom predgovoru ponovno napadala tjesteninu. Tjestenina je, prema njemu, bila “Ahilova peta Italije, njezina velika slabost” i “oblik ropstva”.

Knjiga recepata nije naišla na odjek. Koliko god Marinetti tvrdio – uz Mussolinijev aplauz – da “špageti nisu hrana za ratnike”, njegove alternative nisu pronašle svoje mjesto u talijanskim kuhinjama. (IZVOR: La Vanguardia)