Nekropola stećaka Radimlja kod Stoca, jedan od najvrijednijih kulturno-historijskih lokaliteta u Bosni i Hercegovini, danas je više nego ikad ugrožena – ne zubom vremena, već neodgovornom i politiziranom praksom lokalnih vlasti i državnih institucija. „Sjedinjavanje“ srednjovjekovne grobljanske umjetnosti s političkim narativima Drugog svjetskog rata je, u najmanju ruku, historijski i kulturno neprihvatljivo

U neposrednoj blizini Stoca, na zapadnom ulazu u grad, uz današnju cestu koja void ka Mostaru i Čapljini, smještena je nekropola Radimlja, jedno od najvažnijih i najprepoznatljivijih arheoloških nalazišta srednjovjekovne Bosne i Huma. Riječ je o lokalitetu izuzetne umjetničke i historijske vrijednosti koji svojom ljepotom, simbolikom i bogatstvom reljefnih ukrasa privlači pažnju naučnika, konzervatora, putopisaca i turista već više od jednog stoljeća.

Nekropola Radimlja ističe se po iznimno visokom postotku ukrašenih stećaka. Dok prosječna zastupljenost reljefnih motiva na stećcima u Bosni i Hercegovini iznosi svega 8,7%, u Radimlji je od ukupno 135 sačuvanih spomenika njih čak 63 ukrašeno raznolikim reljefnim prikazima, što čini 46,6%. Ovaj podatak Radimlju svrstava među najbogatije nekropole s obzirom na kvalitetu i broj ukrašenih primjeraka, što je čini ne samo reprezentativnim, već i paradigmatskim lokalitetom u proučavanju fenomena stećaka.

Reljefi prikazuju širok spektar motiva – od antropomorfnih figura, lovačkih scena, procesija, krstova i štitova, do stiliziranih biljnih i geometrijskih ornamenata. Najpoznatiji su prikazi figura u pokretu s podignutom rukom, motiv koji je tumačen na različite načine – kao simbol pozdrava, molitve, identiteta ili prijelaza između ovoga i onoga svijeta. Umjetnička obrada varira od jednostavnih obrisa do složenih kompozicija u visokom reljefu, pri čemu se uočava vještina lokalnih majstora i zanatlija.

Stećci su srednjovjekovni nadgrobni spomenici karakteristični za prostor današnje Bosne i Hercegovine, kao i dijelove Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Njihovo podizanje povezano je s razdobljem od druge polovice 12. do kraja 15. stoljeća, iako su neki primjerci nastajali i u ranom 16. stoljeću. Nastajali su u vrijeme kada su Bosna i Hum bili politički, kulturno i vjerski kompleksni prostori, obilježeni postojanjem različitih konfesija – kršćanskih (pravoslavnih i katoličkih), Crkve bosanske, te kasnije islamske – i snažnim lokalnim dinastičkim centrima.

Radimlja je osobito povezana s moćnom obitelji Miloradović-Stjepanović, koja je u 15. stoljeću imala važnu ulogu u humskoj vlasteli. Nekoliko natpisa na stećcima u Radimlji navodi imena članova ove obitelji, uključujući poznatog vojvodu Petra, čime se dodatno potvrđuje visoki društveni status pokojnika ukopanih na ovom lokalitetu.

Prva ozbiljna arheološka istraživanja na Radimlji provedena su sredinom 20. stoljeća, a osobit značaj imaju radovi iz 1960. godine, kada su u južnom dijelu nekropole, prilikom izgradnje sistema za navodnjavanje Vidovog polja, pronađena ukopna mjesta bez nadgrobnih obilježja. Analiza skeletnih ostataka pokazala je da su pokojnici bili visoki i robusni, što se često dovodi u vezu s pripadnicima ratničkog staleža.

Utvrđeno je da su mnogi stećci uništeni tokom gradnje ceste krajem 19. ili početkom 20. stoljeća. Prema nekim izvorima, cesta Stolac–Čapljina izgrađena je 1882. godine, a tom prilikom je, navodno, nekropola prepolovljena i dio stećaka upotrijebljen kao građevinski materijal. Premda taj podatak nije arhivski potvrđen – jer nema dokumentacije iz 1882. – sačuvan je nacrt trase iz 1904. godine koji pokazuje da je cesta tada već postojala. Bešlagićevom evidencijom iz 1960-ih utvrđeno je da je preostalo 133 stećka, dok se ranije brojalo oko 150, što dodatno govori u prilog tvrdnji o devastaciji.

Radimlja se nalazi na križanju dviju drevnih putnih komunikacija: jedna je vodila pravcem istok–zapad, dok je druga povezivala sjever i jug. Takva lokacija nije slučajna – stećci su često postavljani uz glavne prometnice, na istaknutim mjestima blizu naselja i u blizini kamenoloma. Pretpostavlja se da ova trasa ima duboke korijene u prahistoriji i da je bila u kontinuitetu korištena i tokom rimskog i srednjovjekovnog razdoblja. Takav prometni položaj dodatno pojačava značaj Radimlje kao prostora koji je, osim pogrebne funkcije, imao i simboličku ulogu u vizualnom i kulturnom pejzažu regije.

Prvi poznati pokušaji institucionalne zaštite datiraju iz vremena Austro-Ugarske. Godine 1912. Zemaljska vlada u Sarajevu izdala je nalog Kotarskom uredu u Stocu za ograđivanje nekropole, pod nazivom „Ogradjenje bogomilskog groblja kod Radimlje u kotaru Stolačkom“. Ovaj dokument predstavlja najstariji arhivski trag o sistematskoj zaštiti stećaka.

Uslijedile su brojne inicijative, ali i razdoblja zapuštenosti. Tokom 1950-ih i 1960-ih nekropola je bila u lošem stanju – ograđena dračom i improviziranim vratima, izložena eroziji, obrastanju i vandalizmu. U oktobru 1963. godine Zavod za zaštitu spomenika kulture iz Mostara pokrenuo je akciju uređenja: očišćen je teren, ozelenjen okoliš, rekonstruirani oštećeni stećci i postavljena metalna ograda. Time je Radimlja postala prva nekropola sa stećcima u Bosni i Hercegovini koja je doživjela cjelovitu konzervatorsku zaštitu.

Godine 1967. proglašena je spomenikom kulture, a 1997. uvrštena je na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Konačna odluka o proglašenju nacionalnim spomenikom donesena je 2002. godine.

Godine 2016. nekropola Radimlja postaje dijelom serijske UNESCO-ove nominacije pod nazivom „Stećci – srednjovjekovni nadgrobni spomenici“, zajedno s još 27 lokaliteta u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji. Time je lokalitet stekao međunarodnu potvrdu svoje univerzalne kulturne vrijednosti.

Četiri godine nakon UNESCO-ovog priznanja, Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH donosi novu odluku (2020) kojom se definiraju uže zaštitne zone. Time je određena površina od 14.837 m² kao prostor u kojem je zabranjena nova gradnja, ali su istodobno već izgrađeni objekti legalizirani. Takva odluka izazvala je zabrinutost stručne javnosti jer se njome retroaktivno potvrđuje devastacija vizure nekropole. Primjeri neprimjerene gradnje u neposrednoj blizini, uključujući ugostiteljske objekte i privatne kuće, narušili su ambijentalnu cjelinu koja je stoljećima oblikovala krajobrazni identitet prostora.

Radimlja nije samo arheološki lokalitet, već i simbol višeslojne kulturne baštine srednjovjekovne Bosne i Huma. Njezini stećci svjedoče o duhovnosti, umjetnosti, društvenim odnosima i svjetonazoru jedne epohe. Reljefi pričaju priče o borcima, plemićima, hodočasnicima, ali i o običnim ljudima čija su imena danas sačuvana u kamenu.

Uz to, Radimlja ima važnu ulogu u formiranju kolektivnog pamćenja lokalne zajednice i šire javnosti. Svake godine hiljade posjetitelja, domaćih i stranih, dolaze obići ovaj jedinstveni lokalitet. Međutim, od prije nekoliko godina, Radimlja je postalo mjesto na kojem se svakog maja obilježava sjećanje na ubijene na Bleiburgu, što je opći naziv za sve one stradale nakon kraja Drugog svjetskog rata kmoji su pokušali naći spas van granica Jugoslavije, no skončali su u masovnim partizanskim ubistvima nakon što su ih svezničke snage izručile Titovim partizanima.

Bosna i Hercegovina je u aprilu 1941. godine, raspadom Kraljevine Jugoslavije, potpala pod fašističku vlast kvislinške Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Tada počinje mračno poglavlje historije Stoca i istočne Hercegovine, obilježeno masovnim zločinima, progonom civilnog stanovništva i obračunima bez milosti. U tom vihoru rata i poraća, nekropola stećaka Radimlja kod Stoca postaje simbol stradanja dvaju režima – ustaškog i komunističkog.

Već u proljeće 1941. godine, ustaške snage počinile su brutalne zločine nad srpskim stanovništvom u Hercegovini. Mnoge su zločine izveli uz pokušaje da krivicu prebace na muslimansko stanovništvo iz okolnih sela – Fatnice, Dabra, Divina, kao i udaljenijih mjesta poput Plane i Bileće. Unatoč činjenici da je među ustaškim postrojbama bilo i muslimana, oni nisu uspjeli zaštititi pripadnike svoje zajednice koji su se, pred ratnim užasima, sklanjali kod Talijana ili u izbjeglištvo (muhadžirluk). Ipak, Radimlja se već tada pretvara u mjesto stradanja – tu su ustaše pogubile one Srbe koje su uspjele uhvatiti u Stocu i okolini.

Stolac tokom rata prolazi kroz okupaciju Italije, Njemačke, ustaškog terora, ali i četničkog nasilja. Konačno, 25. oktobra 1944. godine, grad oslobađaju jedinice 29. udarne divizije Jugoslovenske armije. Oslobođenje je, međutim, donijelo i početak nove represije.

Nova komunistička vlast odmah nakon ulaska partizana uspostavlja vlastite institucije, uključujući i prijeki sud u Stocu. Taj je sud u najkraćem roku počeo donositi presude protiv „neprijatelja naroda“ – bez mnogo prava, a još manje pravde. Većina presuda bile su smrtne. Mjesto egzekucije, vrlo često, bila je upravo Radimlja – sada ne samo nekropola iz srednjeg vijeka, nego i masovna grobnica žrtava poratnih likvidacija.

Na meti su bili svi koje je nova vlast smatrala suradnicima okupatora – od ustaških vojnika i domobrana do lokalnih političara i funkcionera. Strijeljani su brojni Bošnjaci, pripadnici ustaškog pokreta i drugih kolaboracionističkih struktura.

Nakon intenzivnih presuda i pogubljenja u Stocu, proces suđenja seli se u Mostar, gdje slučajeve preuzima tadašnji Vojni sud. Iako se smanjuje broj izrečenih smrtnih kazni, one ostaju dominantan ishod suđenja. Prema dostupnim dokumentima, mostarski Vojni sud presudio je protiv 182 stanovnika Stoca – od kojih je 94 bilo bošnjačke nacionalnosti. Većina su bili ustaše, bilo hrvatske, bilo bošnjačke provenijencije, ali su osuđivani i pripadnici četničkih formacija.

Da su među pogubljenima bili i četnici, potvrđuje novinski članak iz septembra 1945. godine koji izvještava o jednom od tih suđenja. No, razmjere poslijeratnih likvidacija dodatno produbljuju nagađanja i istraživanja o masovnim grobnicama. Prema navodima historičara, jedna od najvećih grobnica ubijenih na kraju rata i tokom Bleiburške tragedije nalazi se upravo na lokalitetu Radimlje. Tamo je, smatra se, ubijeno 1.864 vojnika i civila iz istočne Hercegovine i drugih područja.

Nekropola stećaka Radimlja kod Stoca, jedan od najvrijednijih kulturno-historijskih lokaliteta u Bosni i Hercegovini, danas je više nego ikad ugrožena – ne zubom vremena, već neodgovornom i politiziranom praksom lokalnih vlasti i državnih institucija. Umjesto da se poštuje ambijentalna cjelina i autentičnost lokaliteta, nekropola je ograđena metalnom ogradom, koja se bez prekida nastavlja prema nelegalno podignutom spomeniku Blajburškim žrtvama, stvarajući privid jedinstvenog memorijalnog kompleksa. Ovakvo „sjedinjavanje“ srednjovjekovne grobljanske umjetnosti s političkim narativima Drugog svjetskog rata je, u najmanju ruku, historijski i kulturno neprihvatljivo.

Spomenik Blajburškim žrtvama podignut je bez potrebnih dozvola i mimo odluke Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, no naknadno je legaliziran kroz reviziju prethodnih odluka iste Komisije. Time je Komisija de facto priznala i ozakonila stanje koje je samo po sebi devastirajuće za integritet nekropole. Još je alarmantnije da su unutar zaštitne zone nikli i poslovni objekti, koji su takođe retroaktivno legalizirani, što ukazuje na institucionalnu kapitulaciju pred političkim interesima.

U pozadini svega stoji odluka Visokog predstavnika iz 2002. godine, kojom je promijenjen Statut Općine Stolac, omogućivši potpunu kontrolu jedne političke opcije nad lokalnom vlasti. Odatle proizlaze i brojne zloupotrebe kulturne baštine u ideološke svrhe. Radimlja je tako postala sredstvo u širem pokušaju preoblikovanja kulturno-historijskog krajolika Stoca, gdje se spomenici ne podižu radi sjećanja, već kao simbolički izrazi dominacije nad prostorom i prošlošću.

Radimlja kao nekropola ima jasan kulturni i konfesionalni identitet. Na njenom prostoru pokopani su pripadnici vlaške vlastelinske porodice Hrabren-Miloradović, koji su u 15. i 16. stoljeću bili pravoslavne vjere. Njihovo naslijeđe nema nikakve veze s katoličanstvom, a još manje s političkom ideologijom. Ipak, upravo se kroz takvu ideološku prizmu danas interpretira Radimlja, svojata se i reinterpretira, čime se briše historijska istina i nameće konstrukcija koja nema uporišta u naučnim činjenicama.

IZVOR: Adis Zilić: „Devastacija i narušavanje ambijentalne cjeline nekropole Radimlja“, Blanka Matković: „Poslijeratni komunistički zločini i grobišta u Istočnoj Hercegovini“