Dok je svijet osmog maja 1945. slavio pobjedu Saveznika nad nacističkom Njemačkom, u Alžiru, zemlji na sjeveru Afrike pod francuskom kolonijalnom vlašću, odvijala se jedna od najmračnijih epizoda u njenoj historiji.
Umjesto radosti zbog kraja Drugog svjetskog rata, ulice gradova Sétifa, Guelme i Kherrate osmog maja 1945. godine postale su poprište brutalne represije kojom su francuske vlasti ugušile antikolonijalne proteste. Ovaj dan, koji je trebao biti simbol slobode, za Alžirce je postao sinonim za masakr, a njegove posljedice oblikovale su put prema alžirskom ratu za nezavisnost koja će uslijediti devet godina kasnije.
Život u Alžiru pod francuskom vlašću bio je obilježen dubokim društvenim i ekonomskim nejednakostima. Oko 800.000 francuskih doseljenika, poznatih kao pieds-noirs, kontroliralo je najbolje obradivo zemljište, dok je domorodačko alžirsko stanovništvo živjelo u siromaštvu, suočeno s glađu, nezaposlenošću i bijedom.
Francuski kolonijalizam raselio je hiljade alžirskih seljaka, prisiljavajući ih na život u uslovima u kojima su suše i bolesti redovno uzimale živote. Književnik Albert Camus, rođen u Alžiru, 1945. godine u novinama „Combat“ opisao je ovu nepravdu riječima: “Muškarci pate od gladi i traže pravdu… Njihova je glad nepravedna.”
Francuski doseljenici, koncentrirani u gradovima poput Guelme i Souk-Ahrasa, živjeli su u relativnom blagostanju, ali su se često osjećali ugroženo zbog veće stope nataliteta domorodačkog stanovništva. U ruralnim područjima, posebice u planinama, francuske porodice bile su okružene siromašnim seljacima koje su smatrali “nepismenim, fanatičnim i opasnim”. Ova napetost između kolonizatora i koloniziranih bila je plodno tlo za sukobe koji su kulminirali 1945. godine.
Antikolonijalni sentiment u Alžiru počeo se razvijati mnogo prije Drugog svjetskog rata, potaknut nejednakostima i željom za samoopredjeljenjem. U februaru 1943. godine, Ferhat Abbas, umjereni nacionalista i apotekar iz Sétifa, predstavio je Manifest alžirskog naroda francuskim, britanskim, američkim i sovjetskim vlastima. Ovaj dokument isticao je doprinos alžirskih vojnika u borbi protiv nacizma uz bok Francuzima i zahtijevao stvaranje federativne alžirske države povezane s Francuskom.
Manifest je predlagao ustav koji bi jamčio slobodu i jednakost, agrarnu reformu, priznanje arapskog jezika kao službenog uz francuski, slobodu štampe, obrazovanje za svu djecu i uključivanje muslimana u upravljanje zemljom.
No, francuske vlasti, predvođene generalom Charlesom de Gaulleom, odbile su razmotriti ove zahtjeve, pozivajući se na francuski suverenitet nad Alžirom. Iako je de Gaulle 1944. godine donio uredbu kojom je omogućio francusko državljanstvo većem broju muslimana bez gubitka njihovog statusa, ova mjera bila je nedovoljna i nije odgovarala težnjama Alžiraca za pravom autonomijom.
Abbas je osnovao pokret Les Amis du Manifeste et de la Liberté (AML), koji je širio ideje manifesta među stanovništvom, privlačeći podršku niže srednje klase, seljaka i reformističkih krugova.
Na dan pobjede nad Njemačkom, osmog maja 1945. godine, oko 10.000 ljudi okupilo se ispred džamije u Sétifu kako bi proslavilo kraj rata, odgovarajući na poziv Charlesa de Gaullea. Međutim, mirni skup brzo se pretvorio u antikolonijalne demonstracije. Okupljeni su nosili transparente s porukama poput “Okončaj okupaciju”, “Želimo jednakost” i “Nezavisnost”. Ključni trenutak dogodio se kada je 14-godišnji Saal Bouzid podigao alžirsku zastavu, simbol koji je francuska vlada zabranila. Policija je nasrnula na dječaka kako bi mu oduzela zastavu, a kada je on to odbio, ustrijeljen je na licu mjesta.
Ovaj incident izazvao je haos. Bijesni demonstranti napali su svakog Evropljanina kojeg su sreli, što je rezultiralo smrću 102 Francuza, uglavnom farmera i nižih službenika u ruralnim područjima. Francuske vlasti proglasile su izvanredno stanje i mobilizirale vojsku, koja je započela brutalnu represiju. Gradovi i sela su bombardirani, kuće spaljivane, a civili ubijani bez razlike. Francuska krstarica Duguay-Trouin, usidrena blizu obale, granatirala je grad Kherrattu, dok su avioni bacali tone bombi na nepristupačne planinske krajeve.
U Guelmi, gdje je zamjenik guvernera André Achiary organizirao naoružanu civilnu miliciju uz podršku lokalnih čelnika, represija je bila posebno okrutna. Milicije su ulazile u domove, odvodile ljude i ubijale ih, često na javnim mjestima poput Kef-el-Boumbe, četiri kilometra sjeverno od Guelme.
Tijela žrtava bacana su u masovne grobnice, a kasnije, u junu 1945. godine, iskopana su i spaljena u peći za kreč kako bi se prikrili dokazi. Prema nekim izvorima, u Guelmi je ubijeno između 1.500 i 2.000 muslimana, većinom muškaraca između 15 i 45 godina, ciljano odabranih s popisa nacionalista, članova AML-a, sindikalaca i umjerenih pripadnika srednje klase.
Tačan broj žrtava masakra ostaje nepoznat, ali procjene variraju između 5.000 i 45.000 mrtvih, s hiljadama ranjenih. Francuske vlasti 1946. godine izvijestile su o 1.165 poginulih, dok alžirski izvori i kasnije procjene govore o znatno većim brojkama, često između 15.000 i 45.000. Britanski štab izvijestio je o 6.000 mrtvih i 14.000 ranjenih, dok su neke novine, poput New York Timesa, procijenile broj mrtvih između 7.000 i 8.000. General Tubert, koji je vodio istragu u Sétifu, izvijestio je o 5.000 mrtvih.
Represija iz maja 1945. ostavila je alžirsko društvo u šoku. Povjesničar Redouane Aïnad Tabet primijetio je da je stanovništvo bilo „šokirano“, a političke elite „istinski traumatizirane“. Francuski odgovor nije bio samo nasilan, već i proračunat kako bi ugušio otpor. Novine Ferhata Abbasa bile su zabranjene, a hiljade su zatvorene. Kolonijalna uprava nastojala je izbrisati dokaze o zločinima, no ovi napori imali su suprotan učinak. Umjesto da uguše nacionalistički duh, masakri su potakli još žešći otpor. Geslo „Alžir je naš“ postalo je poklič, odjekujući kroz desetljeća.
Svjedočanstva preživjelih, iako rijetka, očuvana su u izvještajima poput rukopisa Marcela Regguija iz 1946. godine, koji opisuje gubitak svoje braće i sestara, te izvještaja Abdelkadera Safira u Égalitéu. Ovi dokumenti otkrivaju ljudske gubitke: razorene porodice, uništene zajednice i generacija obilježena tugom. No, službena alžirska historiografija često je prikazivala ove događaje kao ujedinjeni ustanak, potiskujući individualne priče kako bi izgradila narativ kolektivnog otpora.
Masakri iz maja 1945. bili su uvod u Alžirski rat za nezavisnost (1954.–1962.), brutalan sukob koji je odnio više od 1,5 miliona života. Rat je vođen žestoko na obje strane i petog jula 1962. Alžir je stekao nezavisnost plaćenu krvlju. Zeleno-bijela zastava koju je podigao Saal Bouzid, iako umrljana njegovom krvlju, postala je simbol prkosa.
