Samonegacija jeste jedna strana naše medalje, etičko i moralno uzdizanje druga strana. Savremeni sandžački pisci imaju trojake veze: jedni su bliski srpskoj književnosti, drugi crnogorskoj, treći bošnjačkoj. Bošnjačka književna orijentacija u Sandžaku je najsnažnija.
Profesor književnosti Zehnija Bulić rođen je na današnji dan 1970. godine u Tutinu, studirao je u Prištini, a u Novom Pazaru piše i predaje književnost. Predsjednik je Bošnjačkog udruženja književnika Sandžaka (BUKS), član Upravnog odbora Bošnjačkog društva pisaca, a važi za jednog od prvoboraca u afirmaciji bosankog jezika u Novom Pazaru i Sandžaku uopće.
Do sada je objavio Dah vremena, Splavari ponornice, Topola ni do pola, Očeva koža, Udica, Parta od papira, Čekajući Turke, Uzimanje vatre.
Njegov posljednji roman Odron odmah je privukao pažnju kritike i čitalačke publike. U ovom romanu, kako i sam naslov delimično sugerira, autor preispituje mehanizme rasula zajednice i vrijednosti koje dovode do razaranja porodice, egzistencijalne i moralne krize. Donosi potresnu priču i građom iz životnog iskustva razotkriva surove odnose u postratnom društvu na prostoru Sandžaka i Kosova. Uredništvo u prvom objavljenom izdanju knjige potpisuje Almir Zalihić, koji je ambijent u romanu Bulića uporedio sa Beketovim đubrištem, atmosferu koja liči na “magacin u kom trule otpaci jednog ruiniranog, slomljenog sistema”.
“Zehnija Bulić je uobličio uznemirujuću, potresnu priču, koja se sastoji od niza dužih ili kraćih prizora u kojima su latentno suprotstavljeni glavni junaci u nekoliko različitih ambijenata nalik na beketovsko đubrište, na magacin u kojem trule odbačeni otpaci jednog ruiniranog, slomljenog sistema. Na tom dnu historije jedni su eksploatatori, drugi su eksploatirani, podjednako nespremni i nesposobni da djelotvorno uzvrate udarce novonastaloj kvazi sudbini i ideologiji koja oduzima identitet, koja oduzima čovječnost”, piše Zalihić.
Bulićev intelektualni i javni rad u značajnoj mjeri posvećen je Bošnjacima Sandžaka, o čemu je prije dvije godine u razgovoru s Mirzom Abazom za magazin Stav između ostalog rekao:
“Sandžak je prostor pritisaka i uspravljanja, negiranja i samopotvrđivanja bošnjačkog bića. Slična situacija je i sa sandžačkim umjetnicima. Sandžačka umjetnost i umjetnik povremeno nameće sebi cenzure, češće ulazi u polje estetskog iskaza, folklora, a manje u prostor egzistencija vlastitog bića. Samonegacija jeste jedna strana naše medalje, etičko i moralno uzdizanje druga strana. Savremeni sandžački pisci imaju trojake veze: jedni su bliski srpskoj književnosti, drugi crnogorskoj, treći bošnjačkoj. Bošnjačka književna orijentacija u Sandžaku je najsnažnija. Pisati i otvoreno pripadati bošnjaštvu znači biti pod ograničenjima. Pisac u Sandžaku je, uglavnom, izvan oficijelnih književnih manifestacija i ustanova koje imaju sredstva iz budžeta. Pristati na tihu izolaciju u Sandžaku znači osvajati slobodu vlastitog bića i jezika. Divan je osjećaj biti slobodan, za mene vrlo inspirativan.”
