Gnojni meningitis, opasna infekcija mozga, ostavio je za sobom djecu s trajnim neurološkim posljedicama. Kako se tvrdi, neka neće hodati, druga nikada neće progovoriti, treća se možda nikada neće u potpunosti razviti. Njihove majke i očevi neće doživjeti radost prvih riječi, koraka, osmijeha svojih beba – sve zbog nesposobnosti sistema koji je dužan štititi

Pet novorođenih beba zaraženih sistemskom infekcijom i gnojnim meningitisom nakon poroda na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu (KCUS) izmješteno je na liječenje van granica države. Njihovo zdravstveno stanje, prema riječima roditelja, posljedica je niza institucionalnih propusta, ignoriranja medicinskih preporuka, nedostatka osnovne opreme i tragične neodgovornosti upravljačkih struktura. Ova tragedija nadilazi granice medicinske greške jer čini se kako je riječ o sistematskom nemaru.

Ono što je trebalo biti mjesto života, brige i oporavka, pretvorilo se u epicentar ljudske tragedije. Rodilište i neonatalna jedinica KCUS-a, koje bi morale garantirati maksimalnu sigurnost i brigu o najosjetljivijim pacijentima – novorođenčadi – postale su prostor širenja intrahospitalne infekcije koja je djeci uništila živote i porodice dovela do očaja.

Gnojni meningitis, opasna infekcija mozga, ostavio je za sobom djecu s trajnim neurološkim posljedicama. Kako se tvrdi, neka neće hodati, druga nikada neće progovoriti, treća se možda nikada neće u potpunosti razviti. Njihove majke i očevi neće doživjeti radost prvih riječi, koraka, osmijeha svojih beba – sve zbog nesposobnosti sistema koji je dužan štititi.

Suština problema ne leži isključivo u pojavi infekcije, jer se medicinske komplikacije mogu dogoditi i u najnaprednijim sistemima. Međutim, ono što iz temelja potresa javnost jeste način na koji je ova kriza tretirana – tišinom, zataškavanjem, ignoriranjem afera, odbijanjem preuzimanja odgovornosti i izostankom institucionalnog reagiranja.

Roditelji tvrde da su informacije o broju oboljelih beba bile skrivene od javnosti, a navodi o pet slučajeva zapravo bi mogli biti vrh ledenog brijega. Nedostatak transparentnosti i izostanak pravodobnih mjera rezultirali su teškim posljedicama po zdravlje djece, a što je najtragičnije – sve se moglo spriječiti.

Uprava KCUS-a se branila proceduralnim formulacijama i birokratskim frazama, tvrdeći kako nabavke opreme ovise o Planovima javnih nabavki i odlukama Upravnog odbora. No, upravo ta birokratija postala je pogubna u trenucima kada je trebalo brzo djelovati.

Neurohirurzi, koji su tražili hitnu nabavku endoskopa – medicinskog instrumenta ključnog za dijagnostiku i liječenje hidrocefalusa – ostali su bez institucionalne podrške. Iako su ukazivali na nužnost intratekalnog davanja antibiotika kao učinkovite terapije, njihovi apeli su ignorirani, dok se stanje djece rapidno pogoršavala.

Pitanje koje se sada nameće jeste: ko snosi odgovornost? Ako znamo da je izostalo hitno postupanje, da nije nabavljena ključna oprema, da su ignorirane preporuke medicinskih stručnjaka, da su roditelji mjesecima molili za pomoć, a političke i zdravstvene strukture ostale nijeme – tada se više ne može govoriti o nesretnoj okolnosti, već o kriminalnom nemaru.

U svakoj zemlji s funkcionalnim sistemom, ovakav slučaj bi rezultirao smjenama, istragama, podizanjem optužnica i širokom društvenom raspravom. U Bosni i Hercegovini – muk.

A ne tako davno, pola se Sarajeva dizalo na zadnje noge na vijest da je direktorice te zdravstvene institucije krivi parkirala. Ili je aplaudiralo na jeftini populizam, otključavanje vrata bolničkog kruga.

Zdravstveni sistem pretvoren je u zatvoreni krug podobnih, neodgovornih, politički umreženih pojedinaca koji zdravstvene institucije koriste kao feude osobne i stranačke moći. Umjesto empatije – kalkulacija. Umjesto odgovornosti – prebacivanje krivice. Umjesto transparentnosti – institucionalna šutnja. A u svemu tome najviše gube oni koji se ne mogu braniti – djeca.

U zdravom društvu, smrt ili teški invaliditet jednog djeteta zbog nemara izazvali bi kolektivni šok. Ovdje, gdje govorimo o najmanje pet takvih slučajeva, izostala je čak i suvisla reakcija kantonalnog i federalnog Ministarstva zdravstva. Nema istražnog postupka, nema disciplinskih mjera, nema ostavki. Umjesto institucionalne samoregulacije – indiferencija. Umjesto političke odgovornosti – zakopavanje glave u pijesak.

Tragedija na KCUS-u je ogledalo današnjeg društva, gdje roditelji moraju moliti za osnovne uslove liječenja, gdje liječnici bivaju ignorirani kada traže opremu za spas života, a uprave ustanova skrivaju se iza paravana zakonskih procedura.

U konačnici, ono što ostaje jesu bebe s oštećenjima i roditelji uništenih života. Dok roditelji odlaze u inozemstvo tražiti spas za svoju djecu, domaći zdravstveni sistem i dalje ostaje u istom, nepromijenjenom okviru – bez ikakvih posljedica za one koji su dopustili da tragedija naraste do ove razine.