Izrael, iako već gotovo dvije godine svakodnevno bombarduje Pojas Gaze, s desetinama hiljada civilnih žrtava, nije doživio ništa slično. Njegov olimpijski komitet normalno funkcioniše, klubovi učestvuju u evropskim takmičenjima, a nacionalni timovi nastupaju bez ograničenja. Upravo ta razlika sve glasnije provocira pitanje: Zašto dvostruki standard?

Sportski svijet odavno je naviknut da bude poligon za političke poruke, iako Međunarodni olimpijski komitet (MOK) i brojne federacije redovno ponavljaju mantru da „sport i politika nemaju veze jedno s drugim“. No, posljednjih godina granica između ta dva svijeta pokazala se iluzornom. Najbolji primjer su dva rata, onaj u Ukrajini i onaj u Gazi, i potpuno različite reakcije međunarodnih sportskih institucija.

Kada je Rusija 24. februara 2022. započela invaziju na Ukrajinu, sportske sankcije bile su munjevite. Već nakon četiri dana MOK je pozvao sve federacije da isključe ruske i bjeloruske sportiste iz takmičenja ili da nastupaju pod neutralnom zastavom. Nisu smjeli koristiti grb, himnu ni državne boje. Posljedice su bile dramatične: od fudbala, gdje je UEFA izbacila Rusiju iz svih takmičenja, do košarkaške Eurolige i Svjetskog prvenstva u vodenim sportovima, gdje su ruski timovi i sportisti stavljeni van igre.

U međuvremenu, Izrael, iako već gotovo dvije godine svakodnevno bombarduje Pojas Gaze, s desetinama hiljada civilnih žrtava, nije doživio ništa slično. Njegov olimpijski komitet normalno funkcioniše, klubovi učestvuju u evropskim takmičenjima, a nacionalni timovi nastupaju bez ograničenja. Upravo ta razlika sve glasnije provocira pitanje: Zašto dvostruki standard?

Na ovo pitanje nedavno je aludirala i španska ministrica sporta Pilar Alegría. Govoreći za Radio Nacional de España, izjavila je da bi „bilo logično“ da se i prema Izraelu primijeni isti kriterij kao prema Rusiji. Podsjetila je da društvo ne može ostati ravnodušno dok se civilno stanovništvo u Gazi sistematski bombarduje, a sport istovremeno nastavlja kao da se ništa ne dešava.

Njene riječi odražavaju šire nezadovoljstvo, ne samo političko, već i među dijelom sportskih zajednica i aktivista, jer se Izraela tretira s puno više tolerancije.

Zvanično objašnjenje dolazi iz samog vrha MOK-a. Pere Miró, dugogodišnji zamjenik direktora, objasnio je da je ključna razlika u „jurisdikciji teritorija“. Ruski olimpijski komitet (ROC) suspendovan je jer je formalno anektirao teritorije Donjecka, Luganska, Hersona i Zaporižja, koje MOK priznaje kao dio Ukrajine. Time je, po tumačenju MOK-a, direktno prekršena Olimpijska povelja: nacionalni olimpijski komiteti moraju djelovati u granicama međunarodno priznatih država.

Izrael, tvrdi Miró, nikada nije proglasio da je palestinski olimpijski teritorij njegov niti je uveo promjene u mapi jurisdikcije. „Njihov komitet nije rekao: Palestina je naša. Zato ne možemo govoriti o istom prekršaju“, naglašava on.

Ovakvo obrazloženje zvuči pravnički precizno, ali za mnoge i duboko neuvjerljivo. Dok MOK tvrdi da reaguje samo na formalne aneksije, činjenica je da na terenu izraelska vojska kontinuirano djeluje na način koji rezultira masovnim civilnim stradanjima, uključujući i sportiste. Amnesty International podsjeća da se slični kriteriji nisu primijenili ni u drugim sukobima: Indija i Pakistan godinama ratuju oko Kašmira, a Armenija i Azerbejdžan oko Nagorno-Karabaha i niko nije bio suspendovan.

Kritičari smatraju da je upravo to dokaz selektivnog morala međunarodnog sporta, gdje politički i geopolitički interesi najmoćnijih država diktiraju sankcije. Rusija je zbog rata u Ukrajini postala „otpadnik“ jer se sukob odvija na evropskom tlu i direktno pogađa Zapad. Gaza, Nagorno-Karabah ili Kašmir, pak, ostaju „udaljeni problemi“ koji sportskim institucijama ne stvaraju pritisak.

Pitanje dvostrukih standarda ostaje otvoreno i bolno. Ako sport želi ostati vjerodostojan kao prostor univerzalnih vrijednosti, onda mora imati jednake kriterije za sve. Jer dok se jedni kažnjavaju zbog agresije i okupacije, a drugima gleda kroz prste i pored istih ili čak gorih posljedica po civilno stanovništvo, sport ne samo da ne stoji izvan politike, nego postaje njen najtransparentniji instrument.

IZVOR: La Vanguardia