U jeku političke krize i autoritarnog zaokreta u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, sedmog novembra 1932. godine u Zagrebu je usvojena rezolucija poznata kao Zagrebačke punktacije. Na inicijativu Seljačko‑demokratske koalicije (SDK), predvođene Vladkom Mačekem, u užem krugu hrvatskih političara, dokument je označio jednu od najjasnijih i najorganiziranijih manifestacija otpora hrvatske politike centralističkoj i hegemonističkoj praksi beogradske vlasti.

Za razumijevanje važnosti tog čina, potrebno je sagledati političko stanje pred i uoči tog prijelomnog datuma. Nakon državnog udara 6. januara 1929. i uvođenja šestosiječanjske diktature od strane kralja Aleksandar Karađorđević, demokratske institucije su drastično oslabljene, političke slobode gotovo suspendirane, a dominantan centralistički model uređivanja države dobio je puni zamah.

Za hrvatske političke snage, posebno za Hrvatsku seljačku stranku (HSS) koja je bila važan činilac unutar SDK, postalo je jasno da se njihovi zahtjevi za ravnopravnim položajem u državnoj zajednici ne mogu ostvariti u okviru postojećeg režima. U tom smislu, Zagrebačke punktacije nisu bile tek deklarativni čin nego politički dokument koji je artikulirao zahtjeve za građansko-demokratskim ustrojem, ukidanjem diktature i osudom velikosrpske hegemonije.

Na sastanku kojem je predsjeda­o Vladko Maček, uz sudjelovanje drugih značajnih političkih ličnosti, među kojima su bili Ante Trumbić (koji je sastavio tekst punktacija) i Mile Budak, prihvaćen je dokument sastavljen u šest točaka koje su postavile temeljnu političku platformu hrvatske opozicije u času kada su se svi politički pravci našli pod velikim pritiskom autoritarnog režima.

Dokumentom je između ostalog zahtijevano da narodni suverenitet bude jedini izvor vlasti, da se temeljna organizacija društvenog života zasnuje na seljaštvu, da se osuđuje velikosrpska hegemonija, da se vrati stanje iz 1918. (odnosno stanje prije uspostave centralističkih institucija koje su pratili Vidovdanski ustav i unitaristički poredak), te da se uredi administrativno-državni model na principima složene državne zajednice bez dominacije jednog dijela nad ostalima.

Ovaj prvi korak opozicije imao je dalekosežne posljedice, dokument je poslužio kao okidač političkog mobiliziranja ne samo u Hrvatskoj nego i u drugim krajevima Kraljevine Jugoslavije. Ubrzo su uslijedile slične deklaracije poput Ljubljanskih i Sarajevskih punktacija te Novosadske rezolucije, koje su ilustrirale da nezadovoljstvo centralističkim režimom nije bilo isključivo hrvatski problem nego stanje koje se širilo širom jugoslavenske državne zajednice.

Zagrebačke punktacije su stoga predstavljale i simbol političke emancipacije, za hrvatsku politiku tog razdoblja one su značile prvi organizirani i javni otklon od diktatorskog modela, prvi ozbiljni zahtjev za političkim pluralizmom i davanje konkretnog sadržaja ‘drugom’ uređenju države. U tom smislu, nisu samo bile dokument nego politički čin sa simboličkom težinom koji je jasnije pokazao da opozicija više neće samo čekati nego će artikulirati svoje zahtjeve i organizovati djelovanje prema ostvarenju istih.

Dokument koji su usvojile hrvatske oporbene političke snage 7. novembra 1932. sadržavao je šest ključnih točaka koje su problematizirale postojeći režim i nudile alternativni smjer uređenja zajednice.

Prva tačka definirala je da je „narodni suverenitet jedini izvor vlasti“, dakle, suprotstavljanje diktatorskoj vlasti kralja Aleksandar Karađorđević i njenom nametnutom sistemu. Druga je točka isticala važnost seljaštva kao „temeljne organizacije sveukupnog života“, odražavajući društveno-ekonomski položaj Hrvatske seljačke stranke (HSS) u tom razdoblju. Treća točka sadržavala je izravnu osudu „velikosrpske hegemonije“ koja je, prema autorima dokumenta, bila temeljni uzrok diskriminirajućeg položaja hrvatskih i drugih nesrpskih naroda u Kraljevini.

Četvrta točka tražila je povratak na stanje iz 1918. godine, odnosno prije donošenja Vidovdanski ustav i uvođenja unitarističkog sistema koji je, po ocjeni potpisnika punktacija, proveo centralističku dominaciju. Peta je tražila „uvođenje građansko-demokratskih oblika obnašanja državne vlasti“, čime se dokument jasno pozicionirao kao zahtjev za demokratsku reformu, a ne samo nacionalnu reviziju. Konačno, šesta točka naglašavala je da su prethodne točke temelj za daljnju akciju potpisnika, dakle, ne trenutna završna odluka, nego polazna osnova daljnjih političkih koraka.

U suštini, dokument je bio politički model, smjernica za organizaciju opozicije, koja je nastojala redefinirati državni poredak tako da više ne bude model jedne prevladavajuće komponente nad ostalima, nego složene zajednice ravnopravnih članova.

Odmah nakon prihvaćanja punktacija vlasti u Beogradu reagirale su oštro. Naime, za potpisnika i inicijatora, Vladka Mačeka, kao predsjednika SDK, uslijedila je represija. U januaru 1933. bio je uhapšen i u aprilu iste godine osuđen na tri godine strogog zatvora. Time je režim poslao jasnu poruku: politički otpor neće biti toleriran. Za hrvatske političke stranke, posebno HSS i HSP, dokument je poslužio kao osnova političkog djelovanja do izbijanja Drugog svjetskog rata. Ukratko, Zagrebačke punktacije označile su prekretnicu u politici hrvatske opozicije: one su prešle iz retoričke u konkretnu fazu artikuliranja zahtjeva i mobilizacije.

U historijskom smislu, dokument se može smatrati predznakom kasnijih ustavnih i političkih promjena, između ostalog reforme Banovine Hrvatske 1939. godine, ali i kao dio šireg procesa raspada jugoslavenske države sredinom 20. stoljeća. Time su Zagrebačke punktacije ostavile trag ne samo u hrvatskoj nego i u jugoslavenskoj političkoj historiji. Važno je istaći i društveni aspekt: time što je naglašeno seljaštvo kao temelj društvene organizacije, dokument je artikulirao i društveni kao i politički zahtjev za većom participacijom seljaštva i seoskog stanovništva u političkom i društvenom životu, što je u mnogim analizama prepoznato kao specifičan element hrvatske političke platforme između dva svjetska rata.

Glavni autor teksta bio je Ante Trumbić, nekadašnji vodeći jugoslavenski idealist i tvorac ideje o zajedničkoj južnoslavenskoj državi. No, do 1932. Trumbić je, razočaran razvojem jugoslavenskog projekta, postao jedan od njegovih najglasnijih kritičara. Upravo njegova transformacija, od ideologa jedinstva do zastupnika federalizma i ravnopravnosti, daje dokumentu dodatnu težinu. Uz njega, u prihvaćanju rezolucije učestvovao je i Mile Budak, tada član Hrvatske stranke prava, koji je kasnije imao drugačiju i kontroverznu političku ulogu, ali je 1932. dijelio zajednički front protiv diktature.

Odjek Zagrebačkih punktacija bio je snažan. Iako su vlasti pokušale spriječiti njihovo širenje, vijest o dokumentu brzo je doprla do javnosti. Beogradska štampa reagirala je optužbama o „separatizmu“ i „rušenju jedinstva države“, dok su u hrvatskim i slovenskim krugovima punktacije doživljene kao hrabar čin građanskog i političkog dostojanstva. Slične izjave uslijedile su već narednih mjeseci, Ljubljanske i Sarajevske punktacije te Novosadska rezolucija, koje su, svaka u svom kontekstu, slijedile istu ideju: da država mora biti uređena na principima jednakosti i slobode.