Zbirka Kameni spavač još svojim naslovom izravno upućuje na stećak kao oznaku nultog reda bosanske samostalnosti i samosvojnosti u srednjovjekovnom razdoblju.

U bošnjačkoj, bosanskohercegovačkoj i južnoslavenskoj književnosti nema mnogo ličnosti koje su se poput Mehmedalije Maka Dizdara realizirale na toliko jedinstven i autentičan način, a niko tako intenzivno i duboko kao on nije razumijevao i svim svojim bićem osjećao i živio bosansko kulturno srednjovjekovlje, njegovu poetiku i njegov jezik.

To najbolje oslikavaju Dizdareve riječi koje je izgovorio kad mu je dodijeljena Dvadesetsedmojulska nagrada za zbirku pjesama Kameni spavač: “Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što je na njem’ i u njemu nisu drugi umjeli ni znali vidjeti. Jest kamen, ali jest i riječ, jest zemlja, ali jest i nebo, jest materija, ali jest i duh, jest krik, ali jest i pjesma, jest smrt, ali jest i život, jest prošlost, ali jest i budućnost. To je spavač koji je nespina. Stećak sam vidio u Radimlji i Zgošći, ali sam njegovu istinu mogao odgonetnuti samo u sebi…”

Rođen je na današnji dan, 17. oktobra 1917. u Stocu, u srcu “donje Hercegovine”. Kao dječak je ostao bez oca. Muharem Dizdar, ranjen u Prvom svjetskom ratu, umro je od posljedica ranjavanja, ostavljajući sina u svijetu koji se tek gradio. Stariji brat Hamid, tada već poznat novinar i pisac, preuzima brigu o njegovom odgoju. Upravo pod Hamidovim utjecajem Mak 1931. godine dolazi u Sarajevo, gdje upisuje Državnu šerijatsku gimnaziju.

Još kao gimnazijalac objavljuje prve pjesme u listu Trezvenost, a pseudonim “Mak” postaje njegov trajni zaštitni znak. S devetnaest godina izdaje prvu zbirku Vidovopoljska noć (1936), knjigu koja, iako cenzurirana, donosi dah nove književne svijesti, pjesme socijalne tematike i naturalističkih slika najavljuju jedan samosvojan pjesnički izraz.

Njegovi tekstovi pojavljuju se u časopisima Gajret, Novi Behar, Pregled, a njegovo ime sve češće kruži sarajevskim kulturnim krugovima.

Kada je došao Drugi svjetski rat, Mak je izabrao šutnju, odbivši sarađivati s okupatorskim režimima i priključio se ilegalnom pokretu otpora. Njegova majka Nezira i sestra Refika uhapšene su i deportirane u Jasenovac, gdje su ubijene. Godine 1941. ženi se Bišćankom Senijom Dedić, s kojom će tokom narednih godina dobiti tri sina, Faruka (Murkela), Envera i Maju.

Poslije rata radio je kao novinar i urednik u Tanjugu i Oslobođenju, da bi potom osnovao izdavačku kuću “Seljačka knjiga”, kasnije preimenovanu u “Narodnu prosvjetu”. Kao glavni urednik, Dizdar je oblikovao kulturnu scenu poslijeratne Bosne i Hercegovine, otvarajući prostor novim autorima i idejama. No, kada je 1956. godine nagradio roman Bihorci Ćamila Sijarića, protivno ideološkim očekivanjima tadašnje vlasti, Mak je kažnjen, izgubio je posao, a njegova izdavačka kuća ugašena.

Ponovno se našao na margini, ali ta marginalnost rađa velikog pjesnika. Bez stalnog zaposlenja, ali s neugaslim stvaralačkim žarom, počinje pisati svoje najznačajnije zbirke. Poema Plivačica (1954), uz Sijarićevu zbirku pripovijedaka Ram bulja Ćamila donosi prekretnicu u razvoju novije bošnjačke književnosti, a Okrutnosti kruga (1960), Koljena za Madonu (1963), Minijature (1965) i Ostrva (1966) pripremaju tlo za njegovo životno djelo – zbirku Kameni spavač (1966).

U toj knjizi, koja je istovremeno lirska hronika i metafizički spomenik, Dizdar pronalazi poetski izraz koji će zauvijek promijeniti bosanskohercegovačku književnost. Nadahnut srednjovjekovnim stećcima i bosanskim epitafima, Mak je iz pepela prošlosti izgradio pjesnički svemir u kojem mrtvi govore živima, a kamen progovara jezikom duše.

Profesor književnosti Sead Šemsović precizno je definirao ovo remek-djelo: “Zbirka Kameni spavač još svojim naslovom izravno upućuje na stećak kao oznaku nultog reda bosanske samostalnosti i samosvojnosti u srednjovjekovnom razdoblju. Svu težinu života bosanskog čovjeka na razmeđu svjetova koju razaznajemo na crtežu i natpisu stećka Dizdar će majstorski pretočiti u jezik stećka, do te mjere sublimirajući prošlog i sadašnjeg Bošnjaka da nad tekstom ostajemo zapitani ‘jesmo li mi ti okamenjeni spavači’ koje pjesnik budi radi nas samih. Upravo stoga, kako temom tako i načinom oblikovanja pjesničkih slika, Dizdar misionarski progovara u formi fakta zapisa o zapitanosti prošlog i sadašnjeg čovjeka ima li bol smisao i šta je opstanak pojedinca u opstanku svemira”.

Važno je imati u vidu da su se u toj ključnoj, presudnoj i prekretničkoj 1966. godini uz Kamenog spavača pojavili Derviš i smrt Meše Selimovića i Pobune Derviša Sušića. Dizdar nas je nakon dugog zaborava podsjetio na bosansku srednjovjekovnu baštinu, Selimović na bogati osmanski period, a Sušić na ta oba razdoblja kao i na onâ koja dolaze nakon njih.

U potrazi za izvorištima vlastitoga identiteta, Dizdar istražuje staru pismenost i kulturu, pa nastaju knjige Stari bosanski epitafi (1961) i Stari bosanski tekstovi (1969) – pionirska djela u proučavanju srednjovjekovne bosanske književnosti. Te knjige svjedoče o njegovom uvjerenju da narod koji ne poznaje vlastitu prošlost ne može ni razumjeti svoju sadašnjost.

Objavio je i nekoliko priređenih knjiga, među kojima je posebno važna Panorama savremene bosansko-hercegovačke proze (1961), jedna od prvih antologija modernog bosanskohercegovačkog književnog stvaranja.

Bio je i neumorni kulturni radnik: član i predsjednik Udruženja književnika BiH, a od 1964. do smrti i glavni urednik časopisa Život. U tom periodu postaje zaštitno lice sarajevskog kulturnog života, boem, urednik, mecena mladih pisaca i borac za slobodu umjetničkog izraza. U Životu 1970. objavljuje svoj čuveni esej Marginalije o jeziku i oko njega, u kojem se javno i hrabro zalaže za priznanje bosanskog jezika kao zasebne, treće varijante tadašnjeg srpskohrvatskog jezika. Bio je to čin građanske i intelektualne hrabrosti, ali i razlog za nove napade i pritiske kojima je bio izložen do kraja života.

Preminuo je iznenada 14. jula 1971. godine, u 54. godini života, u Sarajevu. Neposredno prije smrti pripremio je treće, konačno izdanje Kamenog spavača, ali ga nije dočekao iz štampe.

Posthumno su objavljene i njegove zbirke Modra rijeka (1971), poetska rekapitulacija života i stvaranja, te brojni prijevodi na strane jezike. Dobitnik je niza priznanja: Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva, Zmajeve nagrade Matice srpske, Zlatnog vijenca Struških večeri poezije i mnogih drugih.

Nažalost, u javnosti se ponekad, mjesto o njegovim vrhunskim književnim ostvarenjima iz kojih naprosto izbija duh Bosne, njene iskonske kulture i pisane riječi, polemiziralo o Makovom nacionalnom uvjerenju i opredjeljenju, pa su mu zlonamjerni i nesazreli kritičari spočitavali da se, navodno, izjašnjavao kao Hrvat, i to samo zbog toga što se njegovo ime i književno djelo, uz još neke bošnjačke pisce, našlo u hrvatskim antologijama i književnim leksikonima.

Iako je profesor Fahrudin Rizvanbegović, jedan od najvećih poznavalaca bošnjačke književnosti,  javnosti prenio Dizdareve riječi da se nikada nije izjasnio kao hrvatski pjesnik i da je, zapravo oduvijek bio samo “dobri Bošnjanin”, autošovinistima s bošnjačkim imenom to nije bilo dovoljno pa su nastavili pokazivati da ne razumiju historijski usud bošnjačke kulture i njenih velikana da ih se po potrebi svojata i sa istoka i sa zapada.

Unuk Maka Dizdara reagovao na pisanje ideologa Naše stranke: “Tarik Haverić čini ono što nije viđeno ni kod najvećih hrvatskih nacionalista!”

Naime, kako Gorčin Dizdar primjećuje, Haverić čini ono što nije viđeno ni kod najvećih hrvatskih nacionalista, rigidno i isključivo svrstava Maka Dizdara u hrvatsku književnost.

Unuk našeg čuvenog pjesnika Maka Dizdara, dakle njegov potomak, javno su usprotivio zeničkom profesoru i ideologu Naše stranke Tariku Haveriću koji je u nedavnom objavljenom tekstu za portal Prometej u kojem je napisao sljedeće:

“S nepokolebljivim Hrvatima poput Alije Nametka ili Maka Dizdara bilo je lakše, njihovi potomci danas se ne protive toj posmrtnoj i nasilnoj promjeni identiteta, ali šta da se radi s uglednim književnikom s imenom orijentalnog porijekla koji je sam sebe, oporučno, svrstao u srpsku književnost?”

Haverić je dakle uzeo sebi za pravo da govori u ime potomaka čuvenog pjesnika. Zbog toga smatramo vrlo važnim prenijeti reakciju Gorčina Dizdara, unuka Maka Dizdara.  Naime, kako Gorčin Dizdar primjećuje, Haverić čini ono što nije viđeno ni kod najvećih hrvatskih nacionalista – rigidno i isključivo svrstava Maka Dizdara u hrvatsku književnost.

“Zapanjen sam rečenicom Tarika Haverića u kojoj tvrdi sljedeće: ‘S nepokolebljivim Hrvatima poput Alije Nametka ili Maka Dizdara bilo je lakše, njihovi potomci danas se ne protive toj posmrtnoj i nasilnoj promjeni identiteta (…)’, pri čemu misli na uvrštavanje Makovog djela u korpus bošnjačke književnosti.

Ovako rigidno i isključivo svrstavanje Maka Dizdara u hrvatsku književnost dosada nisam susreo ni kod najvećih hrvatskih nacionalista. Najprije, Mak Dizdar sasvim sigurno nije bio ‘nepokolobljivi Hrvat’, ili barem meni nije poznat niti jedan tekst ili drugi dokument koji bi tu tvrdnju potkrijepio.

S druge strane, Mak Dizdar za života jeste pristajao da bude uvršten u hrvatsku književnost, što možda negiraju neki bošnjački nacionalisti, ali sasvim sigurno ne njegovi potomci. Isto tako se Makovi potomci, ili mogu barem govoriti u svoje ime, ne protive njegovom uvrštavanju u kategorije bosanske, bosanskohercegovačke ili bošnjačke književnosti, jer on na kraju krajeva jeste bio ono što Haverić podrugljivo naziva “bosanskim muslimanskim subjektom” , između ostalog i stoga što bi njega i njegove potomke takvima smatrali oni koji su rušili njegov rodni grad i grad u kojem je proveo život, i bez obzira što Mak u vjerskom smislu nije bio musliman.

U svakom slučaju, kod Haveroviće tvrdnje radi se o jednom iznenađujuće paušalnom, a u određenom smislu i ekstremističkom stavu o jednom izuzetno kompleksnom pitanju. Ili ja nešto nisam dobro razumio?”, napisao je Gorčin Dizdar povodom teksta Tarika Haverića.

Mak Dizdar nikada nije rekao da je hrvatski pisac. Ne postoji dokument ili istup znamenitog Stočanina kojim bi se moglo dokazati da se ikada samoimenovao hrvatskim piscem. Ono što znamo jeste da Mak Dizdar nikada nije reagirao na to što su ga Hrvati uvrstili u svoje izbore i časopise. No, čak i da postoji takav zapis, po ne znamo koji put treba ponoviti da bi njegovo onovremeno hrvatstvo bilo uvjetovano političkim okolnostima, a u trenutku kada su Bošnjaci dobili priliku da se izjasne kao Muslimani, Dizdar više nije bio među živima.

Treba dodati i olakotnu činjenicu ovoj „zabrinutosti“ koju će neko protumačiti kao prisezanje. Naime, u Povijesti hrvatske književnosti i u Hrvatski književni leksikon uvršteni su još i živući najugledniji bošnjački pisci: Dževad Karahasan i Irfan Horozović, kojima je uz fotografiju posvećen veliki prostor, a da oni nikada zbog toga nisu izrazili zabrinutost i negodovanje, smatrajući to, vjerovatno, kao dobrodošlo prožimanje dviju književnosti, kao zagrebački đaci ili doktorandi.

Ali, treba ponoviti i to da je svaka diskusija o Maku Dizdaru kao Hrvatu i hrvatskom piscu završila 1993. godine u Stocu kada su hrvatski bojovnici njegovu bistu strijeljali i izrešetanu bacili u Bregavu, gdje je zajedno s pastrmkama dočekala kraj rata, a danas se nalazi u Bošnjačkom institutu u Sarajevu. Iako je 1993. godine nepogrešivo i bespovratno Mak Dizdar identificiran kao Mehmedalija, a njegovi su živi sugrađani Bošnjaci tada završili u koncentracijskom logoru (prije toga njegova majka i sestra u Jasenovcu), i danas ima potreba nespretno prisezati Dizdara u hrvatski književni korpus.