Napad je predvodio Pero Radić zvani Jarac iz Malešića. Komšija kojeg su Bošnjaci voljeli. Čak je u Jusićima dugo i prodavnicu držao u jednoj bošnjačkoj kući. Poznavao je i najmanje dijete. Kad su ga poslije agresije neki momci iz Jusića, čiji su očevi pobijeni, pitali zašto ih nije zaštitio, Jarac je ironično odgovorio: “Čika Pero je učinio sve što je mogao“. Inače, Pero Jarac bio je predsjednik Mjesne zajednice Kozluk poslije smrti Fadila Banjanovića Bracike, i to u sredini gdje Bošnjaci, poslije povratka na svoje, čine polovinu stanovništva.

Srpske su formacije, 27. maja 1992. godine iz pravca Malešića, Brđana i Odžačine, napale na civilno bošnjačko stanovništvo Jusića, sela udaljenog 20 kilometara od Zvornika, koje se nalazi na lokalnom putu Kozluk–Sapna. Kao i u drugim područjima, i ovdje je kobna bila predaja srpskim snagama i ono malo oružja što su Bošnjaci imali. U Jusićima su, po istom receptu, komšije Srbi tražili da se predaju lovačke i poneka automatska puška, i da će to biti garant mira. Međutim, nekoliko dana nakon što su se uvjerili da u selu nema nijedne cijevi, najbliže komšije iz obližnjih Malešića napali su svoje radne kolege, školske drugove, poznanike…

I u ovom napadu učestvovale su grupe iz Srbije.

U prvom napadu ubijeno je 12 civila, a još 38 ih je zarobljeno i odvedeno u osnovnu školu u obližnjim Malešićima. Na tom lokalitetu muškarci su odvojeni od svojih porodica, a potom odvedeni u rejon Ubjenca, gdje su najvjerovatnije i strijeljani.

Napad je predvodio Pero Radić zvani Jarac iz Malešića. Komšija kojeg su Bošnjaci voljeli. Čak je u Jusićima dugo i prodavnicu držao u jednoj bošnjačkoj kući. Poznavao je i najmanje dijete. Kad su ga poslije agresije neki momci iz Jusića, čiji su očevi pobijeni, pitali zašto ih nije zaštitio, Jarac je ironično odgovorio: “Čika Pero je učinio sve što je mogao“. Inače, Pero Jarac bio je predsjednik Mjesne zajednice Kozluk poslije smrti Fadila Banjanovića Bracike, i to u sredini gdje Bošnjaci, poslije povratka na svoje, čine polovinu stanovništva.

Važno je napomenuti da je Tužilaštvo za ratne zločine utvrdilo da je napad na Jusiće izvršen pod komandom oficira bivše Jugoslavenske narodne armije Branka Studena.

Sakiba Junuzović iz Jusića tog je dana sa svojom porodicom odvedena u Malešiće.

”Bila je srijeda, 27. maj 1992. Oko 9:30 počele su padati granate, a onda je srpska vojska upala u selo. Palili su kuće, ubijali… Došli su u moju kuću, gdje je u podrumu bilo oko 40 mještana, i žena i muškaraca. Izveli su nas iz podruma i odveli u Malešiće. Muškarce su razdvojeno poveli do prodavnice u Malešićima. Držali su ruke iznad glava. Tamo su nas kod škole razdvojili muškarce od žena i mi smo tada zadnji put vidjeli svoje najmilije. Ubijeni su na zvjerski način. Zaklali su ih i masakrirali, a nijedan muškarac koji je pao u njihove ruke nije preživio. Moj Ado i moja Almira nisu svog oca zapamtili. Znaju ga samo po slikama. Najviše nas boli što ubice slobodno hodaju, a i danas neki od njih dođu u Jusiće, kao da se ništa nije dogodilo, govore ko nas to zavadi”, drhtavim glasom svjedoči Sakiba, kojoj su tog dana ubili muža Fadila, brata, svekra i veliki broj bližih rođaka. 

Esmiru ef. Hasanoviću 27. maja 1992. srpske su snage ubile oca Muniba, amidže Munira i Jasmina, djeda Mustafu.

„Bio je ovo jedan od prvih velikih zločina u agresiji nad našom domovinom. Zločinci su nam došli na kućni prag, ubili nevine ljude koji nikom nikada nisu ništa nažao načinili“, kaže Esmir.  

(Avdo Huseinović, Ovamo daleko – atentat na Bosnu, Udruženje Pravda, Sarajevo, 2024)