Ali od pada režima Bashara al-Assada u decembru, oko 5.000 ljudi se vratilo u Yarmouk, gdje su Qusay i njegovi sinovi već proveli dvije godine živeći među ruševinama. Zajedno se nadaju da će sakupiti dijelove svoje “male Palestine”. Ali kao izbjeglice i manjinska grupa na promjenjivom političkom pejzažu Sirije, zabrinuti su kako će se uklopiti u novi poredak kada se prašina slegne.

Mohammed Abu Qusay će se uvijek sjećati gladi. Tokom građanskog rata, on i njegova tri sina jeli su ptice pjevice da bi preživjeli, ili rotkvice, a ponekad samo sol i vodu.

„Proživio sam cijelu opsadu ovdje, ja i moji sinovi, kada su bili mali. Režim nas je bombardirao eksplodirajućim bačvama, raketama, projektilima, granatama“, rekao je Kusay za The New Arab, dok je ispijao čaj ispred svoje male mehaničarske garaže u kampu Yarmouk, nekada uspješnom domu sirijskih palestinskih izbjeglica.

Razaranje koje ga okružuje ukazuje na apsolutnu nemogućnost ljudskog stanovanja. Razorena predgrađa, pejzaž od ruševina i cementne prašine, prizivaju slike Gaze, gdje je Qusayov djed odrastao prije nego što je migrirao u Siriju tokom osmanskog doba.

Ali od pada režima Bashara al-Assada u decembru, oko 5.000 ljudi se vratilo u Yarmouk, gdje su Qusay i njegovi sinovi već proveli dvije godine živeći među ruševinama.

Zajedno se nadaju da će sakupiti dijelove svoje “male Palestine”. Ali kao izbjeglice i manjinska grupa na promjenjivom političkom pejzažu Sirije, zabrinuti su kako će se uklopiti u novi poredak kada se prašina slegne.

Tokom proteklih mjeseci, nova vlada u Damasku je demontirala palestinske frakcije i političke organizacije u Yarmouku.

Bez lokalnog rukovodstva i bez garancija vlade o njihovom budućem statusu ili pravima, stanovnici kampa postaju sve zabrinutiji.

Od uspona do uništenja

Osnovan 1957. godine, kamp Yarmouk je bio dom mnogim palestinskim izbjeglicama protjeranim u “Nakbi”, ili katastrofi, tokom uspostavljanja izraelske države 1948. godine.

Za razliku od susjednih zemalja, Palestincima su ponuđena gotovo sva ista prava kao i sirijskim građanima, ali im nije bilo dozvoljeno da glasaju. I, uprkos napetom odnosu s porodičnom dinastijom Assad, kamp je procvjetao u živahnu komercijalnu četvrt i najveću palestinsku izbjegličku zajednicu u Siriji.

Gusto izgrađeno područje koje zauzima oko kvadratnu milju na južnom rubu Damaska, Yarmouk je bio žestoko osporavan teren tokom građanskog rata. Intenzivno bombardovanje režima uz rusku zračnu podršku protjeralo je većinu od 160.000 palestinskih stanovnika kampa.

Godine 2013. Assad je opkolio kamp, zavladala je glad, a najslabiji od nekoliko hiljada koji su ostali počeli su se smanjivati. Gotovo 200 ljudi umrlo je u narednim mjesecima, većina njih je umrla od gladi. Do trenutka kada je Yarmouk ponovo osvojio Assadova vojska 2018. godine, on je bio sveden na grad duhova.

„Želimo da oni koji su nam nanijeli štetu plate cijenu uništenja“, rekao je Qusay. „Izgladnjivali su nas, ubijali nas, uključujući i djecu. Morali smo izvlačiti tijela djece u komadima i sahranjivali smo ih u komadima.“

Gotovo dvije trećine zgrada u Yarmouku oštećene su ili uništene tokom sukoba, prema podacima Akcione grupe za Palestince Sirije (AGPS) sa sjedištem u Velikoj Britaniji. Obnova je spora i fragmentirana, dijelom zbog nekontrolisanog pljačkanja građevinskog materijala od strane Assadovih vojnika.

Oni koji to mogu priuštiti izvršili su manje popravke svojih domova, ali svi žive bez tekuće vode i struje, i uz oskudnu podršku države ili međunarodnih organizacija.

Širom Sirije, stanovništvo pogođeno siromaštvom i ratnim razaranjima pokušava da se oporavi. Ali sirijske palestinske izbjeglice – ukupno oko 450.000 – također se bore s neizvjesnošću kako će se snaći pod novom vladom u Damasku.

Devet mjeseci nakon Assadovog pada, pitanja o njihovom budućem statusu i pravima kao izbjeglica ostaju bez odgovora. Nervozne sumnje proizlaze iz alternativa. Ako se radi o potpunoj naturalizaciji kao sirijskih građana, oni se brinu da će to doći na štetu gubitka palestinskog identiteta, prava na povratak i rijetkih beneficija koje primaju kao izbjeglice.

S druge strane, ako nisu u potpunosti integrirani, boje se da će postati građani drugog reda i nastavka represije s kojom su se suočavali kao Palestinci pod Assadom.

Strah i nepovjerenje pojačavaju vijesti u julu da sirijske vlasti mijenjaju status boravka sirijskih Palestinaca u “strani stanovnik” na civilnim dokumentima, iako je vlada kasnije incident pripisala tehničkoj grešci.

“To je kao da ste u limbu”, rekao je za The New Arab Musaab Balchi, analitičar rizika i osnivač Miftaha, nadolazećeg medijskog projekta o palestinskim izbjeglicama u Siriji.

“Sirijska vlada nema jasnoće u vezi s pravnim statusom i budućnošću palestinskih izbjeglica… i zajednica osjeća zabrinutost.”

Balchi, koji je i sam sirijsko-palestinski izbjeglica, dodao je: „[Palestinci] se boje da će upasti u pukotine između svega. Glavni problem [u Siriji] je taj što nemamo nikakvu moć djelovanja: ni ekonomsku, političku, društvenu ni vojnu.”

Život s neizvjesnošću u sjeni Gaze

U nastojanju da uspostavi monopol sile i ugodi interesima SAD-a dok se Sirija udaljava od iranske sfere utjecaja, vlada predsjednika Ahmeda Al-Sharaa raspustila je palestinske frakcije koje su ostale nakon građanskog rata, od kojih su neke bile saveznice s prethodnim Assadovim režimom.

Vođe grupa poput Narodnog fronta za oslobođenje Palestine – Glavne komande (PFLP-GC) i drugih manje istaknutih organizacija protjerane su ili im je dozvoljeno da odu u susjedne zemlje.

Ali postoji zabrinutost da bi ovo moglo ostaviti vakuum moći, s potencijalno destabilizirajućim posljedicama. Sada nepostojeće palestinske frakcije pružale su usluge i pomoć u Yarmouku; bez njih, obespravljena i nezaposlena omladina mogla bi tražiti ilegalne aktivnosti kako bi osigurala svoje potrebe, uključujući pridruživanje kriminalnim bandama ili naoružanim militantima.

„Moramo biti vrlo oprezni kako se snalazimo u vakuumu moći – i ideološkom – koji je ostao nakon raspuštanja i zabrane palestinskih frakcija.“ „U Siriji… mogli biste pronaći ekstremističke grupe koje popunjavaju ideološku prazninu“, rekao je Balchi.

Još jedan razlog za uzbunu među sirijskim Palestincima usmjeren je na izraelske akcije u Siriji. Od decembra, Izrael je okupirao novu teritoriju na Golanskoj visoravni i pokrenuo preko 1.000 zračnih napada, opravdavajući sve to kao neophodno za osiguranje vlastite sigurnosti ili zaštitu sirijske manjinske zajednice Druza. Sirija nije uzvratila.

Prošlog mjeseca, i prvi put u decenijama, prvi sastanak između visokih sirijskih i izraelskih zvaničnika održan je iza zatvorenih vrata u Parizu, uglavnom radi razgovora o deeskalaciji tenzija između Sirije i Izraela.

Također je bilo riječi o normalizaciji između dvije zemlje, što bi proširilo Abrahamov sporazum u skladu s vizijom američkog predsjednika Donalda Trumpa o „prosperitetnom Bliskom istoku“.

Uhvaćen između suprotstavljenih briga, Balchi kaže da su sirijski Palestinci zabrinuti dok posmatraju ovaj razvoj događaja, ali vjeruju da bi neka vrsta dogovora, poput sporazuma o nenapadanju, mogla biti neophodna kako bi se osigurala stabilnost Sirije.

Nakon decenije rata, mir i šansa za obnovu su iznad svega ono što stanovnici Yarmouka žele.

U međuvremenu, Qusay i njegove komšije gledaju scene iz Gaze na svojim televizorima sa bolnom bespomoćnošću. Sve im je to previše poznato dok svjedoče kako je njihov dom predaka, udaljen samo 300 km, podvrgnut izraelskoj blokadi i rezultirajućoj gladi.

Niz ulicu od Qusayeve kuće, muškarac srednjih godina koji se predstavio kao Abu Hamza sjedio je i čekao u hladu na hrpi blokova od šljunka.

„Ljudi ovdje su umorni. Njihove kuće su nestale. Žele živjeti u miru… Ali Yarmouk je simbol za Palestince, svaki Palestinac u ovom kampu ima srce u Gazi“, rekao je Abu Hamza.

Nedavno se vratio kući i, iako od nje nije mnogo ostalo, planirao je ostati. „Rođen sam u Yarmouku i umrijet ću u Yarmouku“, rekao je.