Ulice Srbije već mjesecima svjedoče upornim protestima protiv vlasti predsjednika Aleksandra Vučića, a posljednjih dana oni prerastaju u otvorene sukobe. Ono što je započelo kao mirna borba za slobodne i fer izbore, sve više poprima obrise nasilne konfrontacije između građana i vlasti – u kojoj policija i partijski aktivisti režima postaju glavni instrument represije.

Od novembra prošle godine, stotine hiljada ljudi širom Srbije zahtijevaju pravdu, transparentnost i odgovorno upravljanje državom. Povod za izlazak na ulice bio je tragični događaj u Novom Sadu, kada je prvog novembra prošle godine usljed neadekvatne rekonstrukcije pao krov željezničke stanice, pri čemu je poginulo 16 ljudi. Taj simbol neodgovornosti vlasti pretvorio se u katalizator jedne od najmasovnijih pobuna protiv režima u posljednjoj deceniji.

Tokom posljednjih deset dana demonstracije su obilježili brutalni napadi na studente i aktiviste. Svjedoci govore da su članovi Srpske napredne stranke (SNS) fizički napadali demonstrante, dok se policija otvoreno stavila na stranu režima. Događaj koji je izazvao posebnu ogorčenost desio se 14. augusta, kada je jedan policijski komandant studentici Nikolini Sinđelić prijetio silovanjem i fizički je napao.

Solidarnost s ovom mladom ženom pretočila se u centralni slogan protesta u Beogradu: „Svi smo mi Nikolina“. Demonstranti su nosili transparente s porukama „Ko nas štiti od policije?“ i „Nasilje nad ženama je državni zločin“.

Vedran Džihić, politolog i ekspert za jugoistočnu Evropu s Austrijskog instituta za međunarodnu politiku (OIIP), ocjenjuje da se režim Aleksandra Vučića nalazi u fazi „kontrolnog sloma“.

“Vučić je iscrpio sve instrumente: pokušao je smirivanjem, nasiljem, medijskim kampanjama, odvraćanjem pažnje i kalkulacijom da će protesti nestati preko ljeta. Ali, to nije uspjelo, pa sada pribjegava eskalaciji”, kaže Džihić za Der Standard.

On ističe da se u Srbiji dešava opasan proces: monopol države na upotrebu sile pretvara se u „monopol širenja nasilja“. Na sceni su i partijski batinaši i policijska represija, a u medijima režimska retorika straha i prijetnji. „Princip vladavine danas je zasnovan na strahu i nasilju“, dodaje Džihić.

Suočen sa sve većim pritiskom, režim pribjegava teorijama zavjere. Tako je predsjednica Skupštine Ana Brnabić tvrdila da su građani „namjerno srušili“ konstrukciju na novosadskoj stanici kako bi izazvali revoluciju i srušili vlast. Međutim, istrage su jasno pokazale da je uzrok nesreće bio nestručan nadzor nad rekonstrukcijom.

Vučić, prema riječima Džihića, izbjegava raspisivanje izbora jer strahuje da SNS više ne bi mogao da obezbijedi potrebnu manipulaciju za ostanak na vlasti. „Opozicija je ojačala i mogla bi na izborima pokazati koliko je SNS zaista nepopularan“, kaže Džihić.

Režimski mediji sada šire narativ da Srbija „klizi u građanski rat“. Vučićevi pristalice prikazuju se kao zaštitnici mira, a demonstranti kao strani plaćenici koji proizvode haos. Takva retorika, upozorava Džihić, može biti veoma opasna, jer potiče spiralu nasilja i udaljava zemlju od suštine zahtjeva protesta – vladavine prava i odgovornosti.

„Važno je da protestni pokret ostane fokusiran na ključne zahtjeve: pravna država, slobodni izbori i kraj političkog nasilja. Ne smije se nasjesti na priču o građanskom ratu, jer je upravo režim taj koji gura društvo u nasilje“, naglašava Džihić.

Brutalne slike iz Beograda i drugih gradova sada se sve češće pojavljuju i u evropskim medijima. Džihić smatra da je došlo vrijeme da i Evropska unija zauzme jasniji stav:

“Prijatelji Vučića, njemački kancelar Friedrich Merz i francuski predsjednik Emmanuel Macron, moraju nešto reći. EU snosi odgovornost, jer u zemlji kandidatu za članstvo ne može se tolerisati ovakva razina nasilja. Očekujem da će Srbija na jesen biti tema na evropskoj agenda”, poručuje ovaj politolog.

Dok protesti traju, a režim odgovara sve žešćom represijom, Srbija se suočava s ključnim pitanjem: da li će se nastaviti put autoritarne kontrole zasnovane na nasilju ili će građani uspjeti izboriti prekretnicu ka demokratskim standardima koje zemlja, barem na papiru, već dugo obećava.

IZVOR: Der Standard