Prilikom objave u UN-u u julu da će Velika Britanija priznati palestinsku državu, britanski ministar vanjskih poslova David Lammy rekao je da osjeća ruku historije na svojim ramenima. To nije sasvim iznenađujuće, s obzirom na to da nijedna evropska država nije igrala dužu ili kontroverzniju ulogu u rješavanju prava palestinskog naroda na samoopredjeljenje. Ovo su neki od ključnih trenutaka za uključivanje Velike Britanije.

Priznavanje palestinske države od strane Velike Britanije, Kanade i Australije pokrenut će globalnu diplomatsku gužvu dok Izrael razmatra odmazdne aneksije na Zapadnoj obali, potez koji bi produbio njegov zastoj s Evropom, proširio jaz s arapskim državama i dodatno udaljio SAD od njihovih saveznika širom svijeta dok Trumpova administracija održava podršku Netanyahuu i Izraelu u ratu u Gazi. Ovoj grupi država pridržili su se Portugal i Francuska. A očekuje se u toku dana da još nekoliko država prizna Palestinu.

Prilikom objave u UN-u u julu da će Velika Britanija priznati palestinsku državu, britanski ministar vanjskih poslova David Lammy rekao je da osjeća ruku historije na svojim ramenima. To nije sasvim iznenađujuće, s obzirom na to da nijedna evropska država nije igrala dužu ili kontroverzniju ulogu u rješavanju prava palestinskog naroda na samoopredjeljenje. Ovo su neki od ključnih trenutaka za uključivanje Velike Britanije.

Svijet u ratu – 1914.

Godine 1914., kada je počeo Prvi svjetski rat, Osmansko carstvo se pridružilo centralnim silama, a britanski odgovor bio je proglašenje Egipta britanskim protektoratom. Sljedećeg aprila, članice trojne antante – Francuska, Rusija i Velika Britanija – počele su tajno pregovarati o planovima za Bliski istok pod pretpostavkom da će se Osmansko carstvo raspasti.

Između 1915. i 1916. godine, tajni razgovori doveli su do sporazuma Sykes-Picot, francusko-britanskog sporazuma u potpunosti otkrivenog tek 20 godina kasnije, o podjeli Bliskog istoka. U njemu su utvrđeni prioriteti interesa Francuske i Velike Britanije na Bliskom istoku, uključujući široki plan za međunarodnu upravu u Palestini.

Istovremeno, arapski lideri su vjerovali da je u prepisci između Sharifa Husseina, čuvara svetih islamskih gradova Medine i Meke, i Sir Harolda McMahona, visokog komesara Egipta, data jasna obaveza da će Britanija podržati pobunu protiv Osmanlija i promovirati nezavisnu arapsku državu koja će obuhvatati cijelu osmansku Aziju. Pobuna se dogodila 1916. godine, a britanski general Edmund Allenby je na kraju osvojio Palestinu od Turaka.

Balfourova deklaracija – 1917.

U novembru 1917. godine, britanski ministar vanjskih poslova, Arthur Balfour, u pismu lordu Rothschildu, dao je treću obavezu o budućnosti Palestine. Izjavio je da britanska vlada “s odobravanjem gleda na uspostavljanje nacionalnog doma za jevrejski narod u Palestini bez predrasuda prema građanskim i vjerskim pravima nežidovske zajednice”.

Mnogi motivi su navedeni za ovo obećanje, ali Balfour je smatrao da je u principu ispravno, pišući u augustu 1919. da je „cionizam, bio ispravan ili pogrešan, dobar ili loš, ukorijenjen u vjekovnim tradicijama, u sadašnjim potrebama, u budućim nadama daleko većeg značaja od želja i predrasuda 700.000 Arapa koji sada naseljavaju ovu drevnu zemlju“.

Godine 1922., uprkos obećanjima o nezavisnosti, Liga naroda je odobrila pravo Britancima da zadrže mandat za Palestinu, a Balfourova deklaracija je uključena kao dio tog mandata.

 Arapska pobuna u Palestini – 1936-1939.

Godine 1936. rastuća frustracija Palestinaca Britancima dovela je do otvorene pobune, a zatim i brutalne represije. Peelova komisija Ujedinjenog Kraljevstva nevoljko je 1937. odlučila da je podjela jedini odgovor, iako bi to podrazumijevalo masovno raseljavanje Palestinaca.

Kako se Hitlerov progon Jevreja ubrzavao, broj Jevreja u Palestini dostigao je 450.000 – trećinu stanovništva. Uoči Drugog svjetskog rata 1939. godine, u pokušaju da umiri obje strane, u britanskom dokumentu se navodi da se zalaže za palestinsku državu u roku od 10 godina, ali Balfourova deklaracija „nije mogla imati namjeru da se Palestina pretvori u jevrejsku državu protiv volje arapskog stanovništva zemlje“.

Britanski mandat je napušten – 1947.

Godine 1947., oslabljen ratom i suočen s nasiljem jevrejskih i arapskih zajednica, ministar vanjskih poslova Ernest Bevin predao je sukob Ujedinjenim nacijama, napuštajući britanski mandat. U novembru, rezolucijom 181, UN je glasao sa 33 prema 10 za podjelu koja je bila vrlo povoljna za Izrael i uz snažnu podršku američkog predsjednika Harryja Trumana.

Osnovana je država Izrael – 1948.

Država Izrael proglašena je u maju 1948. godine. Britanija je trebala nadgledati podjelu, uključujući ekonomsku uniju između dvije države, ali je uglavnom oprala ruke.

Izrael i Arapi su uglavnom bili ostavljeni da se bore sami, a kao rezultat rata 1948. godine, oko 750.000 Arapa je raseljeno od 1.500.000 stanovnika.

Od tada su SAD počele dominirati bliskoistočnom politikom. U početku su bile prilično nepristrasne prema Arapima i Izraelcima, ali kako je hladni rat sve više definirao sve, počele su tretirati Izrael kao vitalnog saveznika.