Umro načelnik Vareša za kojeg su glasali i Bošnjaci i Hrvati

Tokom svojih mandata ostavio je trag u razvoju lokalne infrastrukture, ekonomije i obnovi vareške rudarske tradicije. No, ono po čemu će ga Vareš najduže pamtiti nije beton, nego hrabrost. Marošević je bio jedan od rijetkih političara koji je, u ratnim ranama opterećenom kraju, otvoreno i dostojanstveno govorio o zločinima nad komšijama. Odao je počast bošnjačkim žrtvama Stupnog Dola riječima “Ne u moje ime”, gestom koja je imala snagu stvarnog pomirenja, ne deklarativnog

U 69. godini života, nakon teške bolesti, preminuo je Zdravko Marošević, načelnik Vareša, čovjek koji je, uprkos svim lomovima bosanske politike i složenoj prošlosti ovog kraja, ostao predan jednoj jednostavnoj, ali plemenitoj ideji: da grad pripada svima, i da se grad vodi srcem, a ne podjelama.

Vijest o njegovoj smrti duboko je potresla Vareš, ali i cijelu Bosnu i Hercegovinu. Otišao je čovjek koji je svojim djelovanjem, stavovima i gestama pokazivao da je moguće graditi zajednicu na povjerenju, poštovanju i hrabrosti da se prizna istina, ma koliko bolna bila.

Rođen 1956. u Varešu, svoje prve korake povezao je s rudarskim krajem koji je obilježio generacije njegovih sugrađana. Školovao se u Sarajevu, radio u privredi i kao samostalni poduzetnik, uvijek ostajući čvrsto vezan za Vareš i njegove ljude. Devedesetih godina vratio se u rodni kraj i priključio HVO-u, prolazeći težak put običnog vojnika i ratnog oficira. Upravo to iskustvo, koje je nosilo više tereta nego ponosa, kasnije će oblikovati njegovu političku mudrost i ljudsku širinu.

U političkom životu Vareša bio je dugogodišnji, prepoznatljiv i stabilan akter. Dva puta je predsjedavao Općinskim vijećem, a 2016. godine građani su mu povjerili mandat načelnika, mandat koji su mu 2024. ponovo potvrdili. Bio je član HDZ-a BiH, a kasnije se priključio HDS-a, ali nikada rob stranačkih matrica. Njegova lojalnost bila je usmjerena isključivo prema gradu i svim njegovim stanovnicima, bez obzira na njihov nacionalni ili politički identitet.

Tokom svojih mandata ostavio je trag u razvoju lokalne infrastrukture, ekonomije i obnovi vareške rudarske tradicije. No, ono po čemu će ga Vareš najduže pamtiti nije beton, nego hrabrost. Marošević je bio jedan od rijetkih političara koji je, u ratnim ranama opterećenom kraju, otvoreno i dostojanstveno govorio o zločinima nad komšijama. Odao je počast bošnjačkim žrtvama Stupnog Dola riječima “Ne u moje ime”, gestom koja je imala snagu stvarnog pomirenja, ne deklarativnog.

U intervjuima je govorio bez fige u džepu: zločini nikada ne smiju biti relativizirani, niti počinjeni u ime drugih. Kao vjernik, kao čovjek i kao načelnik, insistirao je da se svako stratište poštuje, da se svaka žrtva prizna. Upravo zbog toga, Bošnjaci Vareša dvaput su mu dali povjerenje, prepoznajući u njemu ne samo političara nego i čovjeka kojem je stalo do zajedničke budućnosti.

Marošević je vjerovao da se država voli djelima, a ne praznim parolama. Bio je načelnik koji je nosio težinu prošlosti, ali je uporno otvarao vrata budućnosti. Govorio je da je Vareš dom svakome ko ga smatra svojim i tako se i ponašao.

Neka mu je laka vareška zemlja.