Okus se prvenstveno odnosi na jedno od pet čula kojima je obdaren čovjek, a metonomijski se odnosi i na prepoznavanje određenog okusa, obično jela ili pila, koji se konzumiraju. Ukus se pak odnosi više na sistem nekih estetskih čula, prema kojima se može odrediti takva vrsta estetskog čuvstovanja, kao i mogućnost razvijenog osjećaja duhovne ili materijalne ljepote
Ponekad se može desiti nerazlikovanje značenja imenica okus i ukus pa u nekim konstrukcijama okus zamijeni ukus i obrnuto, kao što se to dogodilo onomad novinaru u otvorenom programu jedne bh. medijske kuće.
Okus se prvenstveno odnosi na jedno od pet čula kojima je obdaren čovjek, a metonomijski se odnosi i na prepoznavanje određenog okusa, obično jela ili pila, koji se konzumiraju. Ukus se pak odnosi više na sistem nekih estetskih čula, prema kojima se može odrediti takva vrsta estetskog čuvstovanja, kao i mogućnost razvijenog osjećaja duhovne ili materijalne ljepote.
Kad je riječ o pridjevu koji se izvodi iz navedene osnove, onda je situacija dodatno kompliciranija jer pridjev ukusan označava ono što je prijatno čulu okusa, obično u sferi jela, čime se doovodi u vezu s imenicom okus. Drugo značenje ovog pridjeva veže se za značenje imenice ukus te obuhvaća sistem estetskog čula, podrazumijevajući nešto što sadrži lijep ukus, što u sebi obuhvaća lijepo i pozitivno estetsko osjećanje. To je razlog zašto rječnici ne registriraju pridjevski oblik *okusan, a što ne znači da nekada možda neće doći do tvorbe ovog oblika.
Porijeklo navedenih oblika (okus i ukus, kao i drugih izvedenih) vjerovatno je zajedničko, pošto je korijenska morfema –kus-, na koju se dodaju različiti sufiksi, iako u navedenom korijenu može doći i do određenih alternacija, pošto se javlja i –kuš-, na što upozorava i Skok, iz čega proizlaze različite varijacije nastale iz polisemičnih principa razvoja: kus, kusati, iskusan, iskustvo; kušati, iskušan, iskušenje… Po Skoku, riječ je o praie. korijenu koja je preko germanskih posuđenica ušla u slavenski jezički svijet (odakle je npr. došlo i gustirati, gušt i sl.).
I tako, dok je voda bez okusa, kako tvrdi nauka, ona je ipak ukusna, a ako nije, onda je obično bljutava, a može biti i betna, ili još gore – beterna.
Alen Kalajdžija diplomirao je 2002. godine na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, gdje je magistrirao 2007, a doktorirao 2012. godine. Predavao je kratko u osnovnoj i srednjoj školi, a imao je više angažmana u nastavi bosanskog jezika na univerzitetima u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Objavio je četiri naučne monografije iz oblasti lingvističke bosnistike te zbirku kratkih priča. Uz više od 80 naučnih i stručnih radova te petnaestak kulturalnih kolumni objavio je približno 300 naučnopopularnih pojedinačno koncipiranih jezičkih savjeta o bosanskom jeziku. Na mjestu direktora Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu proveo je dva mandata (2013–2021). Trenutno u Institutu ima izbor u zvanje naučnog savjetnika.
