Prve saborske izbore Zemaljska vlada raspisala je od 18. do 28. maja 1910. godine. Odaziv birača bio je ogroman, čak i u seoskoj kuriji od koje se to najmanje očekivalo. Od ukupno upisanih birača glasalo je: muslimana 83%, pravoslavaca 85%, dok je najmanji odziv bio među katoličkim stanovništvom, samo 61%. U Sabor su izabrana 72 poslanika i 20 virilnih članova.
Krajem 1909. godine Austro-Ugarska je završavala posljednje pripreme za uvođenje Ustava u Bosni i Hercegovini. Već početkom 1910. godine, 20. februara, službeno je proglašen Zemaljski štatut (Bosanski ustav). Svečanosti proglašenja Zemaljskog štatuta u Sarajevu prisustvovali su svi članovi Vlade, viši činovnici i predstavnici civilnih i vojnih vlasti, poglavari svih vjerskih zajednica, predstavnici gradskih općina, autonomnih oblasti i korporacija i drugi ugledni građani. Svečano proglašenje obavio je tadašnji zemaljski poglavar Marijan Varešanin, koji je u kraćem govoru saopćio skupu nastale promjene, a zatim je pročitao carevo rješenje o uvođenju ustava. Novi ustavni poredak u Bosni i Hercegovini bio je reguliran sa šest zakona koji su predstavljali cjelinu: (1) Zemaljski ustav, (2) Izborni red, (3) Saborski poslovni red, (4) Zakon o društvima za Bosnu i Hercegovinu, (5) Zakon o skupljanju za Bosnu i Hercegovinu, (6) Zakon o kotarskim vijećima.
Bosanski ustav donio je vrlo male promjene u upravi Bosne i Hercegovine, jer su njegove kompetencije bile ograničene. Vrhovna je upravna vlast i dalje ostala u rukama Zajedničkog ministra finansija u Beču i njegove agencije, činovničke Zemaljske vlade u Sarajevu. Od svega, ipak, najvažnija je činjenica da je ovim Ustavom Bosna i Hercegovina dobila Sabor. “Bosanski sabor je bio neka vrsta parlamentarnog tijela mada sa veoma ograničenim legislativnim zakonskim pravima. Sabor je bio sastavljen kombinacijom socijalnog, nacionalnog i virilističkog kurijalnog sistema, veoma složenog karaktera“, piše u tekstu Molba graničnih uglednika Bosanskom saboru iz 1914. godine prof. Mina Kujović, viša stručna saradnica u Arhivu Bosne i Hercegovine. Statut je svim zemaljskim pripadnicima garantirao jednakost pred zakonom. Iako je Ustav bio prilično ograničen i nije domaćim ljudima i institucijama davao mnogo ovlaštenja, već je vrhovna uprava ostala u rukama Zajedničkog ministarstva finansija u Beču, neosporan je njegov značaj, jer je njime označen početak ustavnog poretka u našoj zemlji.
Nadležnosti Sabora
Prve saborske izbore Zemaljska vlada raspisala je od 18. do 28. maja 1910. godine. Odaziv birača bio je ogroman, čak i u seoskoj kuriji od koje se to najmanje očekivalo. Od ukupno upisanih birača glasalo je: muslimana 83%, pravoslavaca 85%, dok je najmanji odziv bio među katoličkim stanovništvom, samo 61%. U Sabor su izabrana 72 poslanika i 20 virilnih članova. Zemaljska vlada predložila je da se na 25.000 stanovnika bira jedan poslanik. Popis iz aprila 1895. godine govorio je da je u Bosni i Hercegovini tada ukupno bilo 1.568.092 stanovnika, od čega 548.632 muslimana, 673.246 pravoslavca te 334.142 katolika. U sabor su, na osnovu ovih brojeva, birana 72 zastupnika, tako da je katolicima pripadalo 16, muslimanima 24, pravoslavcima 31, dok je Jevrejima pripao samo jedan mandat. Aktivno biračko pravo imali su svi bosanskohercegovački pripadnici muškog spola koji su na dan izbora navršili 24 godine, koji su samovlasni i koji u zemlji žive barem jednu godinu. Jedino su žene veleposjednice, ukoliko plaćaju 140 kruna zemljarine, imale aktivno biračko pravo u veleposjedničkoj kuriji. U Sabor su izabrane brojne znamenite ličnosti iz društvenog i kulturnog života Bosne i Hercegovine: Ali-beg Firdus, Safvet-beg Bašagić, Petar Kočić, Vojislav Šola, Nikola Mandić, Ljubo Simić, Ivan Šarić…
Saboru je, po Ustavu, pripadalo pravo da Zemaljskoj vladi u Sarajevu upućuje peticije, da imenuje komisije, da podiže žalbe, predlaže rezolucije, podiže žalbe protiv Vlade. Članom 31 Bosanskog ustava bilo je utvrđeno da Sabor i njegovi članovi nemaju nikakve nadležnosti u ustavnoj vlasti. Vlada je, prema tome, bila potpuno nezavisna od Sabora u području svoga djelovanja.
U nadležnosti Bosanskog sabora bili su budžet, zaključivanje zajmova, otuđivanje i opterećivanje zemaljskog imanja, krivično pravosuđe, krivična policija, građansko pravo, javne knjige, trgovačko i mjenično pravo, pravo udruživanja i skupljanja, štampa, zdravstvo, privreda, nastava, religijske institucije, agrarni pravni odnosi, podizanje gospodarskih zavoda, mjere za unapređenje poljoprivrede i melioracije, šume i zaštita šuma, porezi, reforma katastra, podizanje i preinačavanje kaznionica, građenje željeznica, izdržavanje cesta, kupališta i lječilišta, sastav općina i ispitivanje i odobravanje zaključnih računa izvršenja budžeta. Tokom prve i jedine posjete Bosni i Hercegovini, car Josip Franjo I imenovao je za predsjednika prve saborske sjednice Ali-bega Firdusa, a za potpredsjednike Vojislava Šolu i dr. Nikolu Mandića. Kako je Ali-beg Firdus bio bolestan, predsjedničku dužnost tokom cijelog prvog zasjedanja obavljao je Vojislav Šola. Kasnije će za predsjednika Sabora biti imenovan Safvet-beg Bašagić. Otvaranje Sabora bilo je popraćeno neuspjelim pokušajem ubistva generala Marjana Varešanina na Carevoj ćupriji, prilikom povratka s otvaranja. Atentator, srpski omladinac Bogdan Žerajić, po kojem je do devedesetih nosio ime most na kojem je izvršio atentat, ubio se kako bi onemogućio istragu.
Do izbijanja Prvog svjetskog rata, a prema Bosanskom ustavu iz 1910. godine Bosna i Hercegovina u dualističkoj strukturi Habsburške monarhije predstavljala je posebno upravno tijelo, s posebnim pravnim sistemom i posebnim statusom svojih građana, koji nisu tretirani ni kao austrijski, niti kao ugarski državljani, nego kao “bosanskohercegovački zemaljski pripadnici”.
Taj posebni bosanskohercegovački državnopravni subjektivitet najviše se izražavao kroz Bosanski sabor. Raspuštanjem Bosanskog sabora, carevim dekretom 6. februara 1915. godine, Bosna i Hercegovina i dalje je zadržala svoj poseban status u odnosu na Austriju i Ugarsku. Zato su se, bez obzira na rat, u vrhovima Monarhije pravile razne kombinacije oko njenog državnopravnog položaja.
Ideja o podjeli Bosne
“Zemaljski poglavar Stjepan Sarkotić tako je predlagao da se umjesto raspuštenog sabora u Bosni i Hercegovini obrazuje administrativni savjet, kao neko kvazipredstavničko tijelo, koje bi mu pomagalo u radu. Zajednička vlada u Beču to je odbila, s obrazloženjem da sabor nije stavljen van snage te da će se, kada to okolnosti dopuste, ponovno sazvati. Zato bi osnivanje nekog administrativnog savjeta samo otežalo situaciju u zemlji. Kombinacije oko državnopravnog položaja Bosne i Hercegovine pravljene su, prije svega, s ciljem da se spriječi eventualni raspad Austro-Ugarske i onemogući rješenje jugoslavenskog pitanja. Austrijski vojni krugovi insistirali su da se Bosna i Hercegovina pripoji Austriji, dok su ugarski politički vrhovi smatrali da bi Bosna i Hercegovinu trebalo prisajediniti Ugarskoj. Istovremeno, nuđeni su različiti planovi o podjeli Bosne i Hercegovine između Ugarske i Austrije, tako što bi Ugarskoj pripali Banja Luka i Bihać, a ostala četiri okruga – Sarajevo, Travnik, Tuzla i Mostar – Austriji”, navodi Mustafa Imamović u Histojiji Bošnjaka.
Predsjednik ugarske vlade grof István Tisza smatrao je da bi se pripojenjem Bosne i Hercegovine Ugarskoj ponovno u Monarhiji uspostavila politička ravnoteža, poremećena priključenjem Poljske Austriji. Ugarska vlada na sjednici 2. oktobra 1915. godine službeno je usvojila plan o priključenju Bosne i Hercegovine Ugarskoj, uz zahtjev da se u Bosni i Hercegovini prethodno ukinu svi oblici autonomnog političkog života dok se u njoj ne učvrsti položaj Monarhije, odnosno Ugarske.
Kako piše Imamović, grof Tisza ustrajavao je na ovoj ideji sve do pred sam slom Habsburške carevine. On je u septembru 1918. godine posjetio Sarajevo, gdje je razgovarao s najistaknutijim bosanskim političarima. Ideju da je moguće pripojiti Bosnu i Hercegovinu Ugarskoj grof Tisza napustio je tek nakon što su mu jugoslavenski orijentirani srpski i hrvatski bosanskohercegovački političari predali 20. septembra 1918. godine u Sarajevu memorandum u kojem se traži rješenje bosanskog pitanja na osnovu principa samoopredjeljenja naroda, i to u formi ravnopravnih i politički samostalnih naroda.
Istovremeno s ovim previranjima u Bosni i oko Bosne, na drugoj strani tekao je proces rješavanja jugoslavenskog pitanja u vidu stvaranja jedne zajedničke jugoslavenske države, ujedinjenjem Kraljevine Srbije (i Crne Gore) s južnoslavenskim zemljama Habsburške monarhije.
