Ali pored „čekića“, izraelska vojska koristi i „bisturi“ – precizne sisteme za ciljano ubijanje pojedinaca. Ti sistemi podjednako gađaju vođe Hamasa i označene civile, uključujući novinare. Nedavni primjer je bombardovanje kod bolnice Al Shifa u Gazi, kada je ubijen cijeli tim Al Jazeere – pet profesionalaca

Teško je shvatiti: kako je moguće da vojska koja se predstavlja kao „najmoralnija“ i ujedno „najtehnološkija“ na svijetu pravi toliko kobnih „grešaka“? Sekvenca bombardovanja bolnice Nasser u Gazi ostavlja malo prostora za sumnju. Izraelska vojska ispaljuje raketu na zgradu, a nekoliko minuta kasnije, kada dolaze novinari, druga raketa ih ubija s preciznošću hirurškog reza.

U vojnom žargonu to se zove „double tap“ – dvostruki udar. Radi se o obrascu koji su izraelske snage ponavljale nebrojeno puta nad palestinskim ciljevima. Prema međunarodnom pravu, taj postupak nosi jasnu oznaku: ratni zločin.

Smrt novinara u Gazi ne izgleda kao slučajnost, već kao pažljivo osmišljena strategija. Podaci su hladni, ali jezivi: ovo je sukob s najvećim brojem ubijenih reportera još od Drugog svjetskog rata – više nego u Iraku (150), Vijetnamu (63), Afganistanu (65) ili Siriji (134). Više od 200 novinara već je izgubilo život.

Cilj politike Izraela u Gazi izgleda jednostavan: ne ostaviti svjedoke. To se postiže na dva načina – prvo, zabranom ulaska međunarodnoj štampi u Pojas Gaze, što vlada Benjamina Netanyahua sprovodi od samog početka rata protiv Hamasa; drugo, likvidacijom palestinskih novinara koji su još uvijek na terenu.

U posljednjim decenijama, novinari su postali legitimna meta mnogih vojski i paravojnih grupa širom svijeta. Oznaka „Press“ na panciru ili kacigi više ne znači zaštitu – već nišan. Čak ni u današnjoj Ukrajini, gdje Putinove snage gađaju hotele u kojima odsjeda novinarsko osoblje (Park u Harkivu, Reikartz u Zaporožju, Druzhba u Pokrovsku, Sapphire u Kramatorsku), reporteri nisu toliko ugroženi kao u Gazi, gdje gotovo svako izvještavanje nosi smrtnu presudu.

Izraelski vojni portparoli uvijek nude isto objašnjenje za ovakve napade: „to su Hamasovi teroristi“. A kada neko izvana posumnja u tu logiku, etiketiran je kao „antisemita“. No, među ubijenim reporterima su ljudi s međunarodnim akreditacijama, zaposleni u velikim svjetskim medijskim kućama poput Associated Pressa, Reutersa, France Pressa ili Al Jazeere. Radili su u izuzetno teškim uvjetima, ali uvijek jasno označeni kao novinari, kako i nalaže ratno pravo.

Izrael ruši Gazu brutalnošću koja podsjeća na ruske zločine u Mariupolju i Groznom, ili na savezničko bombardovanje Dresdena u Drugom svjetskom ratu. Poginuli se mjere desetinama hiljada, a čak 83% njih su civili – prema podacima procurjelim iz same izraelske vojske. Najviše ih strada pod teškim bombama koje ispuštaju borbeni avioni.

Ali pored „čekića“, izraelska vojska koristi i „bisturi“ – precizne sisteme za ciljano ubijanje pojedinaca. Ti sistemi podjednako gađaju vođe Hamasa i označene civile, uključujući novinare. Nedavni primjer je bombardovanje kod bolnice Al Shifa u Gazi, kada je ubijen cijeli tim Al Jazeere – pet profesionalaca.

Iza ovoga stoji tehnološka dimenzija. Novinarske istrage (+972 Magazine, The Guardian, Le Monde) otkrivaju monstruozne algoritamske alate:

„The Gospel“ (Evanđelje) – generira mete na osnovu baza podataka, obavještajnih izvora i društvenih mreža.

„Lavender“ – masovno označava osumnjičene.

„Where’s Daddy?“ – prati mete u pokretu.

Rezultat? Izrael je s pedesetak lociranih ciljeva godišnje prešao na stotine dnevno, zahvaljujući umjetnoj inteligenciji. U završnoj fazi, alat Fire Factory računa količinu eksploziva, određuje sekvencu napada i bira sredstvo – dron, avion ili raketu – kako bi se izvršio udar.

Benjamin Netanyahu tako ne vodi samo rat s Hamasom – on vodi i rat s istinom.

IZVOR: El Mundo