U svijetu u kojem se granica između stvarnosti i fikcije sve češće briše, knjige su oduvijek imale moć da oblikuju ljudsku maštu, ponekad na uzvišen, a ponekad na zastrašujući način. Dok su mnoge generacije čitale romane radi znanja, bijega ili inspiracije, postoje i oni koji su u književnim djelima pronašli izgovor za sopstvenu tamu. Od Isaaca Asimova do Stephena Kinga, pojedini zločini u savremenoj historiji pokazali su kako se ideje iz književnosti mogu izopačiti do smrtonosnih posljedica

Kada je Isaac Asimov 1951. objavio roman Foundation, vjerovao je u moć razuma i nauke da spasu čovječanstvo od barbarizma. Njegov protagonist, Hari Seldon, bio je simbol nade: matematičar koji u dalekoj galaksiji pokušava sačuvati znanje i civilizaciju od nadolazećeg kolapsa. Međutim, nekoliko decenija kasnije, u Japanu, jedna sasvim stvarna „fundacija“ pretvorila je Asimovljeve ideje u oružje fanatizma.

Shoko Asahara, osnivač sekte Aum Shinrikyo, bio je karizmatični propovjednik koji je u Asimovljevim tekstovima vidio potvrdu svoje opsesije o „pročišćenju svijeta“. Kombinovao je elemente budizma, hinduizma i naučne fantastike, stvarajući ideologiju u kojoj je sebe proglasio novim Mesijom. Sekta je okupljala obrazovane mlade ljude, naučnike i intelektualce, koji su vjerovali da će svijet nestati u apokalipsi i da je njihova misija da ga „preobraze“.

Taj delirični san završio je 20. marta 1995. godine, kada su članovi sekte pustili sarin gas u tokijskom metrou. Trinaest ljudi je poginulo, a skoro šest hiljada ih je povrijeđeno. Asahara, koji je svoje zablude hranio pogrešno protumačenom fikcijom, pogubljen je 2018. godine. Asimov je zagovarao razum protiv tiranije, ali njegova djela postala su oruđe u rukama onih koji su tražili opravdanje za ludilo.

Osamdesetih godina svijet je svjedočio još jednom spoju književnosti i ludila. Mark David Chapman, povučeni mladić iz Teksasa, bio je opsjednut Beatlesima, a posebno Johnom Lennonom. Kada je shvatio da njegov idol ne odgovara idealiziranoj slici „mirotvorca“ koju je stvorio, Chapmanova fascinacija se pretvorila u mržnju.

U decembru 1980. otputovao je u New York, čekao Lennona ispred njegove zgrade i zamolio ga za autogram. Nekoliko sati kasnije, pucao mu je u leđa. Kada su policajci stigli, Chapman nije pokušao pobjeći, sjedio je i čitao roman Lovac u žitu J. D. Salingera. Na jednoj od stranica napisao je: „Ovo je moja izjava.“

Salingerov roman, priča o otuđenom adolescentu koji prezire licemjerje svijeta odraslih, pretvoren je u „manifest“ jednog psihotičnog uma. Tokom suđenja, razmatrana je mogućnost da je Chapman patio od šizoidnog poremećaja, ali je proglašen uračunljivim i osuđen na doživotnu kaznu. U njegovom slučaju, fikcija je postala okvir za vlastitu osvetu, ubistvo u ime čiste, ali pogrešno shvaćene ideje o autentičnosti.

Ted Kaczynski, poznat kao Unabomber, bio je briljantan matematičar sa Harvard diplome i IQ-om iznad 160. Umjesto da postane profesor, izabrao je život samotnjaka u kolibi u Montani, gdje je razvio duboku mržnju prema modernoj tehnologiji i industrijskom društvu. Među knjigama koje je čitao nalazilo se i djelo Josepha Conrada The Secret Agent, roman o anarhisti koji planira bombaški napad u Londonu.

Između 1978. i 1995. Kaczynski je slao poštanske bombe univerzitetima, aviokompanijama i istraživačkim institutima, ubivši troje i ranivši više od dvadeset osoba. U pismu-manifestu Industrijsko društvo i njegova budućnost, koje je poslao glavnim američkim novinama, iznio je uvjerenje da tehnologija uništava ljudsku slobodu. Bio je, u izvjesnom smislu, lik iz Conradovog romana koji se izgubio između lucidnosti i destrukcije. Prepoznao ga je njegov vlastiti brat, a Kaczynski je ostatak života proveo u zatvoru, gdje je 2023. godine počinio samoubistvo.

Nijedan pisac nije se suočio s težinom vlastite fikcije kao Stephen King. Godine 1977. objavio je roman Rage pod pseudonimom Richard Bachman. U njemu je glavni lik tinejdžer koji ubija svog nastavnika i drži razred kao taoce, priča o frustraciji, nasilju i izgubljenosti mladih u američkom društvu.

Roman je decenijama kružio među tinejdžerima, sve dok se nije pojavio u rukama stvarnih ubica. Barry Loukaitis je 1996. u svojoj školi ubio troje ljudi, izgovorivši repliku iz Kingove knjige. Godinu kasnije, Michael Carneal, također četrnaestogodišnjak, izvršio je sličan zločin a Rage je pronađen u njegovom ormaru.

King je kasnije zatražio da se knjiga povuče iz prodaje, objašnjavajući da ne želi da „fikcija postane gorivo za postojeću vatru“. Nije vjerovao da knjige stvaraju ubice, ali je bio svjestan da one mogu poslužiti kao ogledalo u kojem se bolesni um vidi potvrđenim.

Slučajevi Asahare, Chapmana, Kaczynskog i tinejdžera koji su čitali Stephena Kinga pokazuju da književnost može postati pogrešno shvaćeni priručnik za destrukciju. Nijedno od tih djela ne promoviše nasilje, ali su ih pojedinci, izgubljeni između mašte i stvarnosti, pretvorili u opravdanje. U osnovi, riječ je o fenomenu starom koliko i sama književnost, sposobnosti teksta da izazove duboku identifikaciju, ali i pogrešno razumijevanje. Fikcija može otvoriti vrata introspekciji, no za neke postaje labirint iz kojeg ne znaju izaći.

Kao što je rekao filozof Theodor Adorno: „Umjetnost ne ubija, ali može razotkriti ono u čovjeku što je spremno da ubije.“ Upravo u toj pukotini između inspiracije i ludila rađa se tragična ironija: knjige koje su trebale upozoriti na tiraniju, licemjerje ili otuđenost, postale su oruđe onih koji su te poruke najmanje razumjeli.

IZVOR: 20Minutos