Za razliku od običaja u tadašnjoj Evropi, gdje brak postepeno postaje jedan od svetih sakramenata, u svojoj osnovi lako sklopljiv, ali gotovo nemoguće razrješiv, u srednjovjekovnoj Bosni vladao je potpuno drugačiji običaj: brak je tajao po principu si eris mihi bona („sve dok si mi dobra“).
U evropskim zemljama tokom srednjega vijeka između ljubavi i braka nije bilo znaka jednakosti, pogotovo u plemićkim, velikaškim i vladarskim porodicama. Brak je bio vrlo moćno sredstvo u rukama političkih struktura, diplomatije, preko sklapanja brakova stvarala su se savezništva, osiguravale granice, trgovački odnosi.
U tom smislu ni bosanska srednjovjekovna država, njeni vladari i vlastela nisu bili izuzetak u odnosu na ostatak Evrope. Bosanski vladari ženili su se plemkinjama iz drugih zemalja, kao što su i svoje kćeri slali na evropske dvorove. Tako je, naprimjer, bosanski ban Stjepan II u braku s poljskom princezom Elizabetom Kujavskom dobio tri kćeri, od kojih je svaka postala suprugom nekog od evropskih velikaša toga vremena – Katarina se udala za celjskog grofa Hermana, Marija za grofa od Hefelštajna u Švapskoj (današnja njemačka), dok je najpoznatija od njih Elizabeta bosanska bila udata za ugarskoga kralja Ludovika velikog, s kojim se, kao kraljica Elizabeta, na prijestolju zadržala više od trideset godina.
Međutim, unutar same Bosne brak se između muža i žene sklapao na jedan poseban „bosanski način“, kakav u ostatku tadašnje Evrope nije zabilježen. U latinskim izvorima poznat i kao modo Bosignanorum, specifičan je oblik bračnih odnosa koji se u pisanim izvorima najprije javlja u pisanju pape Grgura IX.
Za razliku od običaja u tadašnjoj Evropi, gdje brak postepeno postaje jedan od svetih sakramenata, u svojoj osnovi lako sklopljiv, ali gotovo nemoguće razrješiv, u srednjovjekovnoj Bosni vladao je potpuno drugačiji običaj: brak je tajao po principu si eris mihi bona („sve dok si mi dobra“).
Porijeklo ovog običaja jako je staro, iz nekih davnih, izvorima nepokrivenih vremena. Neki su ga autori pogrešno dovodili u vezu s praksom Crkve bosanske, no postoje očiti primjeri kako su pripadnici sve tri konfesije u Bosni prakticirali ovakvo bračno uređenje. Glavni izvor za proučavanje braka na bosanski način jeste spis nazvan „Dubia vikara“ Bosanske franjevačke vikarije Bartola iz Alverne, koji je 1372/73. godine poslan na Rimsku kuriju. Taj spis sastoji se od 23 pitanja o različitim običajima u srednjovjekovnoj Bosni, ali i širem prostoru na kojem je djelovala ova vikarija, s kojim se vikar nije znao najbolje nositi.
Sedam od spomenuta 23 pitanja posvećeno je neobičnom braku u Bosni. Fratar je u pismu opisao način i uvjete pod kojima se sklapa brak u Bosni, a papa Grgur XI odgovorio mu je da je takav brak prema crkvenom učenju nezakonit.
Dok su evropski kraljevi ostajali u neželjenim, nesretnim i neplodonosnim brakovima, što će na kraju biti i uzrok, naprimjer, konačnog razlaza Engleske za vrijeme Henrija VIII i Rimske crkve, bosanski kraljevi i velikaši nesmetano su sklapali i razvrgavali brakove još dok su im prethodne žene bile žive.
Kralj Ostoja ženio se najmanje tri puta (kraljice Vitača, Kujava, Jelena Nelipčić), kralj Tvrtko II vjerovatno dva puta (nepoznata kraljica i Doroteja Gorjanska), kralj Tomaš dva puta (Vojača, Katarina), Veliki vojvoda Sandalj Hranić (Jelena rođ Crnojević, Katarina rođ. Hrvatinić, Jelena udovica Balšić), Vojvoda Juraj Vojsalić dva puta (Stana, Jelena), dok su bračne i vanbračne avanture Hercega Stjepana Vukčića-Kosače ušle u legende i narodnu predaju. Ovaj bračni običaj bio je toliko ukorijenjen u srednjovjekovno bosansko društvo da je nadživio i samo Bosansko kraljevstvo.
Izvor: (Lejla Nakaš, Drago Župarić, Ana Lalić, Dženan Dautović, Esad Kurtović: Codex Diplomaticus Regni Bosnae. Povelje i pisma stare bosanske države. Mladinska knjiga, Sarajevo 2018)
