Na temelju naučnog rada „Boravak bosanskog kralja Tvrtka II Tvrtkovića u Beču tokom 1435. godine“ historičara Emira O. Filipovića, donosimo jedinstven uvid u jedno od najznačajnijih putovanja u srednjovjekovnoj bosanskoj historiji. Filipovićev detaljni pregled arhivskih izvora otkriva kako je boravak u Beču otvorio Tvrtku vrata najvećih evropskih dvorskih krugova, uključujući prisustvo svečanostima, političkim vijećanjima i intimnim sferama dinastije Luksemburg

Sredinom tridesetih godina 15. stoljeća bosansko kraljevstvo ulazilo je u jednu od najtežih faza svoje kasnosrednjovjekovne historije. Politički lomovi, osmanski pritisci i lična borba za opstanak dinastije Tvrtkovića stvorili su niz okolnosti koje će prisiliti kralja Tvrtka II Tvrtkovića da napusti zemlju i utočište potraži u Ugarskoj. No tek će boravak koji je uslijedio, nekoliko mjeseci provedenih u Beču 1435. godine, u društvu cara i ugarskog kralja Sigismunda Luksemburškog, postati jedan od najdragocjenijih i najdetaljnije dokumentovanih trenutaka bosansko-ugarskih odnosa toga doba.

Stabilna vladavina Tvrtka II, gotovo trinaest godina bez većih lomova, počela se urušavati pod naletom kombiniranih unutrašnjih i vanjskih pritisaka. Filipović to detaljno opisuje: izbijanje Konavoskog rata, sukobi s usorskim Zlatonosovićima, nesuglasice sa srpskim despotom Đurđem Brankovićem, neprestano jačanje Osmanlija u Bosni i paralelno djelovanje protukralja Radivoja Ostojića.

Kombinacija svih ovih elemenata nagrizala je Tvrtkov politički autoritet. Posebno je simptomatično što su Dubrovčani, jedan od najpouzdanijih fiskalnih oslonaca bosanske krune, 1432. obustavili redovne isplate tributa. Time se posredno pokazivalo kako kralj gubi autoritet u vanjskim odnosima.

Upravo u ovo vrijeme, kako bilježi Šimun Klimentović, “Bošnjani istjeraše Tvrtka kralja iz Bosne”. Istini za volju, Filipović napominje da historijska građa ne nudi potpuno jasnu sliku  ali je nesporno da je do kraja 1434. ili početkom 1435. Tvrtko otišao za Požun (Bratislavu), gdje se priklonio Sigismundu i položio vazalnu zakletvu.

Taj politički potez bio je očajnički, ali i pragmatičan: u trenutku kada se čitavo kraljevstvo ljuljalo, Tvrtko je morao potražiti jakog zaštitnika. Upravo iz te odluke izrast će njegov put prema Beču.

Tvrtko se u pratnji Sigismunda nalazio već sredinom januara 1435. godine. Mada dokumenti to ne navode izričito, vjerovatno je da je kralj bio prisutan i 15. januara, kada Sigismund u Hainburgu izdaje važnu ispravu hercegu Albrechtu Habsburškom. Austrijske kronike zatim potvrđuju da je Sigismund, vjerovatno zajedno s Tvrtkom,  stigao u Beč 17. januara.

Posebno upečatljiv detalj je zapis bečkog ljetopisca o snijegu “kakav nije bio zapamćen u mnogim godinama”. Kralj koji dolazi iz Bosne, zemlje brdovitog reljefa, ali ipak južnijih klima, prvi put se suočava s niskim austrijskim zimama i dugim bečkim noćima. Nije to samo geografska promjena, to je ulazak u sasvim drugi svijet političkih ceremonijala i dvorskog protokola.

Najimpresivniji dio Filipovićeve rekonstrukcije tiče se samog dolaska Sigismunda i Tvrtka u Beč. Zahvaljujući izvodu iz gradske bilježnice iz 1435. godine, ranije poznatoj, ali nedovoljno analiziranoj, dobivamo jedan od najživopisnijih prikaza bosanskog kralja u stranom gradu.

Bečki gradonačelnik Hans Steger, zajedno s cijelim vijećem i “najuglednijim ženama i kćerkama grada”, svečano je dočekao Sigismunda i Tvrtka. U čast ove posjete izrađen je poseban, raskošni baldahin, izvezen zlatom, plaćen novcem grada. Pod njim su dvojica vladara zajahala i krenula prema monumentalnoj crkvi sv. Stjepana.

Tvrtkov pogled, mada ga izvori ne opisuju direktno, istraživači mogu zamišljati na osnovu reakcija drugih bosanskih poslanstava. Papa Pije II prenosi kako su se bosanski izaslanici jednom prilikom zadivili visini i ljepoti ove crkve, rekavši da je koštala više nego cijelo Bosansko kraljevstvo.

Ovdje Filipović pravi suptilnu, ali važnu paralelu: kralj čija zemlja trpi unutrašnje sukobe i osmansku prijetnju odjednom se nalazi u srcu srednjoevropske civilizacije, među gotičkim tornjevima, okićenim ulicama i strukturiranom dvorskom hijerarhijom. To je prizor koji mnogo govori o razlici u razvoju dvorsko-administrativne prakse između Bosne i razvijenih evropskih centara.

Beč je u prvom mjesecu Tvrtkovog boravka postao poprište intenzivnog diplomatskog života. Iz isprava od 27. januara i 31. januara vidljivo je da su se okupljali brojni plemići, biskupi i izaslanici. Ključni razlog za okupljanje bila je trudnoća Sigismundove kćerke Elizabete, supruge hercega Albrechta.

Tvrtko je u decembru prethodne godine već bio prisutan u Stolnom Biogradu, a sada prisustvuje i najintimnijem porodičnom trenutku moćne dinastije, rođenju Sigismundovog unuka 16. februara 1435. Nažalost, dijete je živjelo samo tri sata, što dokumenti potresno bilježe. Ipak, prisustvo bosanskog kralja na ovako osjetljivom porodično-dvorskom događaju svjedoči da je bio smatran bliskim saveznikom.

Dubrovčani su pažljivo pratili ove događaje i 16. februara šalju pismo Sigismundu u kojem ga mole da im preporuči dobre odnose kod despota Đurđa i Tvrtka. Ta činjenica potvrđuje da se Tvrtko nalazio neposredno uz ugarskog kralja.

U službenoj zabilješci Bazelskog koncila od 18. februara 1435. zabilježeno je da se “bosanski kralj podložio Sigismundu, skupa sa svim sektama i praznovjerjima svoga kraljevstva”. Premda je ton ovoga izvještaja obojen koncilskim političkim interesima, bitno je da se bosanski kralj pojavljuje u europskoj crkveno-političkoj korespondenciji kao osoba od značaja.

Tvrtkova zavisnost od Sigismunda bila je nesporna, a sam boravak u Beču dodatno ju je produbljivao. Istovremeno, to je bio period kada su bosanski franjevci, predvođeni Jakovom Markijskim, zagovarali strožiju politiku prema Bosni, koristeći Sigismundovu naklonost kao odskočnu dasku.

Najvažniji dio Filipovićeve analize odnosi se na ispravnu hronološku interpretaciju jedne bilješke iz bečkog arhiva, koja je ranije pogrešno datirana u august. Filipović dokazuje da se zapravo radi o “Vasnachtu”, pokladnom utorku, dakle o događaju između 1. i 2. marta 1435. godine.

Ovaj podatak je dragocjen jer precizno smješta Tvrtka u Beč u vrijeme najvećeg gradskog festivala. Upravo ti zapisi omogućuju nam da rekonstruiramo šta je kralj radio tokom boravka. Učestvovao je u svečanim prijemima, bio je dijelom kraljevskih procesija, prisustvovao dvorskim svečanostima, bio u društvu evropskih plemića koji su se okupili radi rođenja Sigismundovog unuka, svjedočio je javnim manifestacijama dvorske moći i bogatstva. Ovo je ne samo kulturni, nego i politički kontekst: Tvrtko se nalazio u centru mjesta gdje se kroje odluke koje određuju sudbinu centralne Evrope, pa i Balkana.

U rekonstrukciji bečkog karnevalskog ambijenta 1435. godine, Filipović posebno ističe jedan intrigantan, ali izuzetno važan detalj koji otkriva društvene obrasce kasnosrednjovjekovne urbane kulture. Naime, rashodi bečke gradske općine otkrivaju da su žene koje su tokom sedam dana dolazile na dvor kako bi svojim prisustvom uveličale svečanosti Sigismunda Luksemburškog i bosanskog kralja Tvrtka II zapravo bile dovedene iz gradskih bordela. Bečke vlasti su za njihovo angažiranje i posluženje potrošile tri funte na vino i dodatne dvije funte kao naknadu samim ženama, što svjedoči o institucionaliziranoj vezi između javne vlasti i reguliranog prostitucijskog sistema.

Ovaj podatak ne predstavlja skandal u moralnom smislu, nego ilustrira širi kulturološki obrazac: u srednjoevropskim gradovima 15. stoljeća žene iz bordela često su bile uključivane u javne ceremonije kao svojevrstan element raskoši, veselja i društvenog rituala. Njihovo pojavljivanje pred vladarima nije smatrano nedoličnim, već dijelom urbanog ceremonijala, pri čemu je grad, a ne privatni domaćin, snosio troškove.

U kontekstu Tvrtkovog boravka u Beču, ovaj detalj otkriva koliko je duboko i intenzivno bosanski kralj bio uveden u svakodnevne, ali i ceremonijalne obrasce života metropole: prisustvovao je svečanostima koje su kombinirale raskoš, javni ritual i zabavu, u ambijentu koji otkriva stvarnu sliku bečkog dvorskog i gradskog života sredinom 15. stoljeća.

Nakon bečkog boravka, Tvrtko odlazi ka Stolnom Biogradu (Szekesfehervar), gdje je 21. decembra 1435. bio u društvu Sigismunda, Albrechta i brojnih ugarskih i čeških plemića. Tokom naredne četiri sedmice vodile su se i važne rasprave među prisutnim crkvenim i političkim predstavnicima: ugarski kralj, bosanski kralj, bazelski legati, češki izaslanici.

U tom periodu bosanski vikar Jakov Markijski intenzivno lobira za veliki misionarski pohod u Bosnu, nastojeći da bosansko kraljevstvo približi strogim crkvenim normama. Tvrtko je u ovom procesu bio prisutan, ali ne i presudan faktor, njegova slabost u Bosni bila je prevelika da bi mogao voditi samostalnu politiku. Na kraju januara 1436. Tvrtko izdaje povelju bosanskim franjevcima, dokument koji potvrđuje da je i dalje politički aktivan i uključen u odnose unutar vlastite države, premda fizički izvan nje.

Krajem marta 1435. Sigismund je, kako bilježe izvori,“otpustio Tvrtka”, što znači da mu je omogućio povratak u Bosnu, uz nalog da se baronima Humske zemlje pruži pomoć. Do maja Dubrovčani već isplaćuju kraljevom poslaniku Radoslavu Kodezbi zaostale tribute, a kraljevska blagajna se oporavlja zahvaljujući naplati zakupa u Novim zemljama i Konavlima. Ipak, politička situacija u Bosni ostaje nestabilna: Stjepan Vukčić preuzima Sandaljev položaj, Osmanlije jačaju, a Radivoj i dalje pokušava destabilizirati kralja.

Po povratku u Bosnu, krajem proljeća i početkom ljeta 1435. godine, Tvrtko II zatekao je politički krajolik koji se u njegovom odsustvu duboko izmijenio. Presudna činjenica bila je smrt vojvode Sandalja Hranića, jedne od najmoćnijih ličnosti bosanske političke scene. Sandaljeva smrt otvorila je prostor njegovom nasljedniku, Stjepanu Vukčiću, čije je uspinjanje, potpomognuto osmanskom podrškom, stvorilo novu os i prijetnju stabilnosti kraljevstva.

Istovremeno, Dubrovčani su pokazivali spremnost da priznaju Tvrtkov autoritet i obnovili su redovne isplate duga i zaostalih tributa, uključujući perpere iz “Novih zemalja” i Konavala, što svjedoči o tome da je kraljev povratak imao mjerljiv diplomatski efekat. Kraljev poslanik Radoslav Kodezba iskoristio je priliku da od Dubrovčana naplati i najamnine za kraljevske kuće i posjede, čime je stabilizirana finansijska osovina krune.

U unutrašnjim odnosima, Tvrtko II je tokom ostatka 1435. i početkom 1436. pokušavao uspostaviti kontrolu nad procesima koji su izmakli njegovom upravljanju tokom boravka u Ugarskoj i Austriji. U pojedinim izvorima se spominje njegovo ponovljeno obraćanje dubrovačkoj komuni, kao i održavanje komunikacije s franjevačkim redom u Bosni, uključujući izdavanje povelje u korist bosanskih franjevaca u januaru 1436. godine.

U isto vrijeme, Tvrtko se suočavao s ubrzanim jačanjem Stjepana Vukčića Kosače, čiji su uspjesi i povezivanje s Osmanlijama dodatno narušavali balans unutar kraljevstva. Iako je povremeno uspijevao održati formalni autoritet, sve je očitije bilo da se politička težina u Bosni pomjera prema moćnim velikaškim kućama. Povratak iz Beča tako nije označavao obnovu stabilnosti, nego početak nove faze Tvrtkove vladavine, obilježene nastojanjima da se ponovo izgradi izgubljeni utjecaj, uprkos dubokim strukturnim promjenama koje su već bile na djelu.

Filipovićev rad uvjerljivo pokazuje da je Tvrtkov boravak u Beču bio mnogo više od diplomatskog izgnanstva ili političkog zatišja. To je bio trenutak u kojem se jedan bosanski kralj našao u samom središtu srednjoevropske civilizacije i u kojem je, makar privremeno, sudjelovao u svijetu koji je po raskoši, kulturi i političkoj sofisticiranosti daleko nadilazio njegove domaće prilike. Beč mu je otvorio vrata u jednu drugačiju Evropu: u dvorske rituale koji su oblikovali međunarodne odnose, u ceremonije koje su imale težinu državnih činova, u svakodnevicu vladarske porodice čiji je autoritet dosezao od Baltika do Jadrana. Sve ono što je u Bosni bilo protreseno dinastičkim borbama i osmanskim pritiscima, u Beču se pokazalo u svom najuređenijem obliku, kao skladan spoj moći, tradicije i političkog umijeća.

IZVOR: Emir O. Filipović: „Boravak bosanskog kralja Tvrtka II Tvrtkovića u Beču tokom 1435. godine“

Cijeli rad pročitajte OVDJE.