Nekada progonjeni i potisnuti na margine sovjetske historije, kozaci su se u Rusiji vratili na velika vrata. Rat u Ukrajini dao je novi zamah njihovoj transformaciji iz folklorne tradicije u važan politički i sigurnosni instrument Kremlja. Danas su prisutni na ulicama, na sportskim i vjerskim manifestacijama, u školama i sve češće na ratištima. Kao pomoćne snage države, „čuvari morala“ i simbol lojalnosti Vladimiru Putinu, kozaci zauzimaju posebno mjesto u projektu militarizacije ruskog društva

U Rusiji danas red i kontrolu na ulicama, ali i na velikim sportskim, kulturnim i vjerskim manifestacijama, ne osiguravaju uvijek samo policijske snage. Sve češće su prisutni ljudi u tradicionalnim uniformama – kozaci. Nekada folklorne figure u zapadnoj imaginaciji, vezane uz sablju, konja i nepregledne stepe Istočne Evrope, ruski kozaci ponovo su postali vidljiv i važan dio javnog prostora. Rat u Ukrajini taj je proces dodatno ubrzao.

Tokom sovjetskog perioda kozaci su bili sistematski proganjani jer su tokom Revolucije 1917. većinom stali na stranu cara Nikolaja II. Tek raspadom Sovjetskog Saveza, 1991. godine, službeno su rehabilitirani. Od tada, njihov povratak na društvenu i političku scenu odvijao se postepeno, ali uporno.

Historijski gledano, kozaci su nastali kao zajednice polunomadskih konjanika koje su živjele na prostorima današnje Ukrajine i jugozapadne Rusije. Širenjem Ruskog carstva u 18. stoljeću postaju njegovi podanici i integriraju se u carsku vojsku. Status kozaka tradicionalno je bio nasljedan, ali je ujedno predstavljao i administrativnu kategoriju, koju je bilo moguće steći službenom registracijom kod vlasti.

Prema riječima Pierra Labruniea, doktora političkih nauka sa pariške École des hautes études en sciences sociales (EHESS) i stručnjaka za savremeni preporod kozaštva u Rusiji, devedesete godine obilježene su „anarhičnim buđenjem odozdo“. Jedan dio kozaka naglašavao je etničku dimenziju identiteta i tražio veću autonomiju, dok su drugi insistirali na ponovnom preuzimanju društvene uloge, kakvu su imali u carsko doba.

Ruska država početkom 2000-ih preuzima kontrolu nad tim procesom. Svjesna potencijalne prijetnje koju predstavljaju naoružane skupine, često sastavljene od bivših vojnika, vlast institucionalizira njihove funkcije. Kozaci postaju pomoćne snage u čuvanju granica i održavanju javnog reda, zadaće koje su obavljali i u vrijeme carstva.

Za Kremlj je to, kako objašnjava Labrunie, imalo dvostruku korist: s jedne strane, kanalizirane su njihove ambicije i zahtjevi, a s druge su popunjavane praznine u državnom aparatu oslabljenom ekonomskom „šok-terapijom“ devedesetih godina.

S vremenom se toj ulozi dodaje i neformalna funkcija „čuvara ruske duše“, tradicije i javnog morala. Kozaci su blisko povezani s Ruskom pravoslavnom crkvom, a među njima je raširena poslovica: „Kozak bez vjere nije kozak.“

Ta uloga „moralne policije“ postala je međunarodno vidljiva tokom Zimskih olimpijskih igara u Sočiju 2014. godine. Nakon što su članice feminističke grupe Pussy Riot izvele protestnu pjesmu protiv Vladimir Putin, policija nije direktno intervenirala. Umjesto toga, kozačke patrole nasilno su rastjerale aktivistkinje, koristeći bičeve, tradicionalno sredstvo održavanja reda u carskoj Rusiji. Taj incident razotkrio je, kako navodi Labrunie, „namjerno održavanu nejasnoću“ između ovlasti policije i kozaka.

Rusko društvo već godinama prolazi kroz ubrzanu militarizaciju, proces koji je dodatno intenziviran nakon opsežne invazije na Ukrajina u februaru 2022. Suočen s dugotrajnim ratom i nevoljan da proglasi novu opću mobilizaciju, Kremlj se sve više oslanja na paravojne strukture.

Dok je Wagner grupa imala istaknutu ulogu kao izvor plaćenika, ni kozačke strukture nisu ostale po strani. Posebno su značajni tzv. Kozački kadetski korpusi, specijalizirane škole u kojima se, uz opći nastavni program, uči historija kozaštva, jahanje, borilačke vještine, tradicionalne pjesme i rukovanje oružjem. Godine 2023. u Rusiji su djelovala 31 takva korpusa, koji su hiljade mladih Rusa odgajali u snažno patriotskom i militariziranom duhu.

Ti korpusi danas postoje širom Rusije, ali i na okupiranim teritorijama Ukrajine. Novi su uspostavljeni u samoproglašenoj Luganskoj Narodnoj Republici, a slične strukture formiraju se i u Donjecku, Zaporižji i Hersonu, što ukazuje na sistematski pokušaj ideološke kolonizacije i integracije lokalnog stanovništva u ruski državni okvir.

Osim borbenih i odgojnih funkcija, kozačke organizacije na „pozadini“ igraju i kvazihumanitarnu ulogu, prikupljajući hranu, odjeću i opremu za jedinice na frontu.

Od rehabilitacije 1991. godine, kozački dobrovoljci sudjelovali su u gotovo svim ratovima koje je Rusija vodila: u Abhaziji i Čečeniji, u Donbasu i na Krimu 2014. godine, te ponovo u Ukrajini nakon 2022. Snažan impuls dao je i Putinov projekt objedinjavanja kozačkih društava, koji je 2018. rezultirao osnivanjem Sve-ruske kozačke zajednice. U martu 2023. potpisao je i dekret o formiranju „kozačke rezervne armije“.

Od oko 143.000 registriranih kozaka, više od 60.000 sudjelovalo je u borbama u Ukrajini, uglavnom u 18 posebnih bataljona, čiji nazivi i simboli prizivaju kozačku prošlost. Iako su formalno pod komandom ruskog generalštaba, pojedine su jedinice, prema navodima stručnjaka, djelovale nekontrolirano i povezivane su s ratnim zločinima, naročito u Donjecku i Lugansku.

Putin u svojim govorima često poziva na stvaranje „nove ruske elite“, koja bi zamijenila tehnokrate i oligarhe. Ta nova kasta, prema njegovoj viziji, treba se odlikovati vojničkim vještinama, poštivanjem zakona i bezuslovnom lojalnošću državi. U očima Kremlja, kozaci utjelovljuju upravo taj ideal, discipliniranog, konzervativnog i bespogovorno odanog građanina, suprotstavljenog „dekadentnom Zapadu“.

Ipak, ta lojalnost možda nije tako čvrsta kako se čini. Nakon naglog rasta, broj registriranih kozaka počeo je opadati, pa je 2024. godine zabilježen pad za oko 9.000 članova. Dio tog smanjenja može se objasniti ratnim gubicima i demografskim trendovima, ali Labrunie upozorava i na moguće razočaranje u ulogu državnih pomoćnika, pa čak i na početke odbacivanja imperijalnog projekta Kremlja. Tim prije što, s druge strane linije fronta, i kozaci ratuju, ovaj put u redovima ukrajinske vojske.

U tom paradoksu, kozaci ostaju simbol jednog duboko podijeljenog prostora, ali i ogledalo savremene Rusije, u kojoj se historija, militarizam i politika stapaju u jedinstvenu, često nasilnu cjelinu.

IZVOR: France 24