Priča o osnivanju, djelovanju i stradanju organizacije Mladi muslimani, pokreta koji je, između 1939. i 1949. godine, izrastao iz sarajevske mahale u simbol moralnog otpora i islamskog preporoda. Nastali kao kulturno-prosvjetna inicijativa braće Muftić i njihovih prijatelja, „Mladi muslimani“ su postali prva generacija koja je islam tumačila kao društveni i etički sistem, ne kao puku tradiciju. Nakon rata, komunistički režim ih je proglasio „terorističkom organizacijom“, a stotine članova su zatvorene i mučene. Tekst temeljen na istraživanju Ivana Ejuba Kostića, objavljenom u časopisu Tokovi istorije pod naslovom “Osnivanje organizacije Mladi muslimani i njen razlaz sa ilmiјskim udruženjem el-Hidaje 1943. godine”

U proljeće 1939. godine, dok se nad Evropom nadvijao mrak nadolazećeg rata, nekoliko mladića okupljenih u uskoj sarajevskoj ulici Očaktanum započelo je ono što će se kasnije pretvoriti u najvažniji organizirani islamski omladinski pokret u Bosni i Hercegovini, Mladi muslimani. Njihova priča nije počela kao politička zavjera, nego kao kulturno-prosvjetni pokušaj male skupine idealista da muslimanskoj omladini vrati samopouzdanje i smisao, u vremenu kada je i sama vjera postajala sumnjiva.

Pokret su osnovali braća Tarik i Refik Muftić, zajedno s prijateljima iz mahale. U početku su se zvali „Naprednjaci“, bez ikakvog političkog programa: bavili su se sportom, čitanjem, međusobnim pomaganjem u učenju i organiziranjem malih predavanja o vjeri. “Glavne aktivnosti bile su gimnastika, bacanje kugle, dizanje tegova i čitanje knjiga iz naše male biblioteke u kući Muftića”, prisjeća se jedan od osnivača u kasnijem intervjuu za arhiv Udruženja Mladi muslimani 1939.

Ta biblioteka, improvizirana u sobi Muftića na Kovačima, postala je prva jezgra budućeg pokreta. Mladići su čitali i raspravljali o vjeri, nauci, ali i o tadašnjim političkim idejama koje su nadirale iz Evrope. U njihovim razgovorima sve češće se pojavljivala briga: kako sačuvati muslimanski identitet u Bosni i Hercegovini, u zemlji podijeljenoj između jugoslavenskih centralista, hrvatskog nacionalizma i sve agresivnijeg komunizma.

Kada su se njihovi stariji prijatelji, Esad Karađozović, Emin Granov, Husréf Bašagić i Asaf Serdarević, iz sarajevske Prve muške realne gimnazije zaputili na studije u Beograd, pokret je dobio novu intelektualnu dimenziju. Mladi Bošnjaci, potomci uglednih ulemanskih porodica, smješteni su u Gajretovom konviktu Osman Đikić, domu koji je trebao okupljati muslimanske studente, ali je, prema svjedočenjima, bio preplavljen komunističkim idejama. „U konviktu su ‘grmjele’ komunističke pjesme i planirale se akcije. Ko nije bio s njima, bio je ismijan. Nama su govorili da smo nazadni jer klanjamo i nosimo fes“, prisjeća se Emin Granov.

Iz tog iskustva beogradski krug budućih „mladomuslimana“ izvukao je zaključak: potrebno je stvoriti duhovni bedem protiv komunizma, ateizma i moralne dezorijentacije omladine. To će postati njihovo idejno jezgro, vjera kao brana duhovnom raspadu.

Kada se Tarik Muftić vratio u Sarajevo i upisao Poljoprivredno-šumarski fakultet, ideja je dobila konkretan oblik. Njegov plan bio je da grupa „Naprednjaka“ svoje djelovanje preseli unutar već postojećeg omladinskog društva „Trezvenost“, poznatog po okupljanjima bez alkohola, ali i po bliskosti s tadašnjom kulturnom scenom. Mladići su se polako infiltrirali u društvo, preuzeli vođenje njegove biblioteke i omladinske sekcije „Kolo-rad“, istiskujući iz nje komuniste koji su do tada imali dominantan utjecaj.

Preuzimanje biblioteke imalo je i simbolično značenje: to je bilo preuzimanje prava na znanje, na vlastiti diskurs. “Zahvaljujući toj biblioteci”, piše Ivan Ejub Kostić, “omogućili su pristup islamskoj literaturi na bosanskom jeziku i suzbili marksističke naslove koji su kružili među omladinom.” Biblioteke i čitaonice tada su bile centri društvenog života; preuzeti biblioteku značilo je preuzeti generaciju.

U tim okupljanjima u Trezvenosti krajem 1940. i početkom 1941. pojavljuje se nova generacija mladih Sarajlija. Među njima su bili Alija Izetbegović, Edhem Šahović, Ešref Čampara, Neđib Šaćirbegović, Vahid Kozarić i drugi. Njihov dolazak obilježio je smjenu generacija unutar pokreta: od sportskih i kulturnih inicijativa, „Naprednjaci“ su postajali ozbiljan islamski omladinski krug.

Tarik Muftić kasnije je u razgovorima tvrdio da je „susret s mladima pokazao koliko je bošnjačka omladina bila dezorijentisana i gladna smisla“, zbog čega je „bilo potrebno raditi na njihovom islamskom osvješćivanju“. Neki od tih mladića, poput Ešrefa Čampare, u to su vrijeme bili bliski desnim, pa čak i ljotićevskim idejama, što svjedoči o idejnoj konfuziji u kojoj su rasli.

U martu 1941. godine, samo nekoliko dana prije napada sila Osovine na Jugoslaviju, u prostorijama društva Trezvenost održana je osnivačka skupština organizacije pod imenom Društvo Mladi muslimani. Skupštini su prisustvovali predstavnici vlasti Kraljevine Jugoslavije, profesori i studenti Šerijatske gimnazije i Više islamske teološke škole (VIŠT), kao i mladi trgovci i radnici. Skup je otvorio Tarik Muftić, riječima: „Prve svoje misli uputimo Kralju i Kraljevskom domu. Naša je dužnost da obrazovana omladina zađe među narod i radi na kulturnom i prosvjetnom uzdizanju muslimanske omladine koja propada po kafanama.“

Upravni odbor predvodio je student teologije Abdulah Ćamo, a u pravilima Društva naglašeni su moralni odgoj, obrazovanje i rad za zajednicu. Zanimljivo je da se samo ime organizacije pojavilo kao svojevrsna slučajnost: Muftić je u Gazi Husrev-begovoj biblioteci naišao na članak o egipatskom društvu al-Šubban al-Muslimin, „Mladi muslimani“, objavljen u singapurskom islamskom časopisu Genuine Islam 1940. godine. Nije bilo direktne veze s Egiptom, ali naziv je odražavao duh koji su željeli, islamsku obnovu i globalnu svijest o pripadnosti jednom ummetu.

Sudbina se, međutim, poigrala s njima. Samo nekoliko dana nakon osnivačke skupštine, 6. aprila 1941, njemački bombarderi razorili su Beograd i Sarajevo, a Kraljevina Jugoslavija nestala s karte. Bosna i Hercegovina je uključena u sastav Nezavisne Države Hrvatske (NDH), a novi režim zabranio je sve omladinske organizacije osim Ustaške mladeži. „Mladi muslimani“ nisu mogli biti registrirani. Nastavili su se okupljati u Trezvenosti, ali sada u poluilegali.

U tom periodu, njihova se aktivnost sve više fokusirala na vjeru, moral i obrazovanje. Sastajali su se vikendima, nakon namaza, i raspravljali o islamu, društvu i politici. Te iste 1941. u kući Tarika Muftića nastao je i prvi pravilnik organizacije, s pet tačaka koje su definirale osnovne principe: vjera, obrazovanje, moral, pomoć zajednici i borba protiv bezbožništva. Unutar grupe izbila je rasprava: trebaju li se boriti protiv katoličkog prozelitizma ili komunizma? Prevagnuo je stav Emina Granova i Esada Karađozovića, da je komunizam glavna prijetnja.

Tokom 1941. godine „Mladi muslimani“ su pokušali stupiti u kontakt s islamskim studentima na VIŠT-u koji su simpatizirali ustašku ideologiju, među kojima su bili Smail Balić, Kasim Hadžić i Šeihudin Moranjak. U Sarajevu su održana dva sastanka između predstavnika „Mladih muslimana“ i Ustaške mladeži. Na tim sastancima, prema dokumentima UDB-e, Balić i njegovi saradnici pokušali su uvjeriti sarajevske mladiće da su „Muslimani cvijeće hrvatskog naroda“. Odgovor je bio jasan i dokumentiran: „Muslimani nisu ni Srbi ni Hrvati. Oni koji se tako izjašnjavaju to čine iz političkih razloga. Mi koji smo omirisali panislamske ideje, ne možemo se zadovoljiti nijednim uskim nacionalizmom.“ Ta rečenica postala je programatska izjava pokreta, i objasnila zašto će „Mladi muslimani“ u godinama koje slijede biti jednako udaljeni od ustaštva, četništva i komunizma.

U proljeće 1942. godine, u okupiranom Sarajevu, mladi ljudi okupljeni oko ideje „Mladih muslimana“ pokušavali su preživjeti između dvije stvarnosti: vjerskog idealizma i brutalnosti rata. Rat je već bio ušao u punu snagu; Bosna i Hercegovina bila je dio Nezavisne Države Hrvatske, partizanski i četnički pokreti djelovali su po selima, dok su u gradovima strah i neizvjesnost postali svakodnevica. U takvim okolnostima, omladinski krug koji je nastao iz jedne sarajevske mahale tražio je način da opstane, da se organizira i institucionalizira, makar pod tuđim krovom.

Ključni trenutak nastupio je u prvoj polovini 1942. godine, kada su Tarik Muftić i Esad Karađozović, kao vodeći predstavnici „Mladih muslimana“, započeli razgovore s uglednim učenjacima i liderima tadašnjeg ilmiјskog udruženja el-Hidaja, među kojima su bili Mehmed ef. Handžić i Kasim ef. Dobrača. El-Hidaja, osnovana 1936. godine, bila je udruženje islamskih vjerskih službenika (uleme) koje je imalo značajnu moralnu i obrazovnu ulogu u muslimanskoj zajednici. Handžić i Dobrača predstavljali su najistaknutije predstavnike mladog i reformističkog krila uleme, koji su vjerovali u potrebu duhovne i kulturne obnove bosanskih muslimana, ali bez političke radikalizacije.

Za Tarika Muftića i njegove saborce, saradnja s el-Hidajom bila je strateška i simbolička: trebalo je obezbijediti legalan okvir u kojem bi se njihov pokret mogao razvijati, izbjeći zabranu režima NDH, i ujedno ostvariti vezu sa starijom, autoritativnom vjerskom strukturom. Handžić i Dobrača, s druge strane, prepoznali su u mladim Sarajlijama iskrenu pobožnost i moralnu disciplinu, osobine koje su nedostajale poslijeratnim generacijama.

Uprkos početnim razlikama, 24. jula 1942. postignut je dogovor: organizacija „Mladi muslimani“ postaje neformalna omladinska sekcija el-Hidaje, pod nazivom Glavni odbor Mladih muslimana – omladinska sekcija el-Hidaje.

Prema dogovoru, sekcija je zadržala visok stepen autonomije, a njeni članovi nisu morali biti dio formalne ulema-strukture. Dogovor je potvrđen na zajedničkom sastanku kojem su, pored Handžića i Dobrače, prisustvovali i Husref Bašagić, Alija Izetbegović, Neđib Šaćirbegović i Emin Granov.

U tom trenutku činilo se da su svi zadovoljni: el-Hidaja je dobila podmladak, a „Mladi muslimani“ legitimitet. Ipak, ispod površine tinjala su razilaženja koja će ubrzo prerasti u otvoreni raskol. Dok su Handžić i stariji profesori s VIŠT-a smatrali da je duhovni rad muslimanske omladine moguć samo pod strogim nadzorom vjerskih autoriteta, mladi entuzijasti oko Muftića i Karađozovića željeli su više slobode, pa i javno djelovanje koje bi prelazilo granice religijskog rada.

El-Hidaja je težila da čuva vjersku tradiciju i oprezno balansira u složenim političkim prilikama NDH. „Mladi muslimani“, nasuprot tome, bili su vođeni panislamskom vizijom i osjećajem misije. Njihovo poimanje islama bilo je aktivističko: islam nije samo vjera, nego i društveni sistem koji nudi rješenja za ekonomske, moralne i političke probleme zajednice.

Prema Kostiću, taj „aktivistički nerv“ pokreta postao je razlogom za rastuću sumnju uleme. Dok je Handžić u javnosti zagovarao lojalnost vlastima NDH kao način da se izbjegnu odmazde, mnogi mladi muslimani su u privatnim razgovorima izražavali ogorčenost zbog ustaških zločina nad Srbima i Jevrejima, ali i nad samim muslimanima. „Mladi su osjećali da su između dvije vatre, komunizma s jedne i ustaškog fanatizma s druge. Njihov islam bio je pokušaj da pronađu treći put“, piše Kostić u svojoj studiji.

Već tokom 1943. postalo je jasno da unutar el-Hidaje tinja napetost. S jedne strane stajali su konzervativni profesori koji su zagovarali lojalnost režimu „dok god omogućava rad islamskih institucija“, a s druge, mladi entuzijasti koji su smatrali da islam ne može biti sredstvo političkog kompromisa. U okviru omladinske sekcije vodile su se žustre rasprave o tome treba li javno osuditi ustaške zločine. Prema svjedočenju Emina Granova, rasprave su ponekad trajale satima, a Tarik Muftić je uporno ponavljao da „islam ne poznaje poslušnost tiraniji“. Takvi stavovi nisu nailazili na razumijevanje starijih imama, koji su strahovali od odmazde vlasti.

Kao da ideološke razlike nisu bile dovoljne, dodatni jaz izazvalo je pitanje političkog identiteta bosanskih muslimana. Dok je dio uleme unutar el-Hidaje naginjao ideji „hrvatske državne pripadnosti“ muslimana, u skladu s propagandom NDH, „Mladi muslimani“ su oštro odbacivali svako etničko svrstavanje.

Na jednom od sastanaka 1943. godine, prema navodima iz arhiva UDB-e, Emin Granov i Husref Bašagić izjavili su da su „muslimani jedinstveno islamsko biće, a ne nacionalna kategorija“, što je izazvalo konsternaciju među pojedinim profesorima VIŠT-a. Ove rasprave, iako ograničene na nekoliko desetina učesnika, imale su dalekosežne posljedice. U njima se, prvi put u modernoj bosanskoj historiji, kristalizirao pojam bošnjačkog muslimanskog identiteta koji se ne svodi na nacionalno, nego na duhovno i civilizacijsko jedinstvo.

Nakon samo godinu dana, početna saradnja između el-Hidaje i Mladih muslimana počela se raspadati. Mladi članovi, nezadovoljni pasivnošću ulema-kruga, nastavili su djelovati nezavisno, organizirajući vlastite sastanke i predavanja, često u privatnim kućama i džamijskim mektebima. U međuvremenu, rat se zaoštravao, a represija režima NDH postajala brutalnija. Pojedini članovi el-Hidaje, uključujući Handžića, pokušavali su posredovati između vlasti i muslimanskog stanovništva, dok su se drugi, poput K. Dobrače, povukli u tišinu. Mladi muslimani, međutim, odbijali su svaki oblik političke kolaboracije.

Posebnu dimenziju sukobu dala je činjenica da su se mnogi od njih, poput Tarika Muftića, Emina Granova i Alije Izetbegovića, sve više okretali ideji islamskog preporoda koji prevazilazi granice Bosne. Njihovi razgovori, kako bilježi Kostić, često su se ticali „islamskog jedinstva i obnove ummeta“, što je izazivalo strah kod vlasti NDH i kasnije kod komunističkih obavještajnih službi.

Upravo zbog te panislamske retorike, UDB-a će ih nakon rata optužiti za „terorističko djelovanje“ i „veze s inostranstvom“. Kostić u svom istraživanju ističe da je komunistički režim bio svjestan da se ne radi o teroristima, već o vjerskom pokretu, ali je, unatoč tome, pokrenuo val hapšenja, mučenja i dugogodišnjih zatvorskih kazni. U julu 1944. godine Mehmed ef. Handžić preminuo je u Sarajevu nakon, kako se tvrdilo, „rutinske operacije slijepog crijeva“. Njegova iznenadna smrt izazvala je sumnje u otrovanje. Handžić je bio jedan od rijetkih vjerskih intelektualaca koji je, iako nije podržavao ustaški režim, pokušavao sačuvati institucionalni život Islamske zajednice i spriječiti još veće stradanje muslimanskog stanovništva.

Za „Mlade muslimane“, njegova smrt označila je i simbolički kraj pokušaja saradnje s el-Hidajom. Bez Handžićeve umjerene podrške, el-Hidaja se povukla, a pokret je nastavio samostalno djelovati u poluilegali. Do kraja rata, njihovo djelovanje svodilo se na intelektualne i humanitarne aktivnosti, prikupljanje pomoći za izbjeglice, organiziranje predavanja o moralu i vjeri, te čuvanje ideje o „islamskoj samosvijesti“.

Do 1943. godine „Mladi muslimani“ su već bili više od omladinske sekcije: postali su idejni pokret s jasnim ciljem, moralnom obnovom muslimana i stvaranjem svijesti o njihovoj posebnosti unutar Bosne i Hercegovine. Njihov raskid s el-Hidajom bio je neizbježan. Mladi su željeli djelovati slobodno, bez autoriteta koji bi ih sputavao. Iako su ih vlasti NDH sumnjičile, a partizani i komunisti kasnije progonili, pokret je preživio rat i postao simbol islamskog buđenja u poslijeratnom Sarajevu. „Raskid s el-Hidajom nije bio samo institucionalni, već duhovni prelaz, iz religijskog tradicionalizma u islamski modernizam“, zaključuje Kostić u analizi.

Tako je između 1939. i 1943. godine, u srcu Sarajeva, oblikovan jedan od najtrajnijih pokreta modernog bošnjačkog identiteta. Njegova snaga nije bila u brojnosti, nego u ideji da moral i vjera mogu biti odgovor na svaku diktaturu, bilo fašističku, bilo komunističku.

Kada su posljednje godine Drugog svjetskog rata donijele slom fašizma i uspon novog komunističkog poretka, na ulicama Sarajeva nestajala je jedna generacija koja je odrasla u vihoru ideala i razočaranja. „Mladi muslimani“, koji su u ratu preživjeli bez oružja, kao omladinski, vjerski i intelektualni pokret, našli su se nakon 1945. godine pred najnemilosrdnijim neprijateljem do tada, totalitarnom državom koja nije tolerirala nikakvu samostalnu misao.

Ono što nije uspjelo ustaškom režimu, dovršio je komunistički. Pokret koji je nastao iz vjere i obrazovanja, u očima nove vlasti postao je sinonim za „reakcionarno i kontrarevolucionarno djelovanje“. U jesen 1946. godine započinje tajna operacija tadašnje Uprave državne bezbjednosti (UDB) u Bosni i Hercegovini, s ciljem da se „razbije teroristička organizacija Mladi muslimani“. Već sama formulacija bila je apsurdna: organizacija nikada nije imala oružje, hijerarhiju, ni politički plan, ali je imala ideju. A u novom sistemu, ideja je bila opasnija od puške.

Istraživanje Ivana Ejuba Kostića, zasnovano na dokumentima iz fonda UDB-e II odjeljenja u Sarajevu, pokazuje da je još 1954. godine Državni sekretarijat za unutrašnje poslove izradio opsežan elaborat pod nazivom „Materijali o terorističkoj organizaciji Mladi muslimani“, koji je sistematski pratio osnivanje, djelovanje i ideološki profil pokreta. U njemu se navodi da su pripadnici bili „fanatično privrženi islamu“, da su djelovali u tajnosti i „nastojali vjerskim putem djelovati na omladinu u cilju slabljenja državnog poretka“.

Prema istom dokumentu, UDB-a je tokom 1946–1949. uhapsila više od stotinu osoba povezanih s pokretom, među njima i mnoge koji su u ratu bili tek tinejdžeri. Najpoznatiji među njima bili su Tarik Muftić, Esad Karađozović, Emin Granov, Ismet Serdarević, Husref Bašagić, Alija Izetbegović, Omer Behmen, Munir Gavrankapetanović, Sulejman Čamžić, Mustafa Šeta i drugi. Prva hapšenja započela su u Sarajevu 1946. godine. UDB-a je djelovala u valovima: najprije su pritvarani oni koji su imali veze s el-Hidajom, zatim studenti i profesori, a potom svi koji su se spominjali u njihovim iskazima. Suđenja su bila javna, a presude unaprijed napisane.

„Mladi muslimani“ su optuženi za „udruživanje radi rušenja narodnog poretka“, „vjerski fanatizam“ i „veze s islamskim pokretima iz inostranstva“. Najstrože kazne izrečene su 1949. godine, kada je grupa od tridesetak članova osuđena na višegodišnje zatvorske kazne. Ismet Serdarević, nekadašnji predsjednik omladinske sekcije el-Hidaje, dobio je 20 godina robije, dok su ostali osuđeni na kazne između pet i petnaest godina. Većina je kazne izdržavala u zloglasnim zatvorima u Zenici, Foči, KPD Sremska Mitrovica i Lepoglavi.

Zatvorenici su bili izloženi brutalnom fizičkom i psihološkom zlostavljanju. U kasnijim memoarima, „Bez klonuća i bez straha“ (Munir Gavrankapetanović), „Na dnu dna“ (Omer Behmen), „U vrtlogu vremena“ (Omer Nakičević) i drugi svjedoče o batinama, gladi, ponižavanju i pokušajima da ih se natjera na „javnu samokritiku“. „Nisu nas tukli zato što smo bili protiv države, nego zato što smo vjerovali. Nisu htjeli ubiti ljude, nego vjeru u nama“, napisao je kasnije jedan od preživjelih.

Kostić u svom radu podsjeća da su među dokazima na suđenju korištene i bilješke o njihovim privatnim razgovorima o moralu i vjeri, te rukom pisani pravilnici organizacije iz 1941. godine, pronađeni u pretresima starih kuća i arhiva. Ti dokumenti, koji su nastali u duhu prosvjetnog rada, korišteni su kao dokaz „tajnog planiranja kontrarevolucije“. Veliki dio pisanih dokumenata organizacije nestao je u prvim danima nakon rata. Članovi su ih sami uništili, svjesni da bi i obični papiri mogli značiti smrt. Ono što je preživjelo danas se nalazi u arhivima UDB-e i privatnim zbirkama. Prema Kostiću, upravo je ta arhiva, zaplijenjena između 1946. i 1949. godine ključni izvor za rekonstrukciju stvarne historije pokreta.

Zanimljivo je da je Udruženje „Mladi muslimani 1939“, osnovano 1991. godine, u svojoj publikaciji Mladi muslimani 1939–1999 djelomično preuzelo dijelove Udbinog elaborata, ponekad i doslovno. Time su nekadašnji članovi zapravo povratili iz ruku represivnog aparata vlastitu biografiju, prepisujući tekstove svojih isljednika. Paradoks koji govori o tome kako historija ponekad preživljava samo kroz ruke onih koji su je pokušali uništiti.

Kazne su, kako su godine prolazile, pretvarale ove mladiće u mit. Iako je većina izašla iz zatvora tek pedesetih godina, njihov povratak u javni život bio je zabranjen. Bili su pod stalnim nadzorom službe sigurnosti, bez prava na zapošljavanje u državnim institucijama, mnogi bez mogućnosti studiranja. No, ideja pokreta nastavila je živjeti. Izetbegović je u zatvoru nastavio pisati, a kasnije će njegovo djelo Islamska deklaracija (1970.) postati svojevrsni idejni nastavak misaonog kruga koji je započeo 1939. godine. U njoj se prepoznaje isti duh: islam kao moralni i društveni sistem, koji se suprotstavlja i materijalizmu i totalitarizmu. „Islam nije ideologija, nego način života,“ pisao je Izetbegović. „A kada se taj način života zabrani, tada počinje borba za pravo da se bude musliman.“

Pad komunizma i raspad Jugoslavije početkom devedesetih donijeli su i povratak „Mladih muslimana“ iz zaborava. Dana 4. aprila 1991. održana je osnivačka skupština Udruženja Mladi muslimani 1939, kojom je simbolično obnovljen kontinuitet s predratnim pokretom. Na svečanoj sjednici u Sarajevu, među prisutnima su bili tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH, Alija Izetbegović, reisu-l-ulema Jakub ef. Selimoski i brojni članovi islamske zajednice. Za predsjednika udruženja izabran je Ismet Serdarević, čovjek koji je 1949. osuđen na 20 godina zatvora zbog „vjerskog fanatizma“. Osnivanjem udruženja, ideja je dobila institucionalni oblik koji je komunistički režim pokušao uništiti.

U međuvremenu, mnogi nekadašnji članovi, poput Omera Behmena i Munira Gavrankapetanovića, postali su simboli moralne postojanosti. Njihova sjećanja, objavljena u knjigama i dokumentarnim filmovima, svjedoče o tome da su „Mladi muslimani“ preživjeli zato što su odbili da mržnju uzvrate mržnjom.

Historiografski gledano, organizacija „Mladi muslimani“ bila je više od vjerske grupe: to je bio kulturni i moralni pokret koji je u ratno i poratno vrijeme nastojao sačuvati dostojanstvo i identitet bosanskih muslimana. Njihov panislamski duh nije bio politički program, već reakcija na poniženje i duhovnu prazninu epohe. Njihov značaj nije u broju članova, nego u kontinuitetu ideje, da islam nije ideologija koja dijeli, nego moralni okvir koji povezuje. Upravo zato su, kako piše Kostić, „bili ubijani, mučeni i osuđivani s punom sviješću vlasti da nisu učinili ništa zločinačko, osim što su vjerovali“.

Danas, više od osam decenija nakon njihovog osnivanja, pokret „Mladi muslimani“ predstavlja jedno od najvažnijih poglavlja modernog bošnjačkog iskustva. Između 1939. i 1949. godine prošli su put od entuzijastične omladine do simbola otpora ideološkom totalitarizmu. Njihova historija pokazuje kako se iz vjere može roditi moralni otpor, a iz progonstva ideja koja traje.