Djeluje da je “Bosanski vitez” film o kojem se tokom SFF-a najviše pričalo. Režiseru Tariku Hodžiću se čini da je dobro odjeknuo u okviru Festivala. A šta dalje? Pa filmovi kao i ljudi imaju svoj život, svoju sudbinu: “Ovo su bile porođajne muke dok smo ga završili. Sada je on rođen i kreće lagano u svijet. Pa ćemo vidjeti. Bio bih najsretniji da bude globalno dostupan, da ga ljudi mogu pogledati bilo gdje na svijetu. I to bi nekako bio kraj moje misije”. Film “Bosanski vitez” priča je o historiji. A glavni lik Sead Delić, kako kaže, voli historiju. Iako su historičari, naučnici, kompetentniji da govore o historiji, ni njegov doprinos nije zanemariv. Uostalom, on pripada generaciji koja je kreirala historiju, bila dio historijskih procesa, kao direktni učesnici i svjedoci.

Fotografije: Amina Hart Photography

Je li Sead Delić Bosanski vitez ili je Bosanski vitez Sead Delić? U potrazi za mjestom kojem pripada, koje je njegov dom, Sead Delić otkrio je bosanskog viteza, čovjeka kroz kojeg progovara priča o drevnoj zemlji Bosni, a opet kroz priču o Bosni vitez priča priču o Seadu.

Ta potraga ispričana je u dokumentarnom filmu “Bosanski vitez”, režisera Tarika Hodžića, koji je premijerno prikazan na Sarajevo film festivalu u okviru takmičarskog programa. Film je postao festivalski hit, sve projekcije su bile rasprodate, i definitivno je bio film o kojem se najviše priča.

Seadova priča o potrazi za sobom, za svojim identitetom, u suštini počinje u vrijeme prije Agresije na RBiH kada je služio vojni rok u JNA. To je bilo „kao buđenje iz sna, iz neke kome, kada polahko spoznaješ ko si, čemu pripadaš i šta ti pripada“.

“Bio sam u JNA s jednom ekipom dobre raje koja je voljela istu muziku. Oni su pričali o Bosni u kontekstu da li je ona historijski više srpska ili više hrvatska. Čekaj, ja do tada pričam o rock muzici. Vi iz Srbije i Hrvatske pričate o Bosni, a pitate li mene šta, gdje sam ja tu?! Tu je nastalo moje buđenje i interesovanje za identitet”, priča Sead.

Govoreći o identitetu, ističe da je identitet višeslojan. Pogotovo kod nas ovdje, tako smo geografski locirani da svi koji idu s Istoka na Zapad i obrnuto nekako preko nas prijeđu, zakače nas, neki se zadrže 300-400 godina, neki stotinjak i svi se trude da skinu jedan sloj da nabace novi, svoj, i to vremenom postane dio identiteta.

“Ja se ne zamaram time, zbog nekih slojeva sam sretan, zbog drugih nisam, ali to sam naprosto ja, takav kakav sam. Ne možeš pobjeći od sebe”, kaže on.

Možda godinu nakon odsluženog vojnog roka u JNA, Sead je stupio u rat, kao pripadnik Armije RBiH.

“Moja tadašnja supruga je također bila pripadnica Armije u ratnoj bolnici. Nismo nikada tokom Agresije ni pomišljali da odemo iz Bosne i Hercegovine, iako smo imali priliku 1994. godine. Tako je ostalo do moje demobilizacije negdje na proljeće 1996. Nekad u ljeto smo odlučili da odemo u Njemačku da vidimo kako je i ako nam se svidi da ostanemo. U tom trenutku imao sam sve preduslove da ostanem profesionalno u vojsci, ali nisam baš bio spreman za to. Vjerojatno bih prihvatio da sam ostao u BiH. Ključni momenat je bio kada mi je komandir jedinice rekao ‘pa otiđi ti, probaj dva-tri mjeseca, smatrat će se to nekom vrstom odmora, ako se tamo ne snađeš vrati se’. I otišli smo u Njemačku. Prethodno mi je supruga imala dva spontana pobačaja i željeli smo naravno dijete. Kada je zatrudnjela u Njemačkoj, imao sam želju da ostanemo u Njemačkoj bar dok se dijete ne rodi. Kad se rodilo, već se počelo drugačije razmišljati. Bila je opcija odlaska u Australiju, Kanadu i Ameriku. Ljudi su se jagmili za zemlje koje imaju neku socijalnu sigurnost, Amerika to nema, ali ima dosta posla. Ja sam rekao Amerika je za mene, socijala umrtvi ljude, imaju nešto sigurno, ali ta moja energija mi jednostavno to ne dozvoljava”, priča Sead o svome životu.

Cijeli svoj život Sead živi u rock fazonu. Njegovom stilu je motor, kamion, otvorena cesta, vjetar u kosi… To je život kakav je zamišljao. Kada je došao u Ameriku, među prvima u svome krugu poznanika i prijatelja počeo je voziti kamion. Krenuo je na put. Bio je u svakom većem američkom gradu, u svih 48 kopnenih američkih država. Živio je svoj san, vozio kroz predjele i gradove o kojima je samo maštao.

“Kada sam bio mlađi volio sam Western filmove i praktično je za mene taj američki jugozapad, Nevada, Teksas, Kalifornija, autentična Amerika. Onda dođeš tu i živiš, to izgleda kao nestvarni san i srećeš narode svojih junaka – Navajo, Apache. Nekako se desio taj klik, oni su mene vrlo brzo prihvatili. Valjda su i oni osjetili tu emociju koju ja imam prema njima, prema njihovoj historiji, patnji, borbi za opstanak, jer smo nekako kao narodi i pojedinci prošli slične životne priče. Mene je recimo iznenadilo u nekoliko slučajeva kada sam razgovarao sa njima, pa kad kažem da sam iz Bosne, oni stvarno znaju o Bosni, to mi je bilo fascinantno. No, neki kada pitaju odakle si i kažeš Bosna, oni kažu: ‘A, Boston!?’ Kakav, ba, Boston, Bosna. To im je prva asocijacija u 99 posto slučajeva. Za mnoge od njih svijet ne postoji izvan Amerike, da ne upotrijebim težu riječ”, govori Sead o svojim američkim iskustvima. SAD je zemlja u kojoj i danas živi i radi, a tokom dolazaka u Bosnu počeo se zanimati za predstavljanje bogate historije naše zemlje.

Posebno je bio zainteresiran za srednjovjekovnu Bosnu i želio je da na neki način promovira tu historiju. Razmišljao je u smjeru da ne možeš pričati priču o srednjovjekovnoj Bosni ako si na fotografiji u kaubojkama i džinsu, to ne ide, mora se vizualno približiti.

“Ali ako se kostimiraš i fotografiju uskladiš sa tekstom, a meni je najveća inspiracija Mak Dizdar, onda to funkcionira. Prve fotografije su bile čista improvizacija. Izdvojio sam četiri dobre fotografije i jedno dva-tri dana sam razmišljao da li da ih objavim, reći će ljudi šta mu je, je li puk’o, pentra se po nekim zidinama, kamenju. Onda sam rekao, ma ovo će se nekome svidjeti, vjerojatno mlađim, možda im probudim neku vrstu ponosa, pripadnosti ovoj zemlji, ovom narodu. I objavio sam fotografije”, kaže Sead.

Interes za te fotografije potaknuo ga je da nastavi dalje. Počeo je istraživati dominantne boje za kostime, naravno, plava boja i ljiljani, koji se nalaze na plaštu kralja Tvrtka I, sami su se nametnuli. Otišao bi krojaču, prenio mu svoje ideje i krojač bi mu sašio kostim. Uglavnom je birao zemljane boje, one su nekako dominantne u srednjem vijeku. Zatim je stupio u kontakt s rahmetli Omarom Krasićem koji mu je izradio štit, a jedan kovač u Visokom mu je izradio mač.

“Shvatio sam brzo moć društvenih mreža, da to moram uozbiljiti. Ljudi su to odmah prihvatili, ljudi su bili željni i što reče Sidran, to je negdje bilo zatomljeno u nama”, priča Sead.

Nekako u isto vrijeme kada je počeo raditi fotografije sa motivima srednjovjekovlja, upoznao je i mladog režisera Harija Šečića, koji je o Seadu uradio dokumentarni film prikazan na SFF-u 2016. godine pod naslovom “U potrazi za domom”.

Hari je u to vrijeme bio na masteru u Americi i htio je raditi dokumentarni film o Bosancima u Americi, kako su došli, kako su se snašli, čime se bave itd. Tako su preko zajedničkog poznanika stupili u kontakt. Sead je u tom filmu trebao predstavljati naše ljude koji voze kamione po Americi, neko drugi bi predstavljao medicinske radnike, neko bi pravnike itd. Takva je bila zamisao. Hari se sa Seadom vozio kamionom za Phoenix u Arizonu, Sead je pričao svoju životnu priču, a Hari snimao. Kasnije je, priča Sead, Hari pokazao snimljeni materijal svome mentoru i mentor je odmah rekao da nema potrebe da traži bilo šta, to što ima je sasvim dovoljno i kvalitetno za dokumentarni film. Sead je tek nakon nekoliko mjeseci shvatio da je zapravo cijeli film njegova životna priča.

“Harijev mentor bio je Miroslav Ćiro Mandić, slavni režiser. Došao je sada na premijeru ‘Bosanskog viteza’ i rekao nam je da smo zakucali s ovim filmom. Došao je mahsuz da ga pogleda”, kaže Sead.

I tako, u potrazi za domom, Sead pronađe Bosanskog viteza. Bukvalno to se tako desilo.

“Vitez je jedna metafora, jedna fikcija koja je nastala kroz te moje fotografije. Radni naslov je odredio Tarik Hodžić nakon tri sata intervjua na Vranduku. Tarik je nevjerojatan lik, on je vidio tu prostor za priču”, kaže Sead i prepričava nam anegdotu sa snimanja filma: “Tariku se svidio jedan segment bitke Armije RBiH u kojoj sam učestvovao i koja se desila u decembru mjesecu. On je godinu dana šutio da bi me onda u decembru odveo na Bjelašnicu da snimamo navečer jednu scenu, ja nisam znao koja je scena ni šta je tema. On je shvatio da se taj segment priče može ispričati samo na autentičnoj lokaciji, na minus 10 stepeni u noći, tako da su bukvalno iza mene ledine, na vrh planine, snijeg, sami smo nas nekoliko, ja se smrzavam i pričam.“

Njihovo upoznavanje desilo se slučajno, na semaforu kod BBI centra u Sarajevu. Tarik je taj dan imao premijeru filma “Scream for me Sarajevo”.

“Dogovorili smo se, pošto sam ja sljedećeg jutra putovao nazad u Ameriku, da se vidimo sljedeći put kada dođem da mi pokaže svoj film. To je bila jedna od najboljih projekcija uz fini visočki sudžuk i domaću atmosferu. Tada smo dogovorili da idemo raditi fotografiju, njemu je to bliska tema i ja sam po prvi put počeo dobivati zadatke šta i kako da radim i kako da se ponašam na fotografijama”, priča Sead.

Iako živi između Bosne i Amerike, Sead nađe vremena za sve, i za porodicu, i za posao koji mu donosi prihod, ali i za historiju Bosne. Dok vozi kamion, ima dovoljno vremena da razradi ideje, isplanira kada, šta i kako će raditi, koliko će mu trebati vremena i novca za to.

Film “Bosanski vitez” priča je o historiji. A Sead, kako kaže, voli historiju. Iako su historičari, naučnici, kompetentniji da govore o historiji, ni njegov doprinos nije zanemariv. Uostalom, on pripada generaciji koja je kreirala historiju, bila dio historijskih procesa, kao direktni učesnici i svjedoci.

“Mislim da ne postoji narod i država koji je pod jednim simbolom izgubio svoju nezavisnost i da je nakon nekoliko stoljeća obnovio svoju državnost pod istim simbolom. To je Bosna i ne znam ima li još neka država. Tada je stvorena Armija BiH koja je historijski fakt i mi vojnici smo jednostavno dio historije. Alija će zauvijek ostati prvi predsjednik, Sefer će ostati prvi komandant bez obzira šta se misli o njemu, ali to su historijski fakti”, kaže Sead.

Ipak, struka se mora poštovati, ona i jeste najvažniji faktor. No, film “Bosanski vitez” prvi je koji je urađen na način da se izašlo na teren, obilazile autentične lokacije, umjesto da se o historiji priča u kabinetima.

Dok smo razgovarali o historiji, pridružio nam se režiser filma “Bosanski vitez” Tarik Hodžić. Za njega je sve počelo kada je 2016. u materijalima za SFF vidio da je čovjek koji je radio zvuk za njegov film, radio zvuk i za film “U potrazi za domom”. On mu je u kratkim crtama ispričao o kome se radi.

“Ja izađem, na semafor – vidim Seada. Priđem mu i tu se upoznamo”, kaže Tarik i dodaje: “Sead je bio čovjek koji je mene inspirisao, popunjavao je neke moje praznine, a pri tome nisam čovjek kojega nije zanimala historija nego jednostavno on je detaljnije stvari objašnjavao”. Ključni momenat bila je posjeta kuli u Srebreniku, koja je vjerovatno najfascinantnija tvrđava iz srednjeg vijeka u Bosni i Hercegovini. Tada je Tarik predložio da poveže Seadovu životnu priču sa historijom Bosne u dokumentarnom filmu.

“Ta mi se formula učinila zanimljivom jer ako čovjek radi čisti dokumentarac o historiji, siguran sam da, pogotovo među mladima, to ne bi bilo baš popularno, a u kombinaciji sa Seadovom pričom to je dobitna formula da držim ljude ispred ekrana, a da pri tome ulazim sve dublje i dublje u historiju i da to bude kao jedna cjelina”, objašnjava Tarik.

Početna zamisao bila je da to bude neka forma od 25-30 minuta u kojoj bi predstavili Seadov hobi, odnosno aktivizam, ali kada je Tarik pokazao snimke producentu Adnanu Ćuhari, on je rekao da to mora biti cjelovečernji film.

“Iskreno, nisam bio u tom trenutku siguran, ali počeli smo raditi. Čim smo zagrebali, desila se ta eksplozija promjene koncepta, što smo više radili znali smo da moramo raditi još više. I tako je prošlo šest godina. Sa svakim sagovornikom priča se širila na još dva. Što smo više radili, shvatali smo da priča može zanimati ljude u Bosni, ali je i univerzalna. Evo, koliko je žarišta danas u svijetu gdje neko nekome pokušava osporiti identitet, izbrisati njegovo postojanje. Šest godina je trebalo da završimo posao”, govori Tarik i dodaje da je ovo bio najkompleksniji projekat koji je radio.

Film “Bosanski vitez” jeste neobičan po svojoj formi i upravo zato je bio u takmičarskom programu SFF-a. On prevazilazi televizijski dokumentarni film. Tarik kaže, iako je stalno gledao dokumentarce, da do sada ništa slično nije gledao. Istina, bilo je rizično odabrati ovako neobičan koncept, ali čemu umjetnost, čemu film ako se ne pravi nekakav iskorak.

Govoreći o premijernom prikazivanju filma na SFF-u, Tarik kaže da 48 sati prije premijere nije bio siguran hoće li preživjeti.

“Morao sam uzimati nešto za smirenje. Dok ne osjetim publiku, ja ne mogu znati kako će se priča primiti, jesam li u nečemu pogriješio. Kada je došao taj prvi susret s publikom, tada sam se smirio, vidio sam da priča funkcioniše, publika je emotivna, sretna. Imali smo dosad sedam projekcija, nismo naišli na loš komentar”, kaže Tarik.

Djeluje da je “Bosanski vitez” film o kojem se tokom SFF-a najviše pričalo. Tariku se čini da je dobro odjeknuo u okviru Festivala.

A šta dalje? Pa filmovi kao i ljudi imaju svoj život, svoju sudbinu: “Ovo su bile porođajne muke dok smo ga završili. Sada je on rođen i kreće lagano u svijet. Pa ćemo vidjeti. Bio bih najsretniji da bude globalno dostupan, da ga ljudi mogu pogledati bilo gdje na svijetu. I to bi nekako bio kraj moje misije”.

Prema Tarikovim riječima, producent već radi na tome preko nekih agenata da film “Bosanski vitez” dođe na jednu od većih streaming platformi, hoće li to biti Netflix, HBO, Amazon ili neki drugi, vidjet ćemo.

No, Tariku je kao autoru filma najveća želja da film bude gledan. U ovom trenutku ovaj film je, dodaje on, potreban u Bosni i Hercegovini, koja je razjedinjena, sluđena svime što se dešava oko nje, i, ono što je najbitnije – zavladala je kriza identiteta. Ovaj film umjesto da pravi podjele, on grupiše, ujedinjuje. Razjašnjava dileme.

Što se tiče samog filma i “njegovog života”, sada tek slijedi veliki posao, distribucija, život na drugim festivalima širom svijeta. Ono što je također važno jeste da Tarik Hodžić i ekipa okupljena oko filma sada razrađuje varijantu montiranja serijala od nekih 10-ak epizoda jer ima toliko značajnog materijala koji nije mogao ući u film, a treba se iskoristiti.

“Tim serijalom bismo secirali historiju BiH od ilirskog doba do postdejtonske BiH. Evropski historičari su nam tu dali neku vrstu drugačije percepcije. Serijal je veliki potencijal, ali isključivo za ljude koje zanima historija. Da se razumijemo, ne mislim od ovog filma praviti limunadu i razvlačiti minutažu. Serijal bi se naslanjao na dosadašnji materijal koji imamo uz dodatna snimanja. To je jedna vrsta misije koju treba uraditi. Prije nekoliko godina bio je projekat historije Bosne u šest tomova, prvi put da su se institucije bavile našom historijom na sveobuhvatan način. Ovaj serijal bi bio na tom tragu, korištenjem drugačijeg medija, bio bi dostupniji i svarljiviji za publiku”, govori Tarik.

Neke filmske priče imaju sretan, druge tužan ili tragičan kraj, ali priča Seada Delića i historija Bosne nemaju kraj. One i dalje teku. Sead i kada ode iz Bosne u Ameriku, on je samo fizički odsutan.

“Ja nikad iz Bosne nisam otišao mentalno. Bila je jedna faza, neka želja da presiječem, sad sam tu, imam novi dom, novi život… Ali brzo sam shvatio da je to borba protiv mojih vjetrenjača. Ne želim to. I samo sam se prepustio, što kaže stih jedne pjesme ‘da umirem tamo gdje sam rođen’”, kaže Sead.

Kaže da je jako vezan za svoj rodni kraj, Glogovu (Bratunac). Tamo je proživio i svoj najteži period u životu, ali i najljepši, tamo je stekao najbolje prijatelje, mnogi su tu i izginuli.

“Bio sam tamo u najtežem periodu i shvatio sam da moram uraditi nešto za taj kraj”, kaže Sead. Nije planirao, ali došla je prilika da uloži novac u benzinsku pumpu u Glogovi. Kupio je taj objekat, renovirao, trebao bi dobiti sve dozvole i početi raditi.

“Nisam ja, naravno, neinformisan čovjek da ne znam da ta vrsta investicije tamo neće donijeti uloženi novac brzo, ali će vratiti nešto. Da sam taj novac uložio u Tuzlu ili Sarajevo, vrlo brzo bih ga vratio. Ali ja sam to počeo doživljavati kao neku vrstu misije jer se taj objekat nalazi na zemlji moga djeda koji je za ovu zemlju dao dva sina i nisam mogao pustiti da to ode u neke druge ruke. I tako je to krenulo”, kaže Sead.

Sead je jedan od stotina hiljada naših ljudi koji su otišli iz Bosne fizički, ali njihova duša i njihove misli ostale su zarobljene u zemlji rođenja. Ali Sead je jedan od rijetkih koji je pustio da ga duša vodi tamo gdje joj je dom.