Trideseti april je dan kada su suspendirani zakoni, ljudska prava, a na njihovo mjesto došli su strah, nasilje i smrt.

Tridesetog aprila 1992. godine u Prijedoru se dogodio čin koji će označiti početak jednog od najtragičnijih poglavlja u savremenoj evropskoj historij. Tog dana, bez ispaljenog metka, lokalni ogranak Srpske demokratske stranke (SDS), uz snažnu podršku Jugoslovenske narodne armije (JNA) i lokalnih srpskih vojnih i policijskih snaga, izvršio je nasilno preuzimanje vlasti u gradu.

Bio je to uvod u sistematsko etničko čišćenje i genocid nad nesrpskim stanovništvom, prvenstveno Bošnjacima i Hrvatima.

Preuzimanje vlasti u Prijedoru nije bilo spontano. Riječ je bila o pažljivo planiranoj operaciji, mjesecima ranije dogovorenoj, logistički i vojno potpomognutoj iz Srbije i centralnih struktura SDS-a. Plan je imao za cilj stvaranje „čiste“ srpske općine, kao dijela šire strategije stvaranja tzv. Velike Srbije. Znakovi pripreme bili su vidljivi i prije samog preuzimanja – uspostava paralelnih vojno-policijskih struktura, formiranje punktova, prikupljanje podataka o stanovništvu i organiziranje srpskog stanovništva u vojne jedinice.

U ranim jutarnjim satima 30. aprila 1992. godine, naoružane srpske snage zauzimaju ključne institucije u gradu: zgradu općine, policijsku upravu, sudove, banke, poštu, lokalni radio i Dom zdravlja. Snajperisti se postavljaju na krovove, vojnici JNA patroliraju ulicama, a zgrada općine dobiva novu zastavu – onu sa četiri ćirilična „S“. Grad biva presječen, komunikacije prekinute, a lokalni mediji – prije svega Radio Prijedor – postaju sredstvo širenja propagande i dezinformacija.

Nakon što je uspostavljena kontrola, proglašena je „Srpska opština Prijedor“. Na vlast su postavljeni pripadnici SDS-a i njima bliski pojedinci, dok su svi drugi – Bošnjaci i Hrvati, bez obzira na društveni status ili političku lojalnost – postali građani drugog reda. Ukinute su autobuske linije, uveden je policijski sat, a posjete okolnim selima bile su moguće isključivo uz propusnice. Telefonske veze često su prekidane, čime je Prijedor postao izolirana enklava pod potpunom kontrolom srpskih vlasti.

Ono što je uslijedilo nakon 30. aprila bila je kulminacija zločina protiv čovječnosti i genocida. Počinje masovna represija nad nesrpskim stanovništvom. Svi koji su ranije imali političke, policijske ili vojno-teritorijalne funkcije bivaju otpušteni ili zatvoreni. Kuće Bošnjaka i Hrvata pretresaju pod izgovorom potrage za oružjem, često uz maltretiranje i ponižavanje ukućana. Privedeni su bez optužnice, bez dokaza, često odvođeni bez povratka.

Nakon preuzimanja, lokalni mediji – sada pod potpunom kontrolom srpskih vlasti – pokreću žestoku propagandnu kampanju protiv Bošnjaka i Hrvata, prikazujući ih kao prijetnju, kao ekstremiste, kao izdajnike. Time se priprema teren za daljnje akcije: likvidacije, deportacije i zatočenja. Stanovnici nesrpske nacionalnosti postaju mete – ne samo fizički, već i simbolički – jer se njihova egzistencija više ne uklapa u zamišljeni etnički poredak nove srpske opštine.

Od maja nadalje, zločini su intenzivirani. Najprije je napadnuto selo Hambarine, zatim Kozarac, a potom i druga naselja s bošnjačkom i hrvatskom većinom. Paralelno se formiraju logori – Omarska, Keraterm i Trnopolje – mjesta masovnog zatočenja, mučenja, silovanja i ubijanja. Procjenjuje se da je kroz ove logore prošlo više od 30.000 osoba, od kojih su hiljade ubijene ili su nestale bez traga. Logori su postali sinonim za ljudsku patnju i okrutnost, a slike zatvorenika iz Omarske obišle su svijet i zauvijek urezale ime Prijedor u kolektivnu svijest čovječanstva.

Do kraja rata, u općini Prijedor ubijeno je najmanje 3.176 civila, većinom Bošnjaka i Hrvata. Više od 50.000 ljudi protjerano je iz svojih domova. Tragovi zločina su nepobitni: pronađeno je više od 2.500 tijela u masovnim grobnicama, a za još stotinama se i danas traga. Među žrtvama je i 102 djece, za koju ni više od tri desetljeća kasnije nije podignut spomenik. Ova činjenica najbolje oslikava težinu poricanja koje je u Prijedoru i danas prisutno.

Iako je 31. maj u mnogim kalendarima obilježen kao dan kada je nesrpskom stanovništvu naređeno da na kuće istaknu bijele zastave i da nose bijele trake oko ruke, važno je naglasiti da je zločinačka kampanja počela znatno ranije. Ključni datum je 30. april, kada je izvršen državni udar i uspostavljena vlast koja će ubrzo pokrenuti istrebljenje nesrpskog stanovništva. Taj datum je trenutak kada je započela institucionalizirana represija, kada su postavljeni temelji za genocid koji će uslijediti.

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u predmetu protiv Milomira Stakića – jednog od glavnih organizatora događanja u Prijedoru – presudio je da je preuzimanje vlasti bilo nezakonito i predstavlja čin agresije, čiji je cilj bilo stvaranje etnički čiste srpske općine.