Stota godišnjica rođenja Margaret Thatcher (13. oktobar 1925 – 8. april 2013) povod je da se ponovo suočimo s političkom figurom koja je istovremeno predmet divljenja i osporavanja. Kao prva žena na čelu britanske vlade (1979–1990), „Čelična lady“ obilježila je kraj 20. stoljeća mješavinom nepopustljivosti, vjere u tržište, fiskalne restrikcije i vanjskopolitičke odlučnosti. Njena ostavština je kontradiktorna: dok jedni tvrde da je „spasila“ britansku ekonomiju od stagnacije i sindikalne blokade, drugi u njoj vide arhitekticu dubokih društvenih nejednakosti i deindustrijalizacije sjevera zemlje
Rođena u Granthamu, u srcu engleskog Midlandsa, kćerka trgovca i metodističkog propovjednika Alfreda Robertsa, Margaret Thatcher je rano usvojila vrijednosti skromnosti, rada i samodiscipline. Školovanje u prirodnim naukama (hemija), potom pravne studije, te rani politički angažman u Konzervativnoj stranci stvorili su profil političarke koja je vjerovala da se napredak ne postiže subvencijama nego ličnim zalaganjem i konkurencijom. Inspirisana ekonomistima slobodnog tržišta, posebno monetaristima, smatrala je da je država postala preglomazna, porezi previsoki, a industrija previše ovisna o javnom novcu i sindikalnoj moći.
Kada je 4. maja 1979. ušla u Downing Street 10, Britanija je nosila ožiljke „zime nezadovoljstva“, perioda štrajkova i inflacije. Thatcher je ponudila terapiju šokovima: smanjenje marginalnih poreznih stopa, liberalizaciju i privatizaciju državnih preduzeća, deregulaciju, kao i oštru konfrontaciju s moćnim sindikatima.
Prodaja udjela u telekomima, energiji, čeličanama i komunalnim preduzećima, uz poticanje malog dioničarstva, promijenila je vlasničku strukturu ekonomije i političku kulturu zemlje. Produktivnost i profitabilnost su rasle u pojedinim sektorima, dio Londona postao je globalni finansijski magnet, a budžetski prihodi stabilniji. Istovremeno, zatvaranje rudnika i čeličana, kao i slom industrijskih zajednica, ostavili su trajne rane u Velsu, Škotskoj i sjevernoj Engleskoj.
Najdramatičniji unutrašnjopolitički okršaj bio je štrajk rudara 1984–1985. Vlada nije popuštala: sindikat je na kraju poražen, a ravnoteža moći pomjerena u korist poslodavaca. Kritičari su tvrdili da je cijena bila previsoka, nezaposlenost i socijalna devastacija industrijskih gradića, dok su zagovornici vidjeli „nužnu amputaciju“ da bi se spasio ekonomski organizam.
Sličnu nepopustljivost Thatcher je pokazala i prema zatvorenicima sjevernoirskih paramilitarnih organizacija u vrijeme štrajkova glađu 1981. godine, odbijajući izuzeća iz krivičnog režima; posljedice su bile tragične i dodatno su produbile polarizaciju.
U vanjskoj politici, njen kurs bio je bez zadrške atlantistički. Bliska saradnja s administracijom u Washingtonu, te hladnoratovska čvrstina uz istovremenu pragmatičnost prema sovjetskom liderstvu u završnici hladnog rata, odredile su britansku ulogu. Ipak, najprepoznatljiviji trenutak odlučnosti došao je 1982. kada je argentinska hunta okupirala Falklandska/Malvinska ostrva. Slanje flote na drugi kraj svijeta i vojna pobjeda vratili su ostrva pod britansku kontrolu, srušili reputaciju argentinskih generala i Thatcher donijeli status ratne premijerke. To je učvrstilo njenu domaću popularnost i ojačalo politički kapital za nastavak ekonomskih reformi.
Thatcherkin odnos prema evropskoj integraciji bio je sumnjičav: podržavala je ideju zajedničkog tržišta i konkurencije, ali se protivila produbljivanju političke unije i prenošenju suvereniteta u nadnacionalne institucije. Njena euroskepsa bila je intelektualno dosljedna: strahovala je da će „evropska superdržava“ gušiti britansku demokratiju i tržišnu dinamiku. Taj nerv trajno je obilježio Konzervativnu stranku i, dugo nakon njenog odlaska, oblikovao rasprave koje će kulminirati Brexitom.
Politički stil Margaret Thatcher bio je samosvjestan do tvrdoglavosti. Poznata po ranoj jutarnjoj disciplini, detaljnom uvidu u dosjee i retorici koja ne ostavlja prostor dvosmislenosti, nije tražila ljubav, tražila je rezultate. Podržavatelji su je slavili kao liderku koja je imala hrabrosti reći „ne“, pretvoriti Britaniju iz „bolesnika Evrope“ u samouvjerenog tržišnog igrača i razbiti sindikalnu blokadu. Protivnici su isticali društvenu cijenu transformacije: porast jaza između bogatih i siromašnih, urušavanje javnih usluga, „finansijalizaciju“ ekonomije i potiskivanje solidarnosti.
Kraj njenog premijerskog doba došao je 1990. nakon niza sukoba unutar same stranke, žestokih protesta protiv „poreza po glavi“ (poll tax) i evropskih razmirica. Ipak, čak i kada je odstupila, to nije bilo povlačenje iz idejne borbe: ostala je simbol čitave političke paradigme, da država treba biti „lakša“, da individue snose odgovornost i da popuštanje ideološkom pragmatizmu nije vrlina ako razvodni osnovna uvjerenja.
Samo godinu dana nakon što je napustila premijersku funkciju, Evropa je utonula u najkrvaviji sukob nakon Drugog svjetskog rata. Velikosrpska agresija, koja je počela u Hrvatskoj, ubrzo se prelila u Bosnu i Hercegovinu, a Thatcher nije ostala nijema. Dok su mnogi zapadni lideri kolebali između diplomatskih fraza i pasivne neutralnosti, “Čelična dama” bila je među rijetkima koji su otvoreno imenovali agresora i tražili vojnu intervenciju u odbranu napadnutih država.
Thatcher je vrlo rano shvatila prirodu rata u bivšoj Jugoslaviji. Nije govorila o “građanskom ratu”, nego o planiranoj agresiji Srbije na međunarodno priznate države Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Od samog početka zauzela je stav koji je bio moralno jasan i politički dalekovid: agresora treba zaustaviti, a žrtvama pomoći da se brane.
U decembru 1992. godine Thatcher je objavila apel koji je snažno odjeknuo u britanskoj javnosti. “Dok će se većina nas ovog Božića odmarati u sigurnosti domova, hiljade Bosanaca bit će gladno, smrznuto, u strahu za život, odvojeni od svojih najmilijih, beznadežni i zaboravljeni”, napisala je. “Njihova agonija rezultat je nemilosrdne agresije Srbije, ali krivi smo i mi na Zapadu. Mogli smo ovo zaustaviti. I dalje to možemo.”
Oštro je kritikovala embargo na oružje koji je onemogućio Bosni i Hercegovini da se brani, dok su srpske snage uživale vojnu nadmoć naslijeđenu od JNA. “Na taj način nismo bili neutralni; bili smo više poput saučesnika,” upozorila je tada.
Već u augustu 1992. Thatcher se obratila britanskoj i svjetskoj javnosti, iznoseći preciznu analizu situacije na terenu: “U Bosni se događaju strahote. Sarajevo je pod stalnim granatiranjem, Goražde je opkoljeno i vjerovatno će pasti. Ako se to dogodi, strahuje se od velikog masakra.” Ona je jasno imenovala krivce: “Srbija je ta koja je u aprilu planirala i izvršila agresiju na Bosnu. Vlada Alije Izetbegovića u Sarajevu legalna je i međunarodno priznata vlada bosanske republike. Pretvaranje da Srbija nema nikakve veze s onim što se događa u Bosni jeste upravo to, pretvaranje.”
U vremenu kada su evropski lideri govorili o “mirovnim planovima”, Thatcher je govorila o odgovornosti. Za nju, moralna obaveza nije mogla biti zamijenjena neutralnošću. U aprilu 1993. godine, obraćajući se medijima, nije štedjela svoje nasljednike u Londonu ni zapadne vođe. Oštro ih je optužila da “nedostatkom odlučnosti postaju saučesnici u masakru”. Na televiziji i radiju izjavila je da Evropa gubi i moralni kompas i političku hrabrost dok Bošnjaci pokušavaju preživjeti u okruženju koje je svijet samo promatrao.
Njene riječi bile su odraz frustracije zbog beživotne politike međunarodne zajednice, koja je dopustila da se pod kišom granata u Sarajevu svakodnevno ubijaju civili, dok se u Bruxellesu i New Yorku govorilo o “humanitarnim konvojima” i “posmatračima UN-a”. Vrhunac njenog angažmana bio je članak koji je objavila u New York Timesu u maju 1994. pod naslovom “Stop the Serbs. Forever.” U njemu je iznijela jasan politički i strateški argument za vojnu intervenciju Zapada u Bosni i Hercegovini.
“Suverena država, koju je priznala svjetska zajednica, napadnuta je snagama koje potiče i opskrbljuje druga sila. Ovo nije građanski rat, već agresorski rat, planiran i pokrenut izvan Bosne”, napisala je. “Legitimna vlada Bosne ima puno pravo pozvati nas u pomoć u odbrani svog teritorija. To je dovoljno opravdanje za pomoć žrtvama agresije.”
Thatcher je u tom tekstu definisala četiri strateška razloga zašto bi Zapad morao djelovati: Vjerodostojnost međunarodnog poretka, signal potencijalnim agresorima, upozorila je da ambicije Srbije ne završavaju u Bosni i Hrvatskoj: “Kosovo je bure baruta, Makedonija je krhka”, te stabilnost Evrope.
Thatcher je bila dosljedna: protivila se slanju kopnenih trupa, ali je tražila snažan vojni odgovor iz zraka, rušenje srpskih položaja i ukidanje embarga na oružje Bosni i Hercegovini. Humanitarna pomoć bez vojne zaštite nazvala je “politikom saučesništva”. Kada je međunarodna zajednica kasnije pokušala “nagraditi” Srbiju ustupcima kroz mirovne planove, upozorila je: “Čak i ako se povuku, njihovih 49 posto Bosne i dalje bi predstavljalo nagradu za agresiju. Takav mir bio bi nepravedan i krhak.”
Margaret Thatcher je, jednako kao i prema Bosni i Hercegovini, zauzela vrlo jasan i principijelan stav i prema Hrvatskoj, stav koji se temeljio na pravu naroda na samoodređenje i obranu od agresije. Još od prvih dana velikosrpske kampanje 1991. godine, kada su tenkovi JNA ulazili u Vukovar, Osijek i Dubrovnik, bivša britanska premijerka prepoznala je karakter sukoba i odbacila narativ o „građanskom ratu“ koji je tada dominirao u mnogim zapadnim prijestolnicama.
Za razliku od tadašnjeg britanskog političkog establišmenta, koji je pokazivao hladan pragmatizam prema raspadu Jugoslavije, Thatcher je vrlo rano otvoreno podržala pravo Hrvatske da brani svoju nezavisnost. U njenim govorima i člancima s početka devedesetih jasno se vidi uvjerenje da je agresor Srbija, država nasljednica jugoslavenskog vojnog aparata, dok su Hrvatska i Slovenija bile žrtve brutalne vojne sile koja se opirala raspadu federacije.
Već 1991. i 1992. godine, dok je veliki dio Zapada oklijevao da prizna nezavisnost Hrvatske, Thatcher je javno istupila tražeći odlučan odgovor međunarodne zajednice. Smatrala je da se Miloševićeva politika mora zaustaviti dok je još moguće, jer je u njoj vidjela opasni kontinuitet imperijalnog nacionalizma koji prijeti cijelom Balkanu. U više navrata pozivala je svoje nasljednike u britanskoj vladi da ne ponavljaju greške iz 1930-ih, kada su zapadni lideri, kako je govorila, “udovoljavali diktatorima u ime lažnog mira”.
Njen interes za Hrvatsku bio je i ličan i politički: s dubokim antikomunističkim uvjerenjem, Thatcher je u raspadu Jugoslavije vidjela posljednju fazu raspada sovjetskog bloka. Međutim, za razliku od mnogih zapadnih analitičara koji su raspad Jugoslavije tumačili kroz prizmu „etničkih plemena“, ona je u njemu vidjela agresiju jedne države na drugu. Posebno ju je potresla opsada Dubrovnika, grada koji je simbolizirao kulturno nasljeđe Evrope. Thatcher je svojim autoritetom bivše premijerke i simbolom čvrstine podsjećala zapadne lidere da neutralnost u takvim okolnostima znači saučesništvo.
Kada je rat zahvatio Bosnu i Hercegovinu, Thatcher je vrlo jasno razumjela da su agresija na Hrvatsku i na Bosnu dvije faze istog projekta. U njenim govorima i člancima nema razdvajanja između hrvatskih i bosanskih patnji, oboje su, po njoj, bile žrtve iste velikosrpske politike koja je željela obnoviti Jugoslaviju pod srpskom dominacijom. U članku objavljenom 1994. godine, u New York Timesu, napisala je: “Ovaj rat nije unutrašnji sukob među narodima bivše Jugoslavije. To je agresorski rat Srbije protiv svojih susjeda, Hrvatske i Bosne, koje su se odvažile biti slobodne.”
Biografija Margaret Thatcher je i priča o rodu i moći: probila je stakleni plafon u eri u kojoj su kabineti bili gotovo isključivo muška teritorija. No nikada se nije predstavljala kao simbol ženskog pokreta; paradoksalno, njen uspon mnoge feministkinje nije oduševio jer se distancirala od kolektivnih identiteta i naglasila meritokraciju. Upravo ta ambivalencija prati ocjenu njene „ženskosti“ u politici: bila je pionirka koja nije željela biti zastava.
Kako danas mjeriti njen utjecaj? Ekonomski, promijenila je kurs: privatizacije, deregulacija i porezne reforme postale su matrica koju su usvojile i mnoge kasnije vlade, uključujući one lijevog centra širom Evrope. Politički, vratila je ideološku jasnoću: spor o veličini i ulozi države opet je postao centralan. Geopolitički, njena kombinacija tvrdoće i kalkuliranog realizma u kasnoj fazi Hladnog rata učinila je Ujedinjeno Kraljevstvo prepoznatljivim osloncem zapadnog savezništva.
Ali postoje i „tamne zone“ nasljeđa: trajna marginalizacija postindustrijskih regija; generacije koje su izrasle bez perspektive stabilnog industrijskog zaposlenja; prenaglašena moć finansijskog sektora; napetosti oko društvene kohezije. Ujedinjeno Kraljevstvo koje je Thatcher izgradila ekonomski je agilnije, ali i društveno razbarušenije, s većom cijenom individualizma nego što su mnogi očekivali.
Stota godišnjica otuda nije prilika za nostalgično idealiziranje. Umjesto toga, nudi korisnu lekciju: politika nije zbroj lijepih namjera, nego sposobnost da se oblikuje realnost i snosi posljedica. Thatcher je dobro razumjela obje strane te rečenice. Nije tražila ljubav ni izvinjenja. Tražila je promjenu i dobila je.
