Može li Turska naslijediti Amerikance u ulozi garanta stabilnosti na Balkanu? Barem tako izgleda
U sjeni sukoba na Bliskom istoku i u Ukrajini, tiho se odvija povlačenje Sjedinjenih Američkih Država s Balkana. Ovaj proces, iako bez velikih najava, ostavlja iza sebe vakuum moći koji nastoje popuniti Rusija i Turska, dok Evropska unija plaća cijenu svoje nepouzdanosti u pogledu procesa proširenja.
Nakon pada komunizma i krvavih ratova devedesetih u bivšoj Jugoslaviji, upravo su Sjedinjene Države bile glavni garant sigurnosne arhitekture na Balkanu. One su imale odlučujuću riječ u regionalnim dešavanjima i gasile svaku „vatru“ koja bi zaprijetila da preraste u novi sukob. Danas, kada je njihovo prisustvo svedeno na minimum, nacionalističke tenzije ponovno počinju da se rasplamsavaju.
U Beogradu su studentski protesti protiv korupcije i autoritarne vladavine predsjednika Aleksandra Vučića postali sve rašireniji i nasilniji. Do te mjere da mnogi strahuju kako bi Srbija mogla skliznuti na ivicu građanskog rata.
Moskva, u isto vrijeme, podržava Vučića, nastojeći ga ojačati u ulozi populističkog nacionalističkog lidera. Optužuje Zapad da potiče narodne reakcije sa ciljem da ga sruši i na njegovo mjesto postavi „svog čovjeka“.
U Bosni i Hercegovini, rusofilni bivši predsjednik entiteta Republika Srpska Milorad Dodik otvoreno prijeti secesijom. Njegove poruke postaju sve učestalije i glasnije, a situacija sve nestabilnija, posebno jer su u regionu ponovo u opticaju ideje podjele teritorija.
Na Kosovu stanje ostaje volatilno, bez izgleda za trajnije rješenje. Istovremeno, balkanske države se ubrzano naoružavaju i stvaraju vojne saveze na temelju starih animoziteta. Time se otvara pitanje: ko u odsustvu „Ujka Sama“ može zaustaviti centrifugalne etničke dinamike i obuzdati nemire u trenutku kada mnogi analitičari ocjenjuju da bi Balkansko poluostrvo moglo postati naredno žarište sukoba između Rusije i Zapada?
Može li Turska naslijediti Amerikance u ulozi garanta stabilnosti na Balkanu? Barem tako izgleda.
Prema pisanju provladinog lista Yeni Şafak, Ankara „uzima stvar u svoje ruke kako bi otklonila potencijalne opasnosti u regionu“. Kao dokaz, list navodi dvije „tajne posjete“ predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana Bosni i Hercegovini, gdje se sastao i s Dodikom, te sastanke ministra vanjskih poslova Hakana Fidana s njegovim kolegama iz zemalja zapadnog Balkana, u okviru turske inicijative nazvane „Balkanska mirovna platforma“.
Cilj, prema navodima turskog lista, jeste rješavanje balkanskih problema bez intervencije „hegemonih sila“ – što se odnosi na Rusiju i EU, dok se Sjedinjene Države potpuno ignorišu.
Za ostvarenje tog cilja Turska koristi nekoliko instrumenata: muslimanske populacije u regionu, koje smatra prirodnim osloncem svoje politike, zatim finansijsku pomoć i investicije, koje Ankara obilno usmjerava ka Balkanu, projekciju vojne moći, koja šalje poruku o Turskoj kao zaštitnici i garanciji stabilnosti te imidž mirotvorca, koji želi nametnuti kao osnovnu odrednicu svoje regionalne uloge.
Trenutno, djeluje bez ozbiljne konkurencije. Amerikanci su gotovo odsutni, Evropska unija žmiri, bojeći se da bi preveliki pritisak mogao gurnuti Srbiju još dublje u zagrljaj Moskve, a uz to je i vezana sporazumom s Vučićem o eksploataciji litijuma, ključnom resursu za evropsku automobilsku industriju.
U ovom kontekstu, Turska očigledno traži prostor da preuzme ulogu koju je donedavno imala Amerika. Da li će to i uspjeti, ostaje otvoreno pitanje. No, činjenica da se na Balkanu ponovo osjeća snažan nemir, dok se stare rane nacionalnih podjela i animoziteta obnavljaju, čini ovaj prostor sve ranjivijim.
Balkan, kako sve glasnije upozoravaju analitičari, mogao bi postati naredno mjesto otvorene konfrontacije Rusije i Zapada – a u toj opasnoj igri Turska se nameće kao nova sila koja računa da može oblikovati budućnost regiona.
VAKUUM MOĆI
Tiho povlačenje SAD-a sa Balkana
U sjeni sukoba na Bliskom istoku i u Ukrajini, tiho se odvija povlačenje Sjedinjenih Američkih Država s Balkana. Ovaj proces, iako bez velikih najava, ostavlja iza sebe vakuum moći koji nastoje popuniti Rusija i Turska, dok Evropska unija plaća cijenu svoje nepouzdanosti u pogledu procesa proširenja.
Nakon pada komunizma i krvavih ratova devedesetih u bivšoj Jugoslaviji, upravo su Sjedinjene Države bile glavni garant sigurnosne arhitekture na Balkanu. One su imale odlučujuću riječ u regionalnim dešavanjima i gasile svaku „vatru“ koja bi zaprijetila da preraste u novi sukob. Danas, kada je njihovo prisustvo svedeno na minimum, nacionalističke tenzije ponovno počinju da se rasplamsavaju.
U Beogradu su studentski protesti protiv korupcije i autoritarne vladavine predsjednika Aleksandra Vučića postali sve rašireniji i nasilniji. Do te mjere da mnogi strahuju kako bi Srbija mogla skliznuti na ivicu građanskog rata.
Moskva, u isto vrijeme, podržava Vučića, nastojeći ga ojačati u ulozi populističkog nacionalističkog lidera. Optužuje Zapad da potiče narodne reakcije sa ciljem da ga sruši i na njegovo mjesto postavi „svog čovjeka“.
U Bosni i Hercegovini, rusofilni bivši predsjednik entiteta Republika Srpska Milorad Dodik otvoreno prijeti secesijom. Njegove poruke postaju sve učestalije i glasnije, a situacija sve nestabilnija, posebno jer su u regionu ponovo u opticaju ideje podjele teritorija.
Na Kosovu stanje ostaje volatilno, bez izgleda za trajnije rješenje. Istovremeno, balkanske države se ubrzano naoružavaju i stvaraju vojne saveze na temelju starih animoziteta. Time se otvara pitanje: ko u odsustvu „Ujka Sama“ može zaustaviti centrifugalne etničke dinamike i obuzdati nemire u trenutku kada mnogi analitičari ocjenjuju da bi Balkansko poluostrvo moglo postati naredno žarište sukoba između Rusije i Zapada?
Može li Turska naslijediti Amerikance u ulozi garanta stabilnosti na Balkanu? Barem tako izgleda.
Prema pisanju provladinog lista Yeni Şafak, Ankara „uzima stvar u svoje ruke kako bi otklonila potencijalne opasnosti u regionu“. Kao dokaz, list navodi dvije „tajne posjete“ predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana Bosni i Hercegovini, gdje se sastao i s Dodikom, te sastanke ministra vanjskih poslova Hakana Fidana s njegovim kolegama iz zemalja zapadnog Balkana, u okviru turske inicijative nazvane „Balkanska mirovna platforma“.
Cilj, prema navodima turskog lista, jeste rješavanje balkanskih problema bez intervencije „hegemonih sila“ – što se odnosi na Rusiju i EU, dok se Sjedinjene Države potpuno ignorišu.
Za ostvarenje tog cilja Turska koristi nekoliko instrumenata: muslimanske populacije u regionu, koje smatra prirodnim osloncem svoje politike, zatim finansijsku pomoć i investicije, koje Ankara obilno usmjerava ka Balkanu, projekciju vojne moći, koja šalje poruku o Turskoj kao zaštitnici i garanciji stabilnosti te imidž mirotvorca, koji želi nametnuti kao osnovnu odrednicu svoje regionalne uloge.
Trenutno, djeluje bez ozbiljne konkurencije. Amerikanci su gotovo odsutni, Evropska unija žmiri, bojeći se da bi preveliki pritisak mogao gurnuti Srbiju još dublje u zagrljaj Moskve, a uz to je i vezana sporazumom s Vučićem o eksploataciji litijuma, ključnom resursu za evropsku automobilsku industriju.
U ovom kontekstu, Turska očigledno traži prostor da preuzme ulogu koju je donedavno imala Amerika. Da li će to i uspjeti, ostaje otvoreno pitanje. No, činjenica da se na Balkanu ponovo osjeća snažan nemir, dok se stare rane nacionalnih podjela i animoziteta obnavljaju, čini ovaj prostor sve ranjivijim.
Balkan, kako sve glasnije upozoravaju analitičari, mogao bi postati naredno mjesto otvorene konfrontacije Rusije i Zapada – a u toj opasnoj igri Turska se nameće kao nova sila koja računa da može oblikovati budućnost regiona.
IZVOR: Kathimerini
