Biti Hrvatom najveća je vrijednost u državi, biti Hrvatom znači biti katolikom, a biti hrvatskim domoljubom znači biti Hrvatom i katolikom. I ništa drugo nije potrebno. Poštenje, čast, istina, pravda, profesionalnost, podmirenje obaveza prema državi, rad, poštivanje zakona… sve je to iza masovnog, molitvom podržanog domoljublja kao vrhunaravne vrijednosti. To je prva poruka ovog koncerta i sa njime vezanog spektakla

Postoji scena u antologijskom filmu „Cabaret“, Boba Fossea iz 1972. godine. U njoj biseksualan američki novinar pita svoga ljubavnika, njemačkoga grofa i industrijalca koji je ljubavnik i njegove ljubavnice, engleske kabaretske plesačice u Berlinu 1931. godine, nakon što su odgledali jezivu scenu pjevanja nacističke budnice usred grada koju izvode jako mladi, u smeđe odjeveni ljudi kojima se pridružuju ostali, obični građani.

Pitanje je jednostavno: „Mislite li, gospodine grofe, da ćete ih moći kontrolirati?“ Na pitanje mu grof samouvjereno odgovara: „Da, naravno, oni su tu samo privremeno. Jer je potrebno malo protresti dekadentnu demokraciju.“ Ta privremenost je potrajala do konačne katastrofe 1945., najgoreg rata u ljudskoj povijesti i dotada neviđenih razaranja i ljudskih žrtava, uz besprizorne zločine genocida i industrije smrti.

Niti deset godina prije, bivši socijalista, vođa italijanske fašističke stranke Benito Mussolini, sa svojom hordom squadrista upriličio je Marš na Rim i, bez otpora, uz kimanje glavom antikomunističkih industrijalaca, preuzeo vlast. Jer je trebalo malo protresti dekadentnu demokraciju koja se ne može suprotstaviti komunistima. Privremeno, naravno, kako su se nadali komotni i razvratni italijanski grofovi i industrijalci.

Ta je privremenost trajala do 1943. godine, a 1924. Mussolini je preuzeo apsolutnu vlast, na izborima koju je zauzeo masovnim zaluđivanjem mladih,  većinskim statusom u parlamentu i nametanjem restriktivnih zakona. To je poslužilo kao uzor Adolfu Hitleru deset godina poslije koji je tu umjetnost pretvorio u savršenstvo, scenskim, mističnim efektima iz glave Josefa Goebbelsa, uvođenjem vanrednog stanja nakon što je sam naredio izvođenje opasnog incidenta, paleža hrama demokracije – zgrade parlamenta.

Fucaultovo klatno se, iz ekstrema društvene dekadencije zanjihalo u ekstrem potpune društvene kontrole.

Medicinska poduzetnica čiji je suprug u vrhu najveće afere u zdravstvu u Hrvatskoj, ponosno je objavila svoje i prisustvo korumpiranog muža i maloljetnog sina na petog jula održanom tzv. domoljubnom koncertu, uz naknadne hvalospjeve narodnom jedinstvu koje je demonstrirano na tom koncertu, s primjesama vjerskog kiča. Otkud poduzetna liječnica na koncertu Marka Perkovića, od milja zvanog po američkoj automatskoj pušci, pitaju se razumom obdareni.

U perspektivi Tuđmanove davnašnje sintagme o jedinstvu državne vlasti, umjesto trodiobe na izvršnu, zakonodavnu i sudsku, što se danas očituje u općoj društvenoj percepciji o uticaju izvršne vlasti na sudsku, ona poduzetnički pronicavo procjenjuje kako je važno stati uz vlast koja je hrpimice podržala koncert piskavog urlatora quasi ustaške ikonografije i dvosmislenih, pa i zakonom zabranjenih uzvika, rečenica i poruka (glasova prisutnih i njihovih familija radi) jer ta izvršna i većinska zakonodavna vlast ima uticaja na sudsku.

Tu, doduše rudimentarno, podsjeća na berlinskog grofa jer su njezini motivi prizemniji. Dok ovaj u nacistima vidi branu komunističkoj revoluciji koja kuca na vrata radi strašne društvene stratifikacije i bijede, naša vrla poduzetnica vidi šansu da se optužnica protiv njezina supruga, barem stavi u ladicu Glavnog državnog odvjetnika. I tamo ostane dugo… Do zastare.     

Koncert prije i poslije kojeg su se po Zagrebu pjevale ustaške pjesme, posvećene ratnim zločincima, a koji je bio začinjen i zakonski zabranjenim i sankcijama podložnim ustaškim pozdravom, ali i stihovima pjesmuljaka koji otvoreno zadiru u teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, održan je u glavnom gradu Hrvatske, iako je prije toga sličan, ali znatno manjeg opsega bio zabranjen u Puli, Švicarskoj, Njemačkoj i Bosni i Hercegovini.

Osim skoro 400.000 ljudi, većinom jako mladih, u crno odjevenih kojima su se pridružili i ostali, koje je okupio na hipodromu i oko njega, uz blokadu dijelova grada, bio je znakovit i po još nečemu. Usred koncerta na pozornicu je izašao katolički svećenik i predvodio molitvu, izjednačivši time vjeru, a posebno Crkvu sa nakaradno shvaćenim domoljubljem. Dok je na pozornici treštao balkanski sirov, nacijom nabijen zvuk, nebom su se projicirali kršćanske imaginacije anđela i Marije, majke Isusove.

Ergo, biti Hrvatom najveća je vrijednost u državi, biti Hrvatom znači biti katolikom, a biti hrvatskim domoljubom znači biti Hrvatom i katolikom. I ništa drugo nije potrebno. Poštenje, čast, istina, pravda, profesionalnost, podmirenje obaveza prema državi, rad, poštivanje zakona… sve je to iza masovnog, molitvom podržanog domoljublja kao vrhunaravne vrijednosti. To je prva poruka ovog koncerta i sa njime vezanog spektakla.

Biti poželjan u ovoj državi znači prije svega biti Hrvat i katolik. Ostali smo svakako samo gosti kako je to prije desetljeća konstatirala kanadska policajka hrvatskog porijekla, pravašica kojoj se malo ko više  sjeća i imena. Zvali su je pendrekušom. Od milja, dakako. Kao i Perkovića, Thompsonom.

Druga je poruka još više zastrašujuća. Ledi krv u žilama. Naime, mjesecima se zna za ovaj koncert, mjesecima se zna kako je organiziran i koliko se ljudi očekivalo. U uljuđenoj, građanskoj i evropskoj državi očekivali bi se glasovi protiv kojih je bilo u jedva vidljivim tragovima. Ali, u takvoj državi, očekivali bi se i protesti, demonstracije, pritisak na vlast na se ne dopusti takav koncert čije poruke i ikonografija potiru vrijednosti na kojima ustavno počiva ova država, što mladi ne znaju ili ne razumiju. No, to se nije dogodilo.

Zašto, pitat će se razumom obdareni, ako ih još uvijek ima. Vlast koja podupire i izjavama i prisutnošću prvih ljudi Vlade, a ona ima uticaja na pravdu, ucjena domoljubljem kao vrhunaravnom, božanskom vrijednošću te „ne bi se štel mešati“ mentalitet zapravo je eksplozivna smjesa koja je omogućila ovu drugu, glavnu  poruku koncerta – tu smo, možemo vam umarširati usred Zagreba, mirno. Moći ćemo i na drugi način…

Društvena povlaštena elita to će pozdraviti jer, naravno, misli da će ih moći kontrolirati u svrhu zadržavanja privilegija i zaustavljanja opasnih trendova koje truhla demokracija dopušta.

Baš kao u antologijskoj sceni filma Cabaret.