Sedmog maja, iz osvete za poraz u operaciji Bljesak u Hrvatskoj, eksplozivom su razoreni franjevački samostan i crkva na Petrićevcu. U ruševinama je pronađeno beživotno tijelo nepokretnog franjevačkog svećenika Alojza Atlije. Samo sedam dana kasnije, 12. maja, minirani su župni ured i crkva u Presnacama. U ruševinama su pronađeni izgoreni ostaci tijela župnika Filipa Lukende i časne sestre Cecilije Pave Grgić

Od 1992. do 1995. godine, tadašnje vlasti Republike Srpske, uz podršku vojske i policije, provodile su brutalnu kampanju protjerivanja Bošnjaka, Hrvata i drugih nesrpskih zajednica iz Bosanske Krajine.

Podaci prikupljeni od Zajednice Hrvata sjeverozapadne Bosne i Udruženja izbjeglica i iseljenih iz Banje Luke svjedoče o razmjerima ove tragedije: iz Bosanske Krajine prognano je ili izbjeglo 362.166 stanovnika, od čega 227.080 Bošnjaka, 96.524 Hrvata i 38.562 pripadnika drugih nacionalnih manjina. Samo iz banjalučke općine protjerano je 39.389 Bošnjaka (90 posto ukupnog broja) i 25.474 Hrvata (80 posto predratnog broja Hrvata).

Nasilje je kulminiralo u maju 1995. godine. Sedmog maja, iz osvete za poraz u operaciji Bljesak u Hrvatskoj, eksplozivom su razoreni franjevački samostan i crkva na Petrićevcu. U ruševinama je pronađeno beživotno tijelo nepokretnog franjevačkog svećenika Alojza Atlije. Samo sedam dana kasnije, 12. maja, minirani su župni ured i crkva u Presnacama. U ruševinama su pronađeni izgoreni ostaci tijela župnika Filipa Lukende i časne sestre Cecilije Pave Grgić.

U samo dvije sedmice, od čevrtog do 19. maja, na banjalučkom području srušeno je i spaljeno pet crkava i jedan samostan. Ovi događaji nisu bili izolirani, već dio šire strategije uništavanja kulturnog i vjerskog identiteta nesrpskih zajednica.

U banjalučkoj općini ubijeno je 276 Bošnjaka civila i 82 Hrvata. Na području banjalučke biskupije stradalo je 1580 Hrvata, uključujući 82 u Kotor Varoši, 75 u Prijedoru i 112 u Sanskom Mostu.

Oni koji su preživjeli i ostali suočavali su se s nehumanim uslovima života. Posebnom uredbom gradskih vlasti Hrvatima i Bošnjacima zabranjeno je okupljanje u grupama većim od tri osobe, vožnja automobilom, kupanje u rijekama, lov, ribolov i korištenje komunikacijskih sredstava osim javnih telefona. Bili su prisiljeni na teške fizičke poslove, zvane “radna obaveza”, bez ikakve naknade. Na frontu su kopali rovove, dok su u gradu čistili ulice, kanalizaciju, cijepali drva ili radili na gazdinstvima.

Većina prisilnih radnika bili su stariji ljudi i invalidi, jer su mlađi gotovo svi protjerani. Beogradski list “Vreme” izvijestio je 1994. godine kako vojne vlasti dodjeljuju Bošnjake i Hrvate privatnim poduzećima za obavljanje raznih poslova.

Uništavanje vjerskih i kulturnih objekata bilo je sistematsko. Na području banjalučke biskupije srušeno je ili spaljeno 37 crkava, teško oštećeno 17, a manje oštećena 21 crkva.

Svih 16 džamija u Banjoj Luci srušeno je između aprila i septembra 1993. godine, uključujući znamenite Ferhadiju i Arnaudiju, minirane s po 300 kg TNT-a. Razoreni su i drugi islamski objekti, poput Sahat-kule i pet turbeta.

Franjevački samostan na Petrićevcu posjedovao je biblioteku s 11.000 svezaka, uključujući rijetke primjerke Kur’ana iz 15. i 17. stoljeća, te vrijedna umjetnička djela.

Etničko čišćenje postalo je i unosan posao. Christian Brunner, voditelj ureda Crvenog križa u Banjoj Luci, 1993. godine izvijestio je o privatnim agencijama koje su naplaćivale “transport” Bošnjaka i Hrvata, uz obavezu odricanja od imovine u korist srpskih vlasti. Cijene su se kretale od 110 do 255 maraka, a posao je cvjetao jer su agencije bile jeftinije od lokalnog Crvenog križa.

Deložacije su provođene pod izgovorom “racionalizacije stambenog prostora”, što je rezultiralo iseljenjem 9000 osoba, uglavnom Bošnjaka i Hrvata, iz društvenih stanova do augusta 1994. godine.