Hasan Eminović u knjižici „Tekija na Buni“ donosi vodič kroz duhovni pejzaž i svakodnevicu nutlog mjesta derviške duhovnosti u Bosni i Hercegovini. Umjesto sveobuhvatne monografije, ovo je sugestivni uvod, kroki povijesti, običaja, simbola i ljudi koji čuvaju kontinuiranost mjesta. Tekst potiče znatiželju, vraća fokus na vrijednost kulturne baštine i jasno sugerira sljedeći korak, cjelovitu monografiju koju ova tekija zaslužuje. Autoru pripada pohvala za preciznost, topli ton i promišljeno birane prizore. Čitatelj dobiva kompas koji upućuje na sustavno istraživanje i dokumentiranje.

Piše: Tarik IKANOVIĆ

Pišući o tekiji pod stijenom, na samom izvoru Bune, uvijek se suočimo s istim paradoksom, riječ teško može stati uz prizor. U stijenama koje se nadviju kao svod nad vodom i drvenim doksatima, u žuboru izvora i polusjeni svetosti turbeta, postoji neobična smirenost koja čovjeka, htio to ili ne, tjera da utiša ton glasa. Riječ zato mora biti pažljivo odmjerena, i iskrena i tačna. Upravo takav ton drži publicist Hasan Eminović u knjižici „Tekija na Buni – kultura i duhovnost“ (Muftijstvo mostarsko / Medžlis IZ Mostar, Mostar, 2025), štivu koje je, premda tankog obima, gusto od konteksta, fotografije i diskretnih uputnica ka istraživanjima koja tek valja obaviti.

U polju između reportaže, esejistike i popularne povijesti, autor vodi čitaoca najprije kroz krajolik, a tek potom kroz dokumente i institucije, svjestan da se smisao Blagaja otključava susretom s prirodom. Recenzent dr. hfz. Elvir Duranović (direktor Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka, Sarajevo) već na prvim stranama podsjeća da postoje mjesta koja poput magneta vjekovima privlače ljude, ne zbog materijalne koristi, nego zbog „gotovo opipljivog mističnog oreola“. Tekija na Buni je jedno od takvih mjesta.

Eminović tekstom gradi „naučno utemeljenu pripovijest“ te počinje srednjovjekovnim Blagajem, stolnim gradom moćnih hercega na stijeni iznad vrela, pa nastavlja arheologijom i kulturnom stratigrafijom mjesta, svjestan da se na Buni ne može gledati samo kroz islamski okular, jer „milenijsko bivstvovanje“ ljudi ovdje pravi luk od predislamskih kultova do derviškog zikra. No, u blagajskoj predaji pamti se susret cara Franje Josipa i šejha Blagajske tekije. Kada je 1910. godine car stigao u Blagaj, na avlijskim vratima zaustavio ga je šejh i upitao kuda ide. „U tekiju, ja sam car“, odgovori Franjo Josip. „Do praga si ti car“, reče šejh, „a od praga – ja!“

U tom luku, važan je dokument iz 1454. – povelja aragonsko‑napuljskog kralja Alfonsa kojom se potvrđuju zemlje hercega Stjepana i gdje se, uz spomen Blagaja, dodaje ono znakovito cum antris (s pećinama i pripadnostima), prvi izvor koji pećine na vrelu označuje kao mjesto koje ima sakralnu vrijednost.

Knjiga hvata ono što bismo mogli nazvati „svetom geografijom“. Blagaj je raskrsnica puteva i simbola. U rimsko, dubrovačko, osmansko, pa i moderno doba, kroz ovaj kraj prolazili su glavni pravci, ovdje su bili ljetnikovci bosanskih kraljeva, a ispod litice izvire jedno od najsnažnijih vrela u Evropi – Buna. Nije stoga slučajno da predaja kaže kako je Sari Saltuk na ovom mjestu prepoznao „parče dženeta“. Eminović čitatelja ne ostavlja u legendi, ali legendu ne odbacuje, koristi je kao objašnjenje ljudske potrebe da u neponovljivom ambijentu „Božije stvaralačke kreacije“ traži odmor duše.

U središtu knjige je, naravno, tekija, ne samo kao zgrada nego kao cjelina života. Autor pomno opisuje kompoziciju kompleksa, musafirhanu kao profani prag, potom turbe sa kuburima Sari Saltuka i Ačik‑baše, semahanu u kojoj se obavlja zikr, mejdan‑odaju za razgovor i iršad, kahve‑odžak, halvet odaju, hamam (banju) s perforiranom kupolom i krunom kamenog korita, pa abdesthanu i mutvak u kojem ognjište i danas svjedoči kućnu toplinu tekijskog života. Čak i epigrafski detalj iznad vrata semahane („O Ti koji otvaraš svaka vrata…“) autor bilježi kao putokaz unutrašnje pedagogije prostora.

Evlija Čelebija, podsjeća, zapazio je izbačene balkone, „ćoškove“, s kojih su derviši gledali u vodu i vodili duge razgovore.  Posebno je dojmljiv dio o ikonografiji fasade. Reljef teslim‑taša, simbola koji se u bektašijskoj tradiciji javlja kao dvanaestougaonik (aluzija na dvanaest imama), a u halvetija i šemsija kao oval – u Blagaju je uvećan i jasno halvetijski. Nekad je na tom mjestu bila levha pendžei ali aba (imena Muhammeda, Alije, Fatime, Hasana i Husejna) – što fino svjedoči o slojevima tradicije kroz koje je tekija prolazila.

Turbe u sklopu tekije čuva dvije kubure – veću, koja se po tradiciji pripisuje Sari Saltuku, i manju, Ačik‑baši. Na drvenim sanducima nekad je bio veliki tespih, uz zid su visili topuz i sablja (pancir‑košulja je nestala ranije, a topuz je ukraden sedamdesetih), a i na vanjskoj strani turbeta u kamenom reljefu stoje topuz i sablja, materijalna skica usmene predaje koja je uvijek istovremeno i poetski motiv i legenda iz tajnovite arhive derviških predaja.

Eminović razlaže Saltukove legende bez senzacionalizma. U jednom sloju predaje Sari Saltuk je ostavio nalog da se napravi sedam tabuta i da se pošalju u različite zemlje, time se, kaže pripovijest, ne zna gdje je njegovo pravo tijelo pa svako mjesto može biti mjesto sjećanja i molitve. Druga verzija koju bilježi Evlija govori o „sedam kraljeva“ koji su zatražili da baš u njihovoj zemlji bude pokopan; među nabrojanim zemljama je i Bosna, odnosno Blagaj.

Tekija na vrelu Bune, bez obzira na predaje, činjenično jeste jedno od najstarijih i najznačajnijih duhovnih središta u Bosni i Hercegovini. Iako se u pisanim izvorima prvi put izričito spominje 1664. godine kod Evlije Čelebije, istraživanja i predanja potvrđuju da je postojala znatno ranije. Uz povelju aragonsko-napuljskog kralja iz 1454. godine, arheološki nalazi koje su proveli Alojz Benac i prof. dr. Enver Imamović ukazuju da je na tom prostoru postojalo kultno mjesto još od neolita, a kasnije i bogumilska hiža koja je u doba osmanske vladavine pretvorena u tekiju. Tekija je, opisao je Eminović, kroz stoljeća više puta stradavala zbog obrušavanja stijena i bila obnavljana 1716., 1871., 1923., 1949., 1951., 1972. i 2011. godine.

U osmanskom periodu bila je bektašijska, a kasnije halvetijska tekija. Čelebija bilježi da su u njoj boravili mnogi učeni i dosjetljivi ljudi, vođene su naučne rasprave i zikrovi, a najpoznatiji alim koji ju je posjećivao bio je Mustafa Ejubović – šejh Jujo. Među blagajskim šejhovima spominju se šejhovi Hasan efendija i Isa efendija, sinovi Muslihudina Užičanina, kao i pjesnik Vaiz, autor stihova o obnovi tekije 1716/1717. godine.

U turbetu pored tekije, uz Sari Saltuka, počiva i Ačik-baša, obojica su živote posvetili širenju istine o svetoj vjeri islamu među srednjovjekovnim žiteljima Bosne i Hercegovine. Njegov mezar, zajedno sa Saltukovim, čini duhovno središte tekije.

Posljednji poznati šejh tekije bio je šejh Sejdo Šehović, koji je vodio tekiju do 1925. godine. Nakon njegove smrti brigu o zdanju preuzeo je Husein Drljević, dok se njegova supruga Habiba Drljević smatrala posljednjim muhibom tarikata do obnove 1975. godine.

Godine 1952. Zavod za zaštitu kulturno‑historijskog naslijeđa proveo je konzervaciju, usred jedne poslijeratne epizode u kojoj se čak, nevjerovatno, ozbiljno raspravljalo da se na mjestu tekije pravi reprezentativni hotel.

Eminović rekonstruira i nestale prateće objekte: ribat, imaret, mesdžid pod kupolom, koji je rušila stijena oko 1885. godine, te podsjeća da je kompleks nekada bio veći i funkcionalno cjelovit, današnja tekija, s turbetom i banjom, preuzela je funkciju mesdžida, a hamam je služio kako obredu tako i putnicima. Posljednja rekonstrukcija, završena je 2011–2012. godine pod nadzorom prof. Envera Imamovića i Muftijstva mostarskog, obnovila je izgubljene dijelove kompleksa, uključujući musaferhanu i prateće objekte, potvrdivši hiljadugodišnji kontinuitet svetog mjesta na izvoru Bune, mjesta gdje se, prema predanju, „voda i svjetlost dotiču“.

Jedan od važnijih doprinosa knjige jeste precizno hvatanje pulsa tekijskog kalendara. Tradicionalni blagajski mevlud – kolokvijalno „derviški mevlud“ – trajao je do 1925, nakon čega slabi, što i službeni izvještaj iz 1933. registrira, doduše hladno i bez konteksta.

Renesansa počinje sedamdesetih: 1975. tradiciju obnavljaju šejh Fejzulah Hadžibajrić (u ime Tarikatskog centra) i mostarski muftija h. Seid ef. Smajkić (u ime institucija Islamske zajednice); već 25. jula 1978. u tekiji se ponovno uči zikr, dvaput mjesečno. Danas mevlud svake druge subote u maju okupi desetine hiljada vjernika, Eminović navodi raspon od 20.000 do 40.000, i poprima međunarodni karakter.

Ova knjiga podsjeća da je mevlud na Buni mnogo više od narodnog običaja, on je potvrda žive duhovnosti i djelatnog tesavvuskog života u Bosni i Hercegovini. U osmanskim vremenima, prisjeća se autor, Blagaj je bio jedan od centara islamske duhovnosti, gdje su mostarske muftije, učeni ljudi i pjesnici vodili rasprave nakon ibadeta, a godišnji mevludi imali su presudnu ulogu u jačanju jedinstva Bošnjaka.

Knjiga je, i tu je njena prirodna privlačnost, bogato opremljena starim i novim fotografijama, oči se „odmaraju, duše napajaju“, kako tačno kaže recenzent dr. hfz. Elvir Duranović. No, da bi se razumjela Tekija na Buni, dobro je pogledati širi horizont koji knjiga doziva. Tarikati su, kroz historiju, bili i zaštitnici i propagatori islama, mostovi između tradicija, često i prvi organizatori urbanog i ruralnog života. Bez doprinosa derviških šejhova i njihovih halki, teško je zamisliti upliv islama u ovom dijelu Evrope, i u elitnom i u „narodnom“ sloju.

Prvi službeni val osmanskog, sunitskog islama, čuvale su pravovjerne zavije (mevlevijska, halvetijska, kadirijska, rifa’ijska, nakšibendijska), baš zato da se suzbije heterodoksija, no derviši su istovremeno osnivali mjesta gostoprimstva, zavije u kojima su nudili krov i hljeb putnicima, i oko kojih su nastajala naselja.

U toj matrici, Blagaj je savršeno „sjeo“ jer mjesto starog kulta primio je islam bez nasilja nad prostorom, u kontinuitetu vjerovanja derviši su ljudima dali okvir za ono što su već osjećali pred stijenom i vodom. Stoga je vrlo bitno da Eminović apostrofira mevlud i zikr u centru priče, sa datumima, imenima i brojkama, i time razbija predrasudu da je riječ o „folkloru“ iz turističke brošure. Zato će se ova publikacija rado čitati, jer ne mistificira ono što je već dovoljno tajanstveno, jer ono sveto ostavlja da bude sveto, a od čitaoca traži samo pažnju. Uostalom, čita se kao dobra reportaža, a ostaje u glavi kao dobra lekcija iz kulturne historije.