Ide li Zapad, ide li svijet, kako se pitaju neki analitičari, prema katastrofi dok SAD nameće sankcije Rusiji, a to znači i dobrom dijelu svijeta, što samo dodatno izaziva ionako ratobornu Rusiju koja vodi agresivan rat u Ukrajini, do upotrebe, de facto pljačke zamrznutih rusijanskih aktiva u EU za vojnu pomoć Ukrajini oko kojeg još uvijek nema konsenzusa i onoga što se u Njemačkoj može nazvati revitalizacijom ekonomije rata

Svijet, sve je jasnije, tone sve dublje ka konfrontaciji, a opasnost nuklearnog rata bliža je nego ikada ranije. Profesor na MIT-u Ted Postol, na sastanku Međunarodne koalicije za mir, 25. oktobra iznio je vrlo grubo i jasno upozorenje: globalni nuklearni poredak predstavlja okidač anihilacije, one koja može uništiti civilizaciju u nekoliko minuta, i to samo pogrešnim izračunom ili incidentom, čak i bez namjere pokretanja rata.

Mnogi se prisjećaju nuklearne krize u augustu 1962. godine, nastalu instalacijom sovjetskih balističkih raketa na Kubu koja je uslijedila američkom najavom instalacije takvih raketa u Turskoj. Nakon trinaest dana dotada neviđene napetosti i straha, tadašnji američki predsjednik Kennedy i sovjetski vođa Hruščov, uspjeli su nadvladati jastrebove u vlastitim vojnim redovima i krizu deskalirati sporazumom o odgađanju (koje je postalo trajno) instalacije američkih balističkih projektila i trenutnom sovjetskom obustavom instalacije istih na Kubi.

Iz te krize i kasnijeg detanta te kontrole utrke u nuklearnom naoružanju oličene u sporazumima SALT i START, proizašla je kakva-takva ravnoteža straha i onoga što je Henry Kissinger nazvao „obostrano zajamčenom destrukcijom“ koja je odvraćala kasnije šefove dviju najjačih nuklearnih sila od avanturizma.

Stoga se mnogi nadaju da će, kao i davne 1962. prevladati, ako ne razum, onda barem bazični instinkt preživljavanja. Jedino zanemaruju da su današnji lideri SAD i ostatka Sovjetskog Saveza koji se naziva Ruskom Federacijom, koja je preuzela sve nuklearne ratne kapacitete bivše velesile, potpuno drukčijeg mentaliteta, moralnih zasada i sposobnosti. Usporedite samo Kennedyja i Trumpa ili Hruščova i Putina, posebno superpoziciju njihovog zajedničkog djelovanja. 

Ide li Zapad, ide li svijet, kako se pitaju neki analitičari, prema katastrofi dok SAD nameće sankcije Rusiji, a to znači i dobrom dijelu svijeta, što samo dodatno izaziva ionako ratobornu Rusiju koja vodi agresivan rat u Ukrajini, do upotrebe, de facto pljačke zamrznutih rusijanskih aktiva u EU za vojnu pomoć Ukrajini oko kojeg još uvijek nema konsenzusa i onoga što se u Njemačkoj može nazvati revitalizacijom ekonomije rata.

Šta se dogodilo sa svijetom tridesetih godina prošlog stoljeća kada je Njemačka razvijala ekonomiju rata, nije valjda potrebno naglašavati. U organizaciji hedge fonda Tholus, u Duesseldorfu su se 21. oktobra okupili predstavnici njemačke industrije koji su zainteresirani za planove vojnog jačanja. Skup je organiziran diskretno u Industrijskom klubu u tome gradu, a govornici su bili i njemački ministar vanjskih poslova iz Schroedeerove crveno-zelene koalicije, Joschka Fischer i bivši zamjenik glavnog komandanta NATO-a Christian Badia.  

Fischer je izjavio da Nijemci moraju prestati biti strukturalnim pacifistima, a Badia je ustvrdio kako NATO nije odbrambeni već ofenzivni savez i da treba prijeći u ofenzivu kojom će doseći odvraćanje iza nuklearnog praga. Baš je tu Adolf Hitler u februaru 1932. godine, na prijemu industrijskih lidera u Industrie Klubu, dobio njihovu podršku programu Nacističke stranke. Dotada ga je podržavao jedino August Thyssen. Oko 650 poduzetnika je tada pozvano da sasluša i upozna mladog, energičnog, novog lidera nove, jake Njemačke.

Izgradnja Hitlerove ekonomije rata začeta je tada, a strelovito se razvijala nakon preuzimanja vlasti u januaru 1933., uz punu podršku i više od tih 650 pozvanih na diskretnom druženju gospode u Duesseldorfu.

Njemačka ekonomska zona koju zovu EU na samitu u Briselu 24. okotobra nije postigla sporazum o pljenidbi zamrznute rusijanske aktive za finansiranje vojne pomoći Ukrajini i to zbog izražene zabrinutosti Belgijanaca oko moguće belgijske, a ne podijeljene odgovornosti pred međunarodnim pravosuđem ukoliko se zapljena oko 140 milijardi dolara tuđe imovine (koja je gotovo sva pohranjena u Euroclearu, finansijskoj kući registriranoj u Briselu) preusmjeri u nezakonite aktivnosti. Belgija traži da sve članice EU (pa i Hrvatska) preuzmu dio rizika.

Znakovito je da je Netflix, oruđe za pasivizaciju masa počeo emitirati film A House of Dynamite. Film prikazuje ludilo koje donosi ovo stanje, odnosno nevjerovatne odluke koje proizvodi nuklearni rat. Međutim, svijet ne može samo okrenuti drugi kanal na TV kada započne odbrojavanje. Film je režirala Kathryn Bigelow, a scenarij je napisao Noah Oppenheim, scenarista i producent koji je nekada bio predsjednik NBC Newsa.

Radnja se vrti oko procesa koji vodi predsjednika SAD da naredi lansiranje nuklearnih projektila kao odgovora na napad. Predsjednik je racionalan, čak i simpatičan lik (kakav trenutni sigurno nije), vojno osoblje slijedi protokole, komandant oružanih snaga je pouzdan i stabilan, ali pitanje odzvanja prostorijom za strateške operacije – učinili smo sve ispravno, nismo li? Odgovor je da, ali to ne mijenja stvarnost ludila situacije, odnosno Kuće dinamita koji smo izgradili. Ta kuća može eksplodirati u par minuta i izbrisati desetine miliona ljudi sa lica zemlje. Film tu staje. Ne nudi odgovor kako smo se našli usred Kuće dinamita, a još manje kako iz nje sigurno izaći i demontirati ju.

Osim sraza oko rusijanske agresije na Ukrajinu, zapadna Azija ostaje potencijalni okidač globalnog sukoba. Unatoč tzv. primirju u Gazi kao prvoj fazi Trumpovog faličnog mirovnog plana, cionistički ministri i zastupnici guraju aneksiju Zapadne obale koja može postati novi casus belli, a cionistička armada gotovo neprestano bombardira Južni Libanon. Dakle, u uvjetima krhkog primirja koje Izrael, uz američku malo tišu podršku, neprestance krši, jedan pogrešan korak ili namjerna provokacija može izazvati nezaustavljivu lančanu reakciju nasilja i šireg rata.

Saudijska Arabija je organizirala donošenje zajedničke izjave 17 većinski muslimanskih zemalja i organizacija (Arapska liga i Organizacija islamske saradnje) koje su najsnažnije osudile odluku Knesseta, cionističkog parlamenta da započne faze aneksije Zapadne obale i Istočnog Kudsa, odnosno fazno proglašenje „suvereniteta tzv. Izraela nad tima  palestinskim teritorijama.

Prema rezolucijama UN-a i stavu Međunarodnog suda pravde, radi se u nelegalnim aktima i kršenju međunarodnog prava. Kao i mnoge ranije „snažne“ izjave ovih zemalja i organizacija poziva nešto što se nedefinirano zove „međunarodna zajednica“ da preuzme zakonske i moralne (sic!) odgovornosti i prisili cionistički entitet da poštuje prava palestinskog naroda i aktivno radi na uspostavi dvodržavnog rješenja kao jedinog puta prema postizanju pravednog i sveobuhvatnog mira koji omogućava sigurnost i stabilnost u regiji.

Dakle, kakav birokratski metajezik, kakva nemoć i kukavičluk…. Kakav detašman od stvarnosti, dok se istovremeno jedni sa drugima natječu koja će zemlja imati veći uticaj u postratnoj obnovi Gaze. Istovremeno, posjećujući nezakonitu prijestolnicu cionističkog entiteta, Jerusalem, državni sekretar SAD, Mark Rubio podržao je način na koji tzv. Izrael upravlja primirjem i naglasio kako uspjeh ovisi potpuno o Hamasu i kako drugog plana za mir nema. Znači, za novi genocid bit će odgovoran isključivo Hamas.

Moguće je da je ovaj potkapacitirani ministar pokušao u neviđenim i stalnim, banditskim pritiscima cionista, diplomatski poručiti kako je odbijanje razoružanja Hamasa kršenje sporazuma, ali da je riječ o dugotrajnom procesu demilitarizacije Gaze, ali se ubrzo sapleo u ulizivanju cionističkoj vladi, izjavivši da je cilj stvaranje uvjeta u kojima ljudi u Gazi više neće biti podrvrgnuti Hamasovom teroriziranju.

Rubio nije čovjek zavidne pameti, ali zar doista nije obaviješten, makar i privatnim kanalima, ko je u posljednje dvije intenzivno, a u posljednjih 18 godina kapilarno terorizirao stanovnike Gaze?         

Rubio je, iako prethodno izjavivši da bi aneksija Zapadne obale, mogla ugroziti primirje koje je uglavio njegov šef u Bijeloj kući, ponizno izvijestio Benjamina Netanyahua, optuženog za ratne i zločin genocida, o novoj, od SAD sponzoriranoj rezoluciji Vijeća sigurnosti UN koja bi, prema izraelskim dužnosnicima zatražila međunarodnu podršku stabilizacijskim snagama u Gazi, naravno bez direktne kontrole UN-a ili uspostave obavezujućih restrikcija izraelskim operacijama.

Hoće li onih 17 potpisnica podržati ovakvu rezoluciju? EU hoće, gotovo je sigurno. Korake ka aneksiji Zapadne obale osudili su američki predsjednik i potpredsjednik. Prvi je rekao kako se ona neće dogoditi zbog američkih obaveza prema arapskim partnerima i naglasio da bi Izrael u tom slučaju izgubio svaku podršku SAD-a, a drugi je to označio kao vrlo glup politički potez.    

Strah od nekontroliranog nuklearnog rata potakao je Putina da u SAD pošalje specijalnog izaslanika Kirila Dimitrijeva koji će pokušati oživjeti pregovore o kontroli nuklearnog naoružanja, odnosno barem produljiti postojeće sporazume koji su još na snazi. Od nekih je SAD unilateralno odustao za vrijeme prošlih administracija. Osim toga, Dimitrijev bi trebao argumentirati koncept američko-euroazijskog povezivanja izgradnjom željezničkog tunela ispod Beringovog prolaza koji bi trebao oživjeti Rooseveltov koncept mira putem razvoja.

Radi li se o koincidenciji, američki profesor sa elitnog sveučilišta, dakle iz establišmenta upozorava na nuklearni holokaust, dok rusijanski izaslanik pokušava oživjeti razum pregovora i zajedničkog razvoja usred američkih primarnih i sekundarnih sankcija Rosneftu i Lukoilu koje mogu izazvati drastičan porast cijena nafte i derivata. Strah od propasti mirovnih napora u Zapadnoj Aziji nagnao je Trumpovu administraciju da se suprotstavi cionističkim agresivnim planovima u Zapadnoj obali.

Stoga je logično pitanje ima li šanse da ratno huškanje sa svih strana prijeđe u dijalog o infrastrukturnom razvoju kao uvod u dijalog o pravednom miru? Odnosno, imali još malo vremena da se razgradi Kuća dinamita.