Svetozar Borojević od Bojne, austrougarski feldmaršal i jedan od najistaknutijih vojnih zapovjednika Prvog svjetskog rata, ostavio je neizbrisiv trag u historiji, ne samo svojim vojnim podvizima, već i svojim promišljanjima o zemlji i ljudima Bosne i Hercegovine, zabilježenim u putopisu “Kroz Bosnu”. Njegova knjiga pruža dragocjen uvid u Bosnu i Hercegovinu pod Austro-Ugarskom upravom krajem 19. stoljeća, ali i u njegovu osobnost kao vojnika, promatrača i intelektualca
Svetozar Borojević od Bojne rođen je 13. decembra 1856. u selu Umetić nedaleko od Kostajnice na Banovini, u graničarskoj porodici pravoslavnog porijekla. Njegov otac, Adam Borojević, bio je oficir Vojne krajine, učestvovao je u borbama 1848.–1849. u Mađarskoj te 1859. i 1866. u Italiji, a odlikovan je srebrnom medaljom za hrabrost i oficirskim odlikovanjem.
Majka Stana, rođena Kovarbašić, takođe je potjecala iz graničarske porodice. Ovakvo porodično naslijeđe oblikovalo je mladog Svetozara, koji je odrastao u duhu vojničke discipline i lojalnosti Austro-Ugarskoj Monarhiji.
Nakon osnovne škole, Borojević je školovanje nastavio u Srijemskoj Kamenici i Višoj vojnoj realki u Köszegu, a vojnu karijeru započeo je kao kadet 52. ugarskog pješadijskog puka u Pečuhu. Godine 1878. učestvuje u Austro-Ugarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine, gdje se istakao u borbama za Sarajevo, što mu je donijelo Vojni križ za zasluge (Militärverdienstkreuz). Ovaj prvi ratni pohod bio je ključan za njegov daljnji uspon u vojnoj hijerarhiji, a iskustva stečena u Bosni inspirirala su ga da kasnije napiše putopis “Kroz Bosnu”.
Borojevićeva karijera brzo je napredovala: završio je Ratnu školu u Beču, predavao na Vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mestu, a unapređenja u činove majora, pukovnika i general-majora slijedila su kroz službu u različitim zapovjedništvima.
Vojno umijeće Svetozara Borojevića došlo je do punog izražaja u Prvom svjetskom ratu. Sa 6. vojnim zborom ratuje na istočnom frontu u Galiciji gdje je četvrtog septembra 1914. godine preuzeo komandui nad 3. armijom koja je bila pred slomom i u povlačenju.
Stabilizirao je front i 10. oktobra 1914. odbio je Ruse kod Limanove i oslobodio utvrdu Przemyśl prve ruske opsade za što je odlikovan Velekrižem Leopoldova reda s ratnom dekoracijom. Godinu poslije držao je položaje kod klanca Dukla te spriječio prodor ruske vojske na Dunav.
Po ulasku Italije u Prvi svjetski rat, Borojević je 27. maja 1915. godine imenovan komandantom 5. armije, a u augustu 1917. postaje komandant 1. i 2. armije. Usprotivio se prijedlogu generala Hötzendorfa o povlačenju i napuštanju dijela Slovenije koji je Hötzendorf smatrao neobranjivim. Borojević je, vjerujući u patriotizam i motivaciju slovenskih vojnika koji su se prije svega borili za svoju zemlju, bio protiv povlačenja. Slovenci su mu zbog toga bili iznimno zahvalni, a Borojevićevu odlučnost cijenio je i Franjo Josip koji mu je dao komandu nad frontom na Soči.
Borojević je uspješno odbio jedanaest napada brojno jačih Talijana te je u Austro-Ugarskoj dobio naziv Vitez od Soče. Vojnici su ga iznimno voljeli a umijećem ratovanja i odbrambenom strategijom Borojević je postigao status jednog od najznačajnijih vojnih zapovjednika u Prvom svjetskogom ratu.
Godine 1905. stekao je plemićki pridjev „od Bojne“, a 1918. postao je feldmaršal – bio je jedini ne-njemački oficir u Austro-Ugarskoj koji je dosegnuo taj čin bez pohađanja Terezijanske vojne akademije. Njegovo umijeće na bojištima Prvog svjetskog rata, posebno na Soči, donijelo mu je nadimak „Lav s Soče“.
Knjiga “Kroz Bosnu. Ilustrirani vodič c.-k. bosanske željeznice i bosanskohercegovačke državne željeznice Doboj-Simin Han”, objavljena je 1887. u Beču, uoči desete godišnjice Austro-Ugarske okupacije Bosne i Hercegovine. Borojević ju je potpisao kao kapetan u c.k. Vrhovnom zapovjedništvu, a njezin cilj bio je pružiti praktičan vodič putnicima koji žele upoznati Bosnu putem novoizgrađene željeznice, ali i prikazati kulturni, ekonomski i društveni napredak pod Austro-Ugarskom upravom.
Okupacija Bosne i Hercegovine 1878. bila je Borojevićevo vatreno krštenje. Kao mladi oficir učestvovao je u borbama kod Kosne, Maglaja, Žepča, Visokog, Sarajeva i Hana na Romaniji, gdje se istaknuo hrabrošću i inicijativom. Ova iskustva oblikovala su njegov pogled na Bosnu, koju je doživljavao ne samo kao novoosvojenu pokrajinu, već i kao zemlju svojih predaka.
Njegovi preci preselili su se krajem 17. stoljeća s desne obale Une na lijevu, u područje između Kostajnice i Petrinje, gdje su se naselili uz manastir Komogovinu. Taj osjećaj povezanosti s Bosnom očit je u toplini i pažnji kojom opisuje njezine ljude i krajolike u Kroz Bosnu.
Knjiga nije samo putopis, već i svojevrsni historijski dokument koji svjedoči o Austro-Ugarskim naporima da moderniziraju Bosnu i Hercegovinu. Borojević naglašava značaj željeznice, koju je Monarhija izgradila u samo devet mjeseci, od Broda do Zenice, dužine 190 kilometara. Opisuje tehničke pojedinosti, poput lokomotiva od 60 i 150 konjskih snaga, te naglašava da poštanski vlak od Sarajeva do Bosanskog Broda putuje 12 sati. Ovi detalji odražavaju njegovu vojničku preciznost, ali i entuzijazam za modernizaciju koju je Austro-Ugarska donijela.
Borojević s posebnom pažnjom opisuje Sarajevo, grad koji je 1878. pomogao osvojiti. „Hodajući uzduž tramvajske pruge dospijevamo do zgrade direkcije c.-k. Bosanske željeznice, koja, smještena u jednome vrtu, obuhvaća urede direkcije, ravnateljstvo poduzeća i službu za održavanje. Nasuprot nje smještena je c.-k. vojna bolnica, a iza nje ljupki nasadi“, piše on, bilježeći urbanu strukturu grada.
Detaljno opisuje i praktične informacije za putnike, poput cijene vožnje fijakerom (prvih pola sata košta forintu i osamdeset kruna, a kasnije 1,40 forinti) te smještajne kapacitete u hotelima Europe, Kaiser von Österreich, Austria i Radetzky, svi smješteni u Ulici Franje Josipa.
Spominje i vjersku raznolikost grada: dvije grkoistočne i četiri katoličke crkve, 106 džamija, tri sinagoge te više samostana.
Borojevićeva analiza stanovništva Bosne odražava njegovu sposobnost zapažanja i razumijevanja društvenih slojeva. Prema njegovim podacima, Bosna je 1887. imala 1.148.000 stanovnika, s gustoćom naseljenosti sličnom Salzburgu i Tirolu. Sjeverozapadni i sjeveroistočni okruzi (Bihać i Donja Tuzla) bili su najgušće naseljeni, dok je jug bio rjeđe nastanjen. „Svi žitelji Bosne, izuzimajući oko 6000 Jevreja i Cigana, porijeklom pripadaju južnoslavenskom plemenu Srbo-Hrvata“, piše Borojević, naglašavajući etničku homogenost uz vjersku raznolikost.
Opisuje tri glavne vjerske zajednice – grkoistočnjake (Srbe), katolike (Hrvate) i muhamedance (Bošnjake) – s velikim poštovanjem. Grkoistočnjaci, kojih je bilo 507.784, bili su najbrojniji i poznati kao poduzetni trgovci. Katolici (194.086) bili su najmalobrojniji, uglavnom seljaci ili obrtnici u rudarskim područjima. Muhamedanci (440.472) su dominirali gradovima i bili zemljoposjednici, čuvajući orijentalne običaje koji su privlačili putnike.
Borojević hvali Bosance kao poštene, moralne, hrabre i zakonite, ističući da, za razliku od susjeda u Crnoj Gori i Albaniji, ne prakticiraju krvnu osvetu, već pravdu prepuštaju sudovima.
Borojevićev putopis obuhvaća i detaljne opise gradova poput Dervente, Tešnja, Žepča i Zenice. Derventa ga očarava živopisnošću: „Na kolodvoru je vrlo živo, a ostaje i dovoljno vremena za promatranje šarene slike“. Opisuje lokalnog popa u crnom talaru i muhamedanca s turbanom, bilježeći raznolikost odjeće i običaja. Tešanj hvali kao pitoreskno mjesto s živom trgovinom žitaricama i voćem, dok Žepče ističe po lubenicama i trgovini drvetom.
Zenica ga posebno impresionira zbog rudarskog potencijala: „Ovo mjesto nakon pronalaska dobrog smeđeg ugljena gleda u blistavu budućnost“, piše, predviđajući ekonomski razvoj regije.
Prirodne ljepote Bosne također su ga očarale. O planini Vlašić piše: „Dospjevši na uzvisinu izletnik može uživati u predivnoj panorami. Vjerojatno u cijeloj zemlji postoje tek malobrojne točke na kojima se pred ushićenim očima prostire ovakvo izobilje krajobraznih čari“. Slično oduševljenje pokazuje i za Sarajevsko polje, opisujući planine Igman, Bjelašnicu, Trebević i Hum, te plodnu nizinu ispunjenu selima i vilama.
Borojevićeva knjiga nije samo vodič, već i odraz njegovog karaktera. Kao vojnik, bio je precizan i analitičan, što se vidi u tehničkim opisima željeznice i demografskim podacima. Kao intelektualac i poliglota (govorio je njemački, mađarski, francuski, ruski i hrvatski), pokazao je duboko razumijevanje kulture i običaja Bosne. Njegovo poštovanje prema lokalnom stanovništvu i vjerskim zajednicama svjedoči o njegovoj sposobnosti da vidi izvan vojničkog okvira, što je rijetkost za oficira Monarhije.
Knjiga takođe odražava njegovu lojalnost Austro-Ugarskoj. Borojević vidi željeznicu kao simbol napretka i kulturnog uzdizanja Bosne, pišući s uvjerenjem da Monarhija donosi civilizaciju. Ipak, njegova ljubav prema Bosni nije samo službena – osjeća se lična povezanost s ovom zemljom, gdje su živjeli njegovi preci i gdje je započeo svoju vojnu karijeru.
Unatoč zaslugama, Borojevićev život završio je tragično. Nakon sloma Austro-Ugarske 1918., podnio je zahtjev za državljanstvom Kraljevine SHS, ali je odbijen, djelimično zbog protivljenja hrvatskog ministra, prema svjedočenju vojvode Živojina Mišića. Ostavši bez vojne penzije i kako mu je zabranjen povratak u domovinu, živio je u siromaštvu u Klagenfurtu.
Borojević je umro 23. maja 1920. u bolnici u Klagenfurtu od posljedica moždanog udara, a pokopan je na gradskom groblju bez vojnih počasti. No, Borojevićevi posmrtni ostatci preneseni su 21. oktobra 1921. u arkade na Bečkom centralnom groblju u grob koji je platio bivši kralj Karlo I. Tom je događaju prisustvovalo nekoliko hiljada Borojevićevih vojnika i oficira.
