Iako je holandski populista Geert Wilders pretrpio težak poraz na izborima, politička karta Evrope i dalje pokazuje zabrinjavajući trend: ekstremna desnica je dio svake treće vlade u Evropskoj uniji i vodi u anketama u nekim od najvećih zemalja kontinenta, Italiji, Francuskoj, Njemačkoj i Ujedinjenom Kraljevstvu

Parlamentarni izbori u Holandiji donijeli su iznenađenje: progresivno-liberalna stranka D66 pobijedila je populistu Geerta Wildersa i njegovu Partiju za slobodu (PVV). Za mnoge analitičare, to je važan korak unazad za evropsku krajnju desnicu, koja je u posljednjoj deceniji stekla uticaj kakav nije imala još od poslijeratnih godina.

Wilders, poznat po islamofobnim i antievropskim porukama, sada se vraća u opoziciju. Ipak, to ne znači da je val desničarskog populizma posustao. Naprotiv, prema podacima njemačkog Instituta za međunarodne i sigurnosne poslove, radikalna desnica danas učestvuje u osam od 27 vlada EU.

U Italiji, Belgiji, Češkoj i Mađarskoj krajnja desnica ima dominantnu ulogu u vlasti. U još četiri zemlje, Finskoj, Bugarskoj, Hrvatskoj i Slovačkoj, ona je dio vladajućih koalicija. Italija, s premijerkom Giorgiom Meloni i njenim „Braćom Italije“, ostaje simbol političkog uspona nacionalističke desnice u velikim članicama Unije. Meloni ne samo da čvrsto drži vlast već i vodi u anketama s oko 30% podrške, više nego na izborima 2022. godine. Ako izdrži do kraja mandata, biće to prva italijanska vlada u decenijama koja je izdržala pun mandat.

U Belgiji, flamanska nacionalistička stranka N-VA učvrstila je svoju poziciju, dok Viktor Orbán u Mađarskoj i dalje predstavlja najdugovječniji autoritarni lider u EU, iako mu, prema najavama, prijeti pad popularnosti na izborima idućeg proljeća.

U Francuskoj je Nacionalno okupljanje (Rassemblement National) u stalnom usponu. Nakon diskvalifikacije Marine Le Pen zbog zloupotrebe javnih sredstava, njen nasljednik Jordan Bardella vodi u anketama za predsjedničke izbore 2027. s oko 35% podrške, dvostruko više od najbližeg rivala.


Njemačka, zemlja koja je decenijama vjerovala da ju je historijsko iskustvo nacizma imuniziralo na ekstremizam, sada bilježi paradoksalan trend: Alternativa za Njemačku (AfD) vodi u većini anketa s četvrtinom glasova. Iako nema stvarnu vlast na saveznom nivou, njeni kandidati ostvaruju značajne uspjehe u istočnim regijama i koriste rastući antiimigrantski sentiment.

Prema riječima analitičara Jeremyja Cliffa iz Evropskog vijeća za vanjske odnose, „kada desničarske stranke dođu na vlast, njihova aura antiestablišmenta nestaje, otvarajući prostor za umjerene i progresivne snage“. Ipak, dodaje Cliff, „njihov narativ straha i neprijateljstva prema migrantima duboko je ukorijenjen i nastavlja hraniti njihov rast“.

U sjevernoj Evropi, gdje su desničarski pokreti dugo bili prisutni u parlamentima, trend ide suprotnim smjerom. U Švedskoj, Švedske demokrate, iako imaju nešto veću podršku nego 2022. godine, gube uticaj u vladi i vjerovatno će nakon izbora ponovo završiti u opoziciji. Sličan pad bilježi i Finska partija, koja je nakon rasističkih skandala pala na četvrto mjesto u anketama, sa svega 10% podrške. U Danskoj, pak, desnica je rascjepkana na dvije stranke, od kojih svaka ima oko 10% podrške, daleko iza vladajućih socijaldemokrata.

U Austriji, Slobodarska partija (FPÖ) ima gotovo trećinu poslaničkih mjesta i trenutno je najjača opoziciona snaga, ali je blokirana širokom koalicijom tradicionalnih stranaka. U Češkoj i Slovačkoj krajnje desne grupacije osciliraju između učešća u vlasti i marginalizacije, dok u Mađarskoj i dalje dominira Orbánova Fidesz, iako pod sve većim pritiskom Bruxellesa i opozicije.

Poraz Wildersa u Holandiji, međutim, otkriva novu pojavu: fragmentaciju ekstremne desnice. Dok je PVV izgubio oko 700.000 glasova, dio birača prešao je na slične stranke poput JA21 i Foruma za demokratiju, koje su višestruko povećale broj mandata. „Odbacivanje stranaka na vlasti, volatilnost i podjela glasača postaju glavni obrasci evropske politike ovog desetljeća, i desnica nije izuzetak“, navodi Cliff.

Van granica EU, britanski Reform UK, nasljednik Farageovog Brexita, trenutno vodi u anketama za izbore 2029. godine, s trećinom glasova. U nekim istraživanjima, njegova podrška gotovo se izjednačava sa zbirnim rezultatom Laburista i Konzervativaca. Ako se to potvrdi, Nigel Farage mogao bi postati prvi desničarski populista s apsolutnom većinom u britanskom parlamentu.

U Norveškoj, desničarska Partija napretka (FrP), koja je ušla u parlament još 1973., na izborima prošlog septembra osvojila je gotovo četvrtinu glasova, dvostruko više nego četiri godine ranije. Taj rezultat potvrđuje da skandinavski populizam, iako oscilira, nije nestao.

Evropa danas stoji između dva procesa: normalizacije i fragmentacije krajnje desnice. Njene poruke, nacionalizam, antiimigrantski sentiment, suverenizam, sve su prisutnije u političkom jeziku čak i umjerenih stranaka. Wildersov poraz u Holandiji stoga ne znači kraj jednog pokreta, već samo podsjetnik da se njegova snaga ne mjeri uvijek brojem osvojenih mjesta u parlamentu, već dubinom uticaja na javni diskurs.

„Evropa više nije suočena s rubnim pokretima, već s redefinisanom političkom realnošću“, zaključuje Cliff. „Far-right partije možda gube bitke, ali njihova ideologija već je osvojila središte političke debate.“

IZVOR: El Pais