Osamnaestog maja 1944. počeo je horor. Po trideset porodica natrpano je u jedan vagon, bez hrane i pića, u mraku, bez kisika. Oko 26.000 ljudi umrlo je u konvojima koji su putovali u Kirgistan. Kad su stigli na odredište, čekala ih je hladnoća, glad i prenapučenost. U samo godinu i po polovina prognanih Tatara umrla je od gladi

Postoji narod čije se ime nekoć izgovaralo sa strahopoštovanjem, gotovo drhtajem – Tatari. Zapadnjaci su ih nazivali Tatarima jer ih je njihova brutalnost podsjećala na grčko-rimski „tartarus“, podzemni svijet, pakao. I doista, u očima Evrope 13. stoljeća, Mongoli – konjanici stepa, potom prozvani Tatarima – činili su se kao utjelovljenje nadnaravne prijetnje, neumoljive sile koja dolazi s rubova poznatog svijeta.

Pod vodstvom Džingis-kana, njihov je pohod rezultirao stvaranjem jednog od najvećih carstava u historiji, koje se protezalo od Koreje do Dunava i obuhvaćalo stotine miliona ljudi.

Među ostacima te ogromne imperije iznikla je Zlatna horda – jedna od četiri kanata koji je obuhvatao prostore današnje južne Rusije i Ukrajine. Upravo su se u toj zoni, u 13. stoljeću, nastanili preci današnjih krimskih Tatara. Njihova sudbina vezana je za strateški važan poluotok Krim, koji je stoljećima bio žarišna tačka velikih imperijalnih interesa.

Krimski kanat osnovan je 1441. godine, a njegova kratkotrajna nezavisnost završila je 1475. godine kada su Osmanlije osvojile poluotok. Taj čin je, paradoksalno, spasio krimske Tatare od ruske ekspanzije – Osmansko Carstvo pružilo im je vojnu i političku zaštitu koja je potrajala sve do kraja 18. stoljeća. U tom razdoblju, krimski su Tatari prihvatili islam i razvijali svoje društvo u okvirima islamske civilizacije.

No, turski štit počeo je popuštati pred ruskim apetitima. Katarina II, poznata kao Katarina Velika, porazila je Osmanlije u Prvom krimskom ratu te 1783. godine formalno pripojila Krim Ruskom Carstvu. Njen dolazak na poluotok označio je početak kolonizacijskog procesa: građene su ceste, luke, brodogradilišta, a u regiju su se počeli doseljavati ruski kolonisti.

Prava katastrofa za krimske Tatare nastupila je nakon Drugog krimskog rata (1853.–1856.). Iako su formalno ostali dio Ruskog Carstva, Tatari su optuženi za kolaboraciju s neprijateljem – Britancima i Francuzima. Slijedila je masovna emigracija: stotine hiljada Tatara preselile svu se u Osmansko Carstvo, posebno u Anadoliju. Time je započela višestoljetna epopeja naroda kojem su domovina i egzil postali trajne odrednice identiteta.

S boljševicima situacija se nije popravila. Nakon Oktobarske revolucije 1917., Krim je ušao u sastav novostvorene Sovjetske Rusije. Tatari su na početku imali određene kulturne i obrazovne slobode – zahvaljujući političaru Veliju Ibrahimovu, osnovane su škole i štampale novine na tatarskom jeziku. No sve je to ukinuto 1929., kada je Ibrahimov smaknut u Staljinovim čistkama. Slijedila je brutalna rusifikacija: tatarska kultura sistematski je potiskivana, jezik je prilagođen ćirilici, a turske riječi zamijenjene ruskim.

Najcrnja stranica tatarske historije zapisana je 18. maja 1944. godine, kada je Staljin optužio krimske Tatare za kolaboraciju s nacistima tokom Drugog svjetskog rata – unatoč činjenici da su mnogi od njih služili u Crvenoj armiji. Više od 200.000 Tatara – žene, djeca, starci – utovareni su u stotinjak stočnih vagona i deportovani u Uzbekistan, Kazahstan, Sibir i druge udaljene dijelove SSSR-a.

U vagonima bez hrane, vode i sanitarnih uslova, desetine hiljada su umrle tokom transporta, dok je u prvoj godini izgnanstva preminula gotovo polovina deportovanih, ponajviše zbog gladi i bolesti.

Taj čin genocida, poznat kao „Sürgün“ (izgnanstvo), duboko je urezan u kolektivno sjećanje tatarskog naroda. Njihove kuće, imanja, životinje – sve je rekvirirano. Njihova toponimija – turska imena sela i gradova – zamijenjena je ruskim nazivima do kraja 1944. godine. U Sovjetskom savezu pokušalo se izbrisati sve tragove njihovog postojanja na Krimu.

Tek s Gorbačovljevom „perestrojkom“ s kraja ‘80-ih, Tatari su ponovo progovorili. Godine 1987. održali su velike proteste na Crvenom trgu, tražeći pravo na povratak u domovinu. Sovjetske vlasti su popustile, no povratak je bio težak. Krim je već tada bio teritorijalno unutar Ukrajinske SSR (pripojen Ukrajini 1954. odlukom Nikite Hruščova), a većinsko stanovništvo činili su Rusi. Tatari su nailazili na administrativne, pravne i socijalne prepreke pri pokušajima reintegracije.

Unatoč tome, digli su svoj politički glas. Formiran je Medžlis – Krimski tatarski nacionalni parlament, a istaknuti lideri poput Mustafe Džemileva (Kırımoğlu) postali su simboli otpora i borbe za prava. No s ruskom aneksijom Krima 2014. godine, situacija se ponovo dramatično pogoršala. Džemilevu je zabranjen ulazak na Krim, a Medžlis je od strane ruskog suda proglašen „ekstremističkom organizacijom“ i raspušten.

Krimski Tatari danas su raspršeni po svijetu, najviše po Ukrajini, Turskoj i dijaspori u srednjoj Aziji. Mnogi su ponovo morali napustiti Ukrajinu nakon ruske invazije 2022. goidne, bojeći se represije i napada. Njihova se borba ne vodi samo protiv zaborava, već i za očuvanje identiteta, jezika i prava na povratak.

Krim je za njih više od teritorije – to je simbol opstanka, kulturnog pamćenja i vjerske pripadnosti. Njihova historija, premrežena carskim osvajanjima, sovjetskim deportacijama i Putinovom represijom, svjedoči o otpornosti jednog naroda koji, iako desetkovan i prognan, nije nestao.

Osmanski dokumenti, sovjetske arhive i sjećanja preživjelih čine temelje današnjih zahtjeva krimskih Tatara za restitucijom. Njihova težnja za povratkom, ali i međunarodno priznanje stradanja iz 1944. kao čina genocida, ostaje temelj borbe u 21. stoljeću.